Piše: Dragan Bursać

Nije istina da kosa nastavlja rasti nakon smrti, kao što se vjeruje. Nakon što nastupi smrt, naime, ljudsko tijelo se smanjuje, a kosa ostaje iste dužine, zbog čega ovaj ‘ukras’ postaje prividno veći.

Kastrirana istina



Prošle godine, svijetu je obznanjeno postojanje najveće masovne grobnice nakon Drugog svjetskog rata u Tomašici, nedaleko od Prijedora. Kažem svijetu, zato što se u samom Prijedoru i Republici Srpskoj nije pretjerano čulo o tom stratištu. Tomašicom se bavilo svega nekoliko medija u Republici Srpskoj. Čitaoci tačno znaju koji su to mediji, pa nema potrebe navoditi njihova imena. Većina ostalih su se trudili staviti strašnu vijest o u mučkom ubistvu 800 ljudi u nekakve fus note, na margine. Bila je to agencijska vjestica u jednoj rečenici.Valjda im je tako lakše. Manji font, mirnija savjest. Takva im je uređivačka politika i logika.

Prije neki dan, kada je majka Hava, nakon 22 godine traganja, konačno saznala gdje su posmrtni ostaci njenih šest sinova i muža, ubijenih u istom danu, istina je opet kastrirana. Opet su Prijedorčani i ostatak Srpske ostali uskraćeni za istinu. Tek iz par medija mogli su čuti ovu zastrašujuću priču. Ostali su ćutali.

I nije to prvi (a, nažalost, ni posljednji put) da mediji i aktuelne političke elite u Srpskoj svesrdno rade na nemirenju ljudi i ljudskosti u njima.

Podsjetiću, od rata naovamo, organizovano je bezbroj seminara o pomirenju, simpozijuma o prihvatanju i suočavanju sa istorijskim činjenicama, konferencija na kojima se pričalo o denacifikaciji, o pravima žrtve… I bilo je pomaka. Na ličnom, mikronivou.

Ostatak građana je u međuvremenu samo jače zažmirio i rukama prekrio uši. Poput namrgođenog, uvrijeđenog djeteta koje ne želi da vidi, niti da čuje šta se dešavalo prije dvadesetak godina. Od silnih suočavanja sa istorijom, samo smo dobili tone nove paraistorije, štapom i kanapom iskonstruisane kroz mitomanske teorije zavjere.

Ćutanje o zločinima, relativizacija i negiranje postali su neka vrsta oficijalne dogme na kojoj vlast u RS-u gradi dobar dio svoje političke moći, a bogme i predizborne strategije.

Podsjećanja radi, u Prijedoru i okolini je pobijeno ili nestalo preko 3000 ljudi, većinom Bošnjaka. To je drugi najveći masakr poslije srebreničkog, za koji je, podsjećamo, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju donio pravosnažnu presudu, kvalifikujući ga kao čin genocida.

I to su fakti.

Međutim, neljudi koji su ubijali, klali i palili, svedeni su na inkognito ličnosti, tek neprijatna iskustva prošlosti kojih se zvanično ne sjeća ni familija, a koji se poslije čašice, dvije u kafani, opet promeću u heroje. I tako već dvije decenije.

Iluzorno je zato i donkihotovski očekivati pomirenje, kada ne da nema priznavanja zločina, nego su ti isti zločini na dnevnoj bazi derogirani, neuvaženi i minimalizovani od predsjednika Dodika, pa do najobičnijeg ostrašćenog nacionaliste.

Ta, Ruanda, koja je bila predmet poređenja sa BiH, završila je denacifikaciju. Ono nešto malo preživjelih Tutsija se izmirilo sa Hutuima, koji su počinili genocid, te su nastavili živjeti kako-tako normalno. Dakle, pleme Hutu je prihvatilo činjenicu da su njihovi saplemenici počinili strašne zločine. Postavlja se pitanje, može li to isto prihvatiti i srpski narod, pa da se pomjerimo već jednom sa mrtve tačke?

