Piše: Jusuf Trbić

Bosna je tamni vilajet, govorilo se nekad. Ona je međa koja dijeli dva svijeta, dva vremena, dvije civilizacije,  mračna šuma puna neispitanih staza i bogaza, u kojoj istorija izbija kao bezbroj burnih vrela, a mrtve generacije i dalje komanduju živima i ne daju im da se okrenu svojim životima. Bijeljinski kraj je, opet, granica te granice, otvoreni trbuh Bosne, koji sjedi na leđima nekadašnjeg Panonskog mora, na velikom podzemnom kotlu vrele vode koja može opet, jednog dana,  izbiti na površinu  potopiti ljude i kuće i sve njihove dane i godine.

I dok  drugi dijelovi stare gospođe Evrope pamte i najdalja vremena, i helensko, i ilirsko, i rimsko, ovaj dio Balkana ne zna gdje je bio koliko juče. Do petnaestog vijeka skoro da i nemamo pomena ovoga kraja u istorijskim izvorima, a jedno od najstarijih svjedočenja o postojanju naselja na mjestu današnje Bijeljine nalazi se u poznatom “Ljetopisu popa Dukljanina” iz 12. vijeka. Tu se pominje “ravnica Bellina” , a izraz je vezan za zahumskog kneza Bellu Pavlimira koji je u ovom kraju ratovao. Ime Bella nastalo je od latinske riječi bellum (rat) i oznaka je uspješnog ratnika. Inače, do dolaska Turaka naselje koje tu postojalo zvalo se Bellina, Bilina i Biblina, a u arhivu grada Dubrovnika pominje se kao Bielina. U dubrovačkom  arhivu nalazi se i najstariji poznati dokument u kojem se to ime pominje, iz 1446. godine. U to doba sjeveroistočna Bosna je bila pod vlašću iločkih grofova, koji su čak imali i svoje sjedište u Teočaku, tada važnom trgovačkom mjestu. Bilo je to vrijeme čestih upada neredovne turske vojske ( akindžija), ali i drugih razbojničkih družina, a pomenuti dokument vezan je upravo za jedan takav događaj. Naime, dubrovački trgovac Bogiša Bogumilović napisao je knezu Dubrovnika Alojzu tužbu protiv pljačkaša Vukića Pribiševića, Vukića Ugrinovića i Radića Gučića i drugih ljudi bana Osvarta iz Iloka, koji su mu oteli robu i novac u vrijednosti od 435 dukata, dva konja s oružjem, njegovu odjeću i jedan srebrni poslužavnik.

Tako se, eto, nastarija istorija ovoga kraja veže za upad razbojnika koji su došli preko rijeke. Sličnost sa događajima iz novije istorije je, dakako, slučajna.

Prva fotografija Konaka i Komunalne skole oko 1890        Turci su, po svoj prilici, zauzeli ovaj kraj tek 1521. godine, kad su zauzeli i Posavinu. Dugo nakon toga oni nisu držali cijeli taj kraj, već su održavali samo vojne utvrde, a sve do Save je bila pustoš kojom su harali pljačkaši, pa se narod raselio. Zbog toga se u prvom turskom popisu iz 1533. godine pominju samo četiri sela u bijeljinskom kraju : Četvrtkovište ( sa 13 kuća, to je centar današnje Bijeljine), Mirkovci ( 7 kuća u današnjoj mahali Dašnica), Grm Selište ( 10 kuća u današnjem Galcu) i Čukojevići ( 25 kuća, današnji Modran).

U Četvrtkovištu je, između 1520. i 1566. godine, podignuta džamija sultana Sulejmana, kasnije nazvana Atik (stara) džamija, a sultan je za njeno održavanje uvakufio velika imanja u Kanjiži ( današnja Mađarska). Carskom naredbom od 2. avgusta 1580. godine Četvrtkovište je proglašeno kasabom i sjedištem kadije.

Dugo je ovaj kraj bio daleko od granice Turskog carstva, i živio je životom učmale i zaostale kasabe. Francuski putopisac Quiclet opisao je ovo mjesto, polovinom sedamnaestog vijeka, kao veliko selo. Šta bi rekao da nas vidi danas, možemo samo nagađati. U centru tog mjesta nalazila se čaršija, sagrađena oko džamije, a sve je opasivao visoki zid – šarampov. To zemljano utvrđenje bilo je, zapravo, visoki nasip, utvrđen hrastovima i upleten direcima, a ispred njega je bio duboki jarak pun vode, koja je dolazila iz riječice Janje, jer je jedan njen krak odvojen i doveden u grad. Kako je pisao Mustafa Grabčanović, taj je šarampov dograđen i proširen nakon Beogradskog mira 1739. godine, i postojao je sve do dolaska Austro-Ugarske 1878. godine. Počinjao je na mjestu današnjeg glavnog ulaza u Gradski park ( tu je bila Zvornička, kasnije Pašića kapija), pa išao do lamele gdje se danas nalazi kafana “Bled”, a zatim do ulaza u pijacu (Janjica kapija). Nasip je išao dalje do mjesta gdje je danas Robna kuća, pa zatim do prolaza između biblioteke i pošte (Račanska kapija), a četvrta kapija je bila iza zgrade nekadašnje škole “Fadil Jahić Španac” , preko puta Pavlović banke. Tu je bila Drinska kapija. Odatle je nasip išao do Gradskog parka i zatvarao se ponovo kod Zvorničke kapije. Taj zid oko čaršije bio je zaista impozantan – bio je širok i do 20 metara, visok deset metara, s otvorima za puškarnice i mjestima za topove. Kapije su bile posebno urađene od masivnih hrastovih balvana i kamena, s pokretnim mostovima na čekrk (ti su se ulazi zvali tabije). Unutar zidina bila je čaršija, trgovačko središte mjesta, sresko načelstvo, vojno zapovjedništvo i kuće bijeljinskih feudalaca. Poslije izbijanja Prvog srpskog ustanka utvrđenje je pojačano, a  izgrađene su i velike kasarne od kamena. Za vrijeme uzbuna lokalno stanovništvo se sklanjalo unutar zidina.

