Piše: Jusuf Trbić

 

Na glavnom bijeljinskom trgu svake godine se odvija ista morbidna predstava i ponavljaju iste bezočne laži. Navodni srpski borci postroje se ispod mračnog spomenika izmišljenim «oslobodiocima Bijeljine», polože vijence, sve u pratnji opštinskih čelnika, i ponove iste fraze o nekakvom «oslobođenju» grada. Svaki put ja reagujem,  objavljivanjem teksta u Semberskim novinama ili na drugi način, i svaki put pitam te lažove : od koga ste vi to oslobodili Bijeljinu? Pokolj civila u prvim danima aprila 1992. godine bio je unaprijed planirana i režirana predstava, kao generalna proba onoga što će uslijediti na cijeloj teritoriji BiH, a Bijeljina je bila odabrana jer su je SDS-ovi Srbi već odavno u potpunosti okupirali, pa nije postojala ni najmanja opasnost za njih. Na nedavnoj promociji moje knjige «Istine i laži» u Bijeljini, Duško Tomić je pročitao izvod iz tajne naredbe koju je vrh srbijanskog MUP-a uputio svom visokom oficiru Željku Ražnatoviću Arkanu. Njemu se naređuje da dođe u Bijeljinu sa svojom jedinicom i da, kao pokaznu vježbu,  počini zločin nad bošnjačkim civilima, u čemu će u svu pomoć pružiti opšinska vlast, policija i vojska, a vodič će mu biti Vojislav Đurković.

Masovnim zločinima u Bijeljini otpočela je dugo pripremana velikosrpska oluja u Bosni, a Arkan je tako dobro ispunio svoj zadatak, da je svima odmah bilo jasno kako će stvari dalje teći. Sigurni u svoju nadmoć, jurišnici Velike Srbije brzo su zaboravili priču o navodnim borbama u Bijeljini, borbama zbog kojih su, eto, i braća iz Srbije morala doći u pomoć, jer sva policija, vijska, teritorijalna odbrana i  do zuba naoružana srpska sela nisu bili dovoljni da se odupru nekakvim « muslimanskim ekstremistima», pa je Krizni štab SDS-a objavio spisak onih koji su ubijeni u aprilskim «sukobima». A na spisku sve sami civili, žene i djeca. Ni jednog jedinog čovjeka u uniformi ili s oružjem u ruci. Ni jedan navodni «muslimanski ekstremista» nije ni ubijen, ni ranjen, ni zarobljen, ni jedan nije čak ni viđen na bijeljinskim ulicama. Niko nikada nije ponudio ni jedan jedini dokaz, ni najmanji, o tim borbama u Bijeljini. A mogli su velikosrpski propagandisti i to izmisliti, nije da nisu mogli. Ali, valjda je i njima bilo jasno da bi im se svijet smijao zbog toga.

A ja sam u mom TV duelu s vojvodom Mirkom Blagojević postavio pitanje, koje sam i kasnije često izgovarao : « Ako tvrdite da ste prvih dana aprila «oslobodili» Bijeljinu, pa uklonili sve te nekakve «muslimanske ekstremiste», i preuzeli potpunu kontrolu, što  nastaviste  da «oslobađate» grad koji ste već jednom oslobodili? Što «oslobodiste» i Janju, i sve bošnjačke kuće, što pobiste civiile, žene i djecu, što srušiste džamije, koga ste «oslobađali» sve do kraja 1995. godine?

Treba li reći da nikad nikakav odgovor nisam dobio.

Nakon aprilskog pokolja semberski Srbi su kratko vrijeme bili zauzeti trijumfalnim pohodima na Brčko i Zvornik, koji su obećavali bogat «ratni plijen» iz bošnjačkih kuća. A onda se zahuktalo etničko čišćenje Bijeljine.

s_4366311

           Bježali su Bošnjaci i sami, ko je mogao da pobjegne, ali je to za nove osvajače bilo suviše sporo. Krizni štab, čiji je posao ubrzo preuzelo ratno Predsjedništvo opštine, predvodio je paradu smrti. Na tom  mjestu pravili su se spiskovi za progon i likvidacije, a praktični dio posla preuzeli su policija, vojska, opštinska vlast, Vojkan Đurković, paravojne skupine, svi koji su to željeli. Počeli su nestajati ljudi preko noći, čitave porodice, i uragan smrti zapuhao je bijeljinskim i janjarskim ulicama. Do početka ljeta nestajanje i ubijanje ljudi redalo se kao na pokretnoj traci. A onda je 2. juna ubijen poznati Bijeljinac Salko Kukić. U njegov stan u centru grada upala su trojica pripadnika Vojne policije iz Ugljevika, po nalogu Odjeljenja za obavještajno-bezbjednosne poslove Komande Istočno-bosanskog korpusa Vojske RS. Dok je Istok Pojatar čuvao Kukićevu suprugu i dijete u drugoj sobi, Oliver Rodić i Slaven Lukić su od njega oteli pare, a zatim je Lukić pucao u njega iz «škorpiona» s prigušivačem i ubio ga. I to nije bilo dosta. Policija je te večeri opkolila roditeljsku kuću Salke Kukića, u koju je bilo prenijeto njegovo tijelo, i izvršila pretres, tražeći nekakvo oružje. Poruka je bila jasna, i narednih dana iselilo se mnogo ljudi iz Bijeljine.

Ubrzo zatim, 28 jula, specijalna policija RS-a pokupila je na ulici veći broj Bošnjaka, odvela ih u policijsku stanicu, tamo su ih strašno mučili, a zatim ih odvezli na obalu Drine i sve ih poklali, jednog po jednog. Jedan od njih uspio je da preživi.

Mirsada Ganića je u smrt odvela vojna policija, kao i Izeta Okanovića. Domaća policija nije htjela da zaostaje za njima, pa su, uz ostale, odveli trojicu momaka iz Tombak mahale – Himzu Ferhatbegovića, Nusreta Brkića i Izeta Kastratija. Policija u Janji  odvela je Jusufa Terzića. Bijeljinski policajac Dragan Čobić Čombe odveo je Faruka Bilalića i Mustafu Salkovića… U noći između 24. i 25. septembra specijalna policijska jedinica MUP-a RS «Pahuljice» odvela je i pobila 22 člana porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić, među njima i sedmoro djece i osam žena. Najmlađe dijete imalo je 6 godina. Ubrzo zatim  nestao je i 20-godišnji Nedim Hamzić, policija je iz kuće odvela Hajrudina Limanija, pa Mevka Halimija, Mensura Ajetovića, Salku Ljeskovicu iz Janje i mnoge druge. O deportacijama progonima, silovanjima, slanju na prisilni rad, mukama i patnjama Bošnjaka –nećemo ni govoriti, jer se sve to zna.

A i nebo je zaplakalo kad su zaklani Ćehajići, Mehmed (1929), Raša (1938) i njihov usvojeni sin Samir Muratagić ( 1975). Ćehajići su bili poznati po tome što su odgajali tuđu djecu, napuštenu, što su 26-toro djece, svih nacija, podigli i uputili u život. Uz to, Mehmed je bio dobrovoljni davalac krvi, više od 120 puta je darovao krv drugima. Pisale su o njima novine, bili su primjer ljudske dobrote. A ujutro 2. novembra 1992. godine komšije su pozvale policiju, jer se Ćehajići nisu javljali. Policajci su razvalili vrata i ugledali stravičan prizor : sve je bilo okupano krvlju, i pod, i zidovi, a njih troje – zaklani. Onaj ko ih je klao činio je to sporo, kao da je uživao u tome. Malom Samiru bile su odječene uši. U stan se odmah sutradan uselio Srbin, vozač u «Bijeljina-putu». Ubice, naravno, nikad nisu nađene. Niti ih je ko tražio. A nakon svega, Mehmedovom sinu Hazimu, koji je živio u Janji, oduzeli su i zvanično stan, i nisu mu dali ni da priviri tamo.

Eto, tako su samozvani «oslobodioci» oslobađali Bijeljinu i Janju, i danas to slave. Rugajući se pravdi, moralu, istini, ljudskosti, rugajući se nama, koji smo ostali živi, odbijajući čak i razgovore o ratnim zločinima, a o suđenju ubicama nema ni govora. Nama je ostalo da pamtimo, da zapisujemo, i da se nikad ne umorimo tražeći pravdu. Zato vas pozivam da bilježite svoja sjećanja, i, ako  želite, da to pošaljete našem «Preporodu», da ostane sačuvano ono što se ne smije zaboraviti

Toliko, bar, možemo učiniti.

Komentari