Piše: Muharem Bazdulj

Govorio je o tome davno, mislim da je prošlo već i desetak godina, pisac Josip Mlakić, rođen u Bugojnu, koji živi i radi u Gornjem Vakufu, odnosno Uskoplju. Ako dobro pamtim, on je svog sina, tada valjda u dobi od sedam-osam godina, odveo u Bugojno kod rodbine da tamo provede nekoliko dana raspusta. Kad je došao po njega i kad su sjeli u kola da ga vozi kući, pitao ga je je li se lijepo proveo. Dječak je rekao da jeste, da je upoznao i novog druga koji je super, samo što ima neobično ime. Kako ti se zove drug, pitao je Mlakić, očekujući valjda neko egzotično ime, a dječak je odgovorio, recimo, Mustafa (ili već neko drugo široko rasprostranjeno ime među bosanskim muslimanima). Sjećajući se vlastitog djetinjstva tokom kojeg su mu takva imena bila sasvim obična, Mlakiću se najplastičnije ukazala razlika u odrastanju između dvije generacije, njegove odrasle u mirnom periodu socijalističke Jugoslavije i generacije njegovog sina što odrasta u dejtonskoj poratnoj Bosni.

Sjetio sam se toga ovih dana u kontekstu već famozne i zloglasne izjave mostarskog srednjoškolca Ante izrečene pred kamerama, a nedavno i emitovane u serijalu “Perspektive” u produkciji Slobodne Evrope. Objašnjavajući zašto dotad nikad u životu nije bio ni na Starom mostu ni na istočnoj obali Neretve u sopstvenom gradu, gradu koji nije nikakav megalopolis, nego je, izvan bosanskohercegovačkih mjerila, zapravo mali grad, Ante odgovara ovako: “Ako odem tamo, neko će prepoznat da sam Hrvat, upašću u probleme i može bit svašta. Isto kao što ja mogu prepoznat po boji kože nekog muslimana koji pređe vamo na zapadnu obalu ili koji tu živi po govoru, po kretanju, po načinu odijevanja, po majci ili ne znam ni ja čemu. Ne znam, vidi se jednostavno ta tekstura lica, tamnija koža se odnosi na Bošnjake barem ovdje u Mostaru, sad ne znam kako je u drugim. Ne znam kako bih to obrazložio. Ja ne smijem otići na lijevu obalu u dresu Hrvatske za koju navijam jer može se desiti incident, neko će me vidjeti od Veležovih navijača i njih desetero će se zaletjeti na mene i ja neću ostati živ ili ću u bolnici biti.”

Uslijedila je, naravno, bura komentara: od anonimnog internetskog hejtovanja preko lapidarne površnosti sa društvenih mreža do ponešto kompleksnijih analiza manje ili više relevantnih autora. U skoro svima njima značajno mjesto je zauzimao topos Mostara kao “podijeljenog grada”, uklete urbane tačke sa skoro rajskom klimom i sjajnim simboličkim kapitalom “bolje prošlosti” što je sputana i okovana nacionalizmom i šovinizmom. U percepciji Mostara kao “grada slučaja” postoji, međutim, jedna “petlja” na kojoj pronicljiviji autori već odavno insistiraju. Isto važi i za pomenuti Gornji Vakuf koga je neko duhovit onomad prozvao “neglamuroznim Mostarom bez Starog mosta”, a što se tiče podijeljenosti na “bošnjački” i “hrvatski” dio. Iako rezultata posljednjeg popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini još nema, može se s izvjesnom sigurnošću prejudicirati da će Mostar i Gornji Vakuf kao grad, odnosno opština biti među rijetkima u Bosni i Hercegovini u kojima je koliko-toliko sačuvana multientička struktura stanovništva u smislu da jedna etnička zajednica nema (barem) tročetvrtinsku većinu. Ispada, dakle, da su ovi gradovi – “gradovi slučajevi” samo po tome što u njima nisu ostvareni ratni ciljevi etničkog čišćenja.

Uvijek je bilo nečeg licemjernog u rutinskom zgražavanju nominalnih antinacionalista nad praksom “dviju škola pod istim krovom”. Koliko god bila nakaradna, takva praksa u današnjoj Bosni i Hercegovini je dokaz da u nekoj sredini nije došlo do potpunog etničkog čišćenja u kojoj je većina jedne etničke zajednice gotovo stopostotna. Uostalom, na prvim izborima 1990. godine jedna od teza na kojoj su SDA, SDS i HDZ rušili omražene “komunjare” bila je i mogućnost slobodnog ispoljavanja nacionalnih jezika i nacionalnih kultura. I ako je većina zaista željela tako nešto i ako većina zaista misli da su to različiti jezici i različite kulture, onda je logično da ne žele da im djeca uče po istim programima. Istoričar Dragan Markovina izgovorio je ovih dana u jednom intervjuu dobar “program” za borbu protiv takve prakse: “Ono što bi se moglo uraditi i što bi moglo promijeniti situaciju, to je izgrađivanje potpuno paralelnog društva i stvarnosti i tu bi se mogla iskazati nova ljevica, ako se ona uopće konstituiše. Ne može se igrati logikom protivnika, po njegovim pravilima, na njegovom terenu i očekivati da će se društvo promijeniti. U Mostaru imate dva sveučilišta, dva školska programa, imate nakaradni sustav dvije škole pod jednim krovom. Zašto ne bi ta neka nova ljevica, naprimjer, osnovala treće sveučilište koje bi bilo građansko i jedinstveno, zašto ne bi osnovala gimnaziju sa jedinstvenim programom? Mislim da je to put kojim treba ići.” Da, zaista je to put kojim treba ići. Jer ako bi roditelji po svojoj slobodnoj volji upisivali djecu u takvu gimnaziju jer bi ona bila i bolja i humanija, odnosno ako bi se studenti poslije svojevoljno upisivali na to treće sveučilište, a ne ni na “prvo” ni na “drugo”, to bi dugoročno moglo da mijenja situaciju. Moguć je, naravno, i poraz, odnosno moguće je da takva gimnazija i takav univerzitet ne bi nikoga zanimali. To bi, međutim, barem bio častan poraz. Ovako je svako jeftino zgražavanje nad “malim fašistom Antom” samo linija manjeg otpora u skrivanju vlastite odgovornosti za stanje u kojem je tako nešto uopšte moguće.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari