Piše: Vildana Selimbegović

Vijesti koje su prošle sedmice stizale iz Olova zvučale su kao predložak za najstrašnije horor-filmove, no nažalost još jednom se pokazalo da domaća stvarnost može biti gora i od najstrašnijih scena strave i užasa.

Arnela Đogić, 24-godišnja djevojka, o kojoj njezini sugrađani imaju samo riječi hvale i divljenja, brutalno je i svirepo ubijena, na pravdi boga, a njezinu smrt – ispostavilo se – brižljivo su isplanirali ubice, dvojica gotovo njezinih vršnjaka, u svakom slučaju – školskih kolega! U petak, kada su Olovljani ispraćali Arnelu do mjesnog groblja, medijski su izvještači bili jednoglasni: nijemi bol i tuga više od 3.000 ljudi koji su klanjali dženazu nesretnoj djevojci bili su gotovo opipljivi, ali i nevjerica da se takav zvjerski čin dešavao tu, u domaćoj avliji. Čin smrti koji su ubice – da zlo bude kompletno – slavile, od kafane do kafane.

Kockice što su popunjavale mozaik obznanile su svirepe detalje: Arnelu su njezine ubice Avdija Selimović i Muriz Brkić osudile na smrt zbog osvete. Avdija, naime, nije mogao podnijeti da je Arnela odlučila prekinuti vezu s njim, a koliko je osvetoljubiv, već je ranije demonstrirao brojnim prijetnjama – Avdija je Arnelu, ispostavilo se, već obavještavao kako će je ubiti, ali se nije libio najaviti i kako će zapaliti djecu njezina brata! Komšije su novinarima ispričale da je svoju ubjedljivost Avdija demonstrirao paljenjem traktora na imanju Đogića, no policija i tužiteljstvo su istragu obustavili jer nisu mogli naći dovoljno dokaza. Danas se razložnim čini pitanje da li bi tragedija bila preduprijeđena da je ranija istraga okončala pronalaženjem krivaca? Da li bi Arnela danas bila živa da je zapaljeni traktor dobio valjanu pažnju istražitelja, pitanje je koje će nažalost ostati bez odgovora, kao uostalom i još neka koja su se otvorila tokom istrage. Primjerice: nastavnik iz škole koju su pohađali i Arnela i njezine ubice, novinarima je kazao kako je Avdija još kao dijete bio problematičan, sklon kavgama, “kabadahija koji je zadirkivao djevojčice”, dok je za Muriza rekao da je bio povučen ali se “vidjelo da je odgajan batinama”. Šta su učinili oni koji su vidjeli odgoj batinama? Jesu li i kako reagirali? Kako je sankcionirana Avdijina problematičnost? Da li je, uostalom, očekivani razvoj kabadahije koji zadirkuje djevojčice u svirepog ubicu koji ne trpi prekid veze?

Obdukcijom tijela nesretne Arnele ispostavilo se da je prije smrti mučena, davljena, izbodena nožem pa tek onda bačena u provaliju. Dvojica ubica – Avdija i Muriz – potom su pili, pjevali i veselili se. I nastojali – hladno i proračunato, baš onako kako su i isplanirali svoj ubilački pohod – priskrbiti sebi alibi. Navodno je Avdija, sat nakon što je skupa s Murizom Arnelu bacio niz stijene, odlučio pisati joj SMS poruke, tobože tražeći od nje da se susretnu. Valjda vjerujući u svoju kabadahijsku domišljatost kojom će zavarati istražitelje. Ovi se pak nisu dali zavarati i uistinu su promptno okončali istragu: neki od njih novinarima su ispričali kako u svojim dugogodišnjim karijerama nisu sreli tako hladnokrvne ubice koji čak i kada su priznali ubistvo nisu pokazivali znake kajanja. Gdje mi to živimo i kakvo je to društvo u kome 26-godišnjaci planiraju i realiziraju svirepa ubistva? Kako smo to postali neosjetljivi na kabadahije koje zadirkuju djevojčice?

Možda isto onako kako smo skoro pa sa zahvalnošću primili različite modele školovanja pa smo se tek nakon samoubistva 14-godišnjeg Mahira Rakonjca zainteresirali šta to nama donosi sistem Internacionalnih škola poput one koju je dječak pohađao na Ilidži. Tužiteljstvo Kantona Sarajevo je nakon dva mjeseca obznanilo rezultate istrage: glavna tužiteljica Dalida Burzić kazala je novinarima da je obdukcijom ustanovljeno da Mahir nije silovan, kao i da je urađeno vještačenje dječaka-svjedoka za koga je također ustanovljeno da nije fizički zlostavljan. No, ni tužitelji ne spore da je u svojoj internacionalnoj školi Mahir dobio – kako to kažu istražitelji – neprimjerene nadimke. U konkretnom slučaju, kako je više puta pomenuo i Mahirov očuh prof. dr. Dubravko Lovrenović, školske su kolege aludirale na nacionalnost očuhovu, a saznalo se i da je nastavnik fizičkog Mahira oslovljavao kao da je djevojčica.

Nema te istrage koja će ustanoviti stepen psihičkih zlostavljanja niti zapravo ima ikog ko uopće može sa sigurnošću i naknadno ustanoviti šta je 14-godišnjaka natjeralo da zapali školsku torbu i baci se u smrt sa osmog sprata zgrade, ali bi njegovo odustajanje od života moralo biti znakovita crvena lampica. Alarm. Kabadahije koje zadirkuju djevojčice i dječake žive tu u našim sokacima. Odgajamo ih u domaćim i internacionalnim školama.

Sklone su osveti i začas postaju svirepe ubice. Zašto? To nije pitanje od milion dolara, to je uvijek i priča o društvu i njegovim vrijednostima. U post­dejtonskoj Bosni i Hercegovini sve su vrijednosti pogubljene: rad je davno izgubio bitku sa modelima lakih a parali poslova, napredak u karijeri mjeri se podobnošću a ne sposobnostima, dobrim đacima se rugaju i njihovi nastavnici fizičkog, a kad baš žele da ponize dječake – zovu ih ženskim imenom.

Moje dame, sretan nam osmi mart, Dan žena, u zemlji u kojoj život postaje inspiracija horor-filmovima.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari