(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)
« Često sanjam brata, i san me uhvati kao omča oko vrata. Sanjam kako kupim njegove kosti po šumi, a šuma velika i tamna, nigdje nikoga, samo me steže mrak, sve gušći. Liječila sam se, ali se duševna bol, valjda, jako teško liječi. Taman se malo smirim, a naiđe opet taj san, i u snu mrak i šuma, i Mirsadove kosti koje nikako ne uspijevam da sakupim.»
Fata Ganić od onih dana, u aprilu devedeset druge, živi u Švedskoj, zemlji mirnoj i bogatoj. Ali mira nema ni za nju, ni za ostale u porodici. Tamo je i njen stariji brat Muhamed. Kad dođu u Bijeljinu, oni najradije sjede u svojoj avliji, nadomak Gradskog parka, sjede i sjećaju se.
«Izbjegavam i danas da hodam po čaršiji, sve se bojim da ću sresti ljude koje ne želim da sretnem, a oni će početi da glume da su onakvi kakvi su nekad bili. A nisu», kaže Muhamed. « Ja sam bio tu kad su Mirsada odveli. Rekli su da ga vode na razgovor, pa će ga brzo vratiti. I sad me presiječe u stomaku kad se sjetim toga. Ali, pomoći nam nema.»
Mirsad Ganić je prije rata bio čaršijski momak, dobar električar. Rođen 1950. godine, mladost je proveo u Bijeljini, a onda je, poslom, otišao u Čelić, i tamo se oženio. Sa Zijadom, učiteljicom, dobio je dva sina : Damira ( 1982) i Sauda ( 1985). Radio je u Elektrodistribuciji u Čeliću, i sve je izgledalo dobro do onog dana, krajem marta 1992. godine, kad je došao u Bijeljinu da postavi nišane majci na mezar. Onda je zapucalo. Pokušao je Mirsad već 2. aprila da otputuje kući, u Čelić, stigao je i do autobuske stanice, ali nije mogao dalje. Tamo su ga arkanovci i domaći naoružani Srbi odmah postavili uza zid, kao i ostale Bošnjake koji su se tu zatekli. Nakon nekoliko sati pustili su ga, uz naredbu da iz Bijeljine nigdje ne mrda. Nije imao kud, vratio se u očevu kuću da sačeka da se situacija smiri.
Ali se nije smirivala. Dani su prolazili, a on nije mogao da izađe iz grada kojeg je smrt počela polako daviti. Izlazio je i u čaršiju, ali nakratko. Jednom se vratio s čovjekom kojeg je predstavio kao svog druga.
« Bio je to Božo Mihajlović, sin Đoke, iz sela Mačkovac kod Lopara. Mirsad ga je dobro poznavao. Našao ga je ispred bolnice. Božo je, valjda, bio ranjen, pa se oporavio, ali nije znao gdje će spavati. Mirsad ga je doveo u babinu kuću. Družili su se, zajedno pili kafu, sve do onoga dana kad je Mirsad zamolio Božu da sad ide i nađe drugi smještaj, jer i nas je dovoljno u kući. Božo je tad odjednom pokazao svoje drugo lice. Počeo je da prijeti, a prvoj komšinici je , u prolazu, rekao : «Ja ću ubiti Mirsada.» Kad ga je ona, zaprepaštena, pitala zašto tako govori za čovjeka koji mu je pomogao, nije ništa rekao. Ali, ispunio je prijetnju. Toga dana, 20. avgusta 1992. godine, došao je s četvericom ljudi. Ja sam bio u bašti, tu sam provodio najviše vremena, da mi dani brže prođu, a i da se sklonim od pogleda. Moja Nedima ih je vidjela kad su došli», kaže Muhamed.
Muhamedova žena Nedima sjeća se svega, kao da je juče bilo.
«Sjedile smo ja i Mufijeva Mina pred njihovom kućom, tu, na ulazu u sokak, kad je stigao narandžasti fiat 1300, i u njemu peterica ljudi. Dvojica su bila u vojnim uniformama, s bijelim opasačima, to je bila vojna policija, a jedan od trojice u civilu bio je Božo. Izašli su iz auta i krenuli niz sokak. Ja sam premrla. Po koga li idu, pomislila sam. Uskoro sam saznala. Ušli su u našu avliju, a ubrzo zatim pojavili su se ponovo na sokaku. Vodili su Mirsada. Njega su ubacili u auto, ona dvojica uniformisanih odvezli su ga, a civili su otišli pješke. Ja sam odmah utrčala u kuću i nazvala Garnizon. Pitala sam znaju li šta o tome, ko je poslao vojne policajce i zašto, ali mi nisu znali reći. Tako je bilo tad, tako je bilo i kasnije. Niko ništa ne zna. I neki naši poznanici Srbi raspitivali su se za Mirsada, pogotovo kad su nam rekli da je viđen u Batkoviću. Ali, sve je bilo uzalud.»
«Ja sam sutradan otišao u policiju», priča Muhamed, »ali bolje da nisam. Kad sam ušao, vidim u holu ljude sa šubarama i kokardama, naoružani, ponašaju se kao da su u rođenoj kući. Da sam znao za to, ne bih smio ni otići. Jedan inspektor me saslušao i obećao mi javiti ako šta sazna. Nikad mi se više nije javio. Obavijestili smo i Crveni krst, i sve ostale, nikad ništa.
A mi smo nastavili tu živjeti do kraja rata, plašeći se svakog šušnja, životareći od onoga što smo imali, trpeći napade izbjeglica i uvrede sa svih strana, sve dok i mene nisu pokupili, pa na Majevicu. Ne volim toga ni da se sjećam. Ali, mi smo ipak preživjeli i, evo, vraćamo se u naš grad, u našu kuću, kad god možemo. Mirsada nema, i znam da smo ga uzalud čekali sve ove godine. Kako je bilo njegovoj ženi, samoj sa dva djeteta, kako je bilo njegovim sinovima da rastu bez oca, to niko ne može ispričati.
A Božo se, kako čujemo, vratio u svoje selo, i živi kao da se ništa nije desilo. Mi se ipak nadamo da će pravda jednom zakucati i na njegova vrata, i na vrata svih koji su drugima nanijeli patnje. Drugačije, čini mi se, ovdje neće moći da se živi, jer za tolike smrti neko, valjda, mora odgovarati, da bi naša djeca mogla imati normalnu budućnost.»