Ili ima nešto uzvišenije i civilizovanije u jednom plemenu, u odnosu na narod  koji se diči herojstvom, čojstvom, istorijom, plemenitošću, duhovnošću i tradicijom? Što bi rekli novinari – Vrijeme će pokazati. A, vrijeme je do sada bilo ekstremno loš saveznik Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, koji su nakon 1995. godine i oficijelnog završetka krvoprolića, 22 godine poslije završili negdje…pa, u 1993. godini.

Zaista, vrijeme ovdje pijano odmiče. Dva koraka naprijed, deset godina unazad.

Jeste li znali da…?

Da se vratimo na kosu.

Iako ne raste poslije smrti, kosa je jedan od najvažnijih dokaza u forenzici. Kosa je bila jedan od presudnih tragova na osnovu kojih je nađena jedna od prvih grobnica na lokalitetu Tomašice. Naime, prošle godine je mašina za kopanje prilikom iskopavanja otkrila žensku pletenicu, koja zbog dubokog sloja zemlje i gline nije istrulila.

Iako ne raste poslije smrti, kosa je ironično oživjela mrtve, pomogla je da se iskopaju njihovi posmrtni ostaci, i da se barem dostojanstveno sahrane.

A opet, kosa može i živog čovjeka u mrtvaca da pretvori. Može mu, onako živom, oduzeti ljudskost. A, evo i kako.

Čemu služi glava?

Mediji u Republici Srpskoj su ovih dana, valjda u nedostatku ozbiljnijih tema, objavili kako dolaze Rusi, baš u Prijedor, da otkupljuju kosu. Živu kosu, sa živih ljudi, podrazumijeva se. Daju ti neki Rusi, baćuške, po 500 evra za pletenicu potkozarsku. Sjatilo se i staro i mlado u izvjesni frizeraj, da proda ruse kose Rusima i malo se opari.

Ali kako kod nas sve nahero biva, i ovo šišanje udari na sprdnju.

Nisu Rusi, nego Ukrajinci, i nije 500 evra, nego 80 maraka! Ko se ošišao i za bagatelu dao kosu svoju, razočarano se vratio svojoj bijedi i čemeru. Neošišani su, sa osmijehom, brže-bolje odlepršali iz salona.

Prevara šišanjem je najčistija paradigma onoga šta su vlasti u Prijedoru uradile od živih ljudi. Svojom ingenioznom politikom, pretvorili su lokalno stanovništvo u ljude bez posla i bilo kakve budućnosti. Pretvorili su ih u jedinke koje namjesto glava imaju rasadnike za rast kose. “Bašte“ za izmaštane Ruse, koji će kupiti skalpove za mrsne pare.

Tako više od dvije decenije od prijedorskog zločina, hodaju ovim gradom ljudi koji su uništeni i devastirani od svojih vlastodržaca, istih onih koji bi da im izvrše lobotomiju i izbrišu sjećanja na Omarsku i Tomašicu. Hodaju tako zbunjeni svjedoci i poneki učesnik u zločinima, i sve što imaju u životu, eto, to im je ta kosa. A, ni nju, ispostavilo se, ne mogu prodati. A, čemu onda služi glava, ako niko neće kosu da kupi, majku mu?

I šta smo dočekali? Imamo mrtve ljude koji urliču za ljudskim upokojenjem, i imamo žive, koji hiberniraju negdje između herojskih narativa i kafanskih priča, i koji bi da egzistiraju od prodaje kose. Jedni i drugi, na različite načine lišeni života, sudaraju svoje sudbine podno Kozare. Tu, ovdje, na korak od nas.

A većina i dalje ćuti. I o mrtvoj i o živoj kosi.Samo, vidite, mrtva kosa je neprocjenjiva, a živa kosa i ne košta bog zna koliko.

 

(www.buka.ba)

Komentari