Ovakvo utvrđenje nije slučajno podignuto, jer se, nakon poraza kod Beča, Turska povukla preko Save i Dunava i napustila teritorije koje je držala u1299873403_bijeljina-1 današnjoj Hrvatskoj, Mađarskoj i Rumuniji. Bijeljinski kraj se našao u graničnom pojasu, pa ga nije mimoišao ni jedan  ratni pohod u neprekidnom neprijateljstvu Turske i Austro-Ugarske. U oktobru 1688. godine vojska princa Ludviga Badenskog privremeno je zauzela Bijeljinu i Zvornik, ali je Karlovačkim mirom, kojim je rat okončan, granica ostala i dalje na Savi. Ali, već 1716. godine izbio je novi rat, koji je ostavio teške posljedice u bijeljinskom kraju.

Velika austrougarska vojska, pod komandom generala Maksimilijana fon Petraša napala je Bijeljinu, da prokrči sebi put prema utvrđenom Zvorniku. Bijeljinsko stanovništvo se branilo svim silama, jer su još bila svježa sjećanja na užas koji je zadesio Skoplje, kad ga je zauzela vojska austrijskog generala Pikolominija, a pogotovo ono što je snašlo Sarajevo, kad ga je spalio i razorio do temelja Eugen Savojski 1607. godine. U Bijeljini su vođene teške borbe za svaku stopu zemlje. Mnogo nadmoćnija austrijska vojska imala je ogromne gubitke, a branioci su izginuli, svi do jednog. Kažu da se ni jedan jedini nije predao niti odustao od borbe. Stradalo je kompletno stanovništvo, osim malog broja onih koji su izbjegli ranije. U toj borbi, i nakon nje, uništeni su svi tragovi postojanja muslimanskog stanovništva na ovom području i grad je prestao da postoji. U jednom austrijskom izvještaju, napisanom deset godina kasnije, Bijeljina je, kako tamo piše, nekad bila važno trgovačko središte, a sad je sva u ruševinama.

Mirovnim ugovorom Bijeljina je potpala pod austrougarsku upravu, a 1725. godine počela je izgradnja novog grada, u koje je vlast naseljavala pravoslavne podanike, da čuvaju granicu. Prema izvještaju Beogradske mitropolije iz 1735. godine, u Bijeljini je bilo 70 hrišćanskih kuća,  koji su činili cjelokupno stanovništvo.

A 1737. godine izbio je novi rat. Poslije poraza Austro-Ugarske kod Niša i Beograda, Beogradskim mirom iz 1739. godine granica je ponovo vraćena na Savu i Dunav, a Bijeljina se vratila u sastav Turske carevine. Oni koji su preživjeli počeli su se vraćati, a došle su i muslimanske izbjeglice iz Srema i Slavonije. Atik džamija nije bila srušena ( čak ni tada) i oko nje je ponovo počeo da niče grad. Džamija ( koju su Austrijanci pretvorili u crkvu) obnovljena je 1758/ 59. godine, a u harem oko nje ukopavani su tadašnji uglednici. Godine 1854/55. zahvalni Bijeljinci su u blizini džamije, u velikom haremu u centru grada, sagradili turbe bimbaši Sadik-agi, zapovjedniku mjesta i najzaslužnijem za njegovu obnovu. Turbe se nalazilo u Staroj čaršiji, bilo je sagrađeno od cigle, pokriveno crijepom, a u sredini je bio kabur pokriven zelenom čohom. Iznad ulaza je stajao tarih : “ Podizanje ovako lijepog objekta dosuđeno je bimbaši Sadik-agi. Ova lijepa grobnica je slična rajskoj bašči i mjesto mučenika (šehida). Bože, i dobrotvoru udijeli rajsku bašču. U godini pobjede pisar Huršid izreče i napisa hronogram 1271. hidžretske godine , 1854. po Isau.”

Kad je Stara čaršija porušena šezdesetih godina 20. vijeka, posmrtni ostaci Sadik-age  prenijeti su u novo turbe, u haremu Atik džamije.         Nakon austrougarske aneksije BiH car Franjo Josip poklonio je bijeljinskoj Atik džamiji ( kao i  Aladža džamiji u Foči) dva ogromna ćilima, koja su zastirala cijeli pod.

Džamije su, inače, bile mjesta susreta živih i mrtvih. U njihovim mezarjima sahranjivani su zaslužni građani, i u svakoj civilizovanoj zemlji u te se svetinje ne bi smjelo dirati. U Bijeljini je uništen cijeli harem i skoro sav vakuf džamijski, a u krvavom ratu protiv BiH srušena je i Atik džamija, uništeno ono malo mezarja što je ostalo, kao i turbe Sadika bimbaše i sve dragocijenosti, knjige i rukopisi, među njima i primjerak Kur*ana star više od 400 godina. Srušene su i sve ostale džamije, među njima i Salihbegovića džamija, koju su 1875/76. godine izgradili nasljednici hadži Ahmed-bega Salihbegovića, u njegovu čast. Iznad ulaza u džamiju pisalo je : “Dobrotvor koji želi džennet i Božiju nagradu, bijeljinski hanedan Salihbegović Ahmed-beg. Godine 1292. ( po Hidžri). Ahmed-beg je sahranjen u džamijskoj avliji, a na njegovom nišanu je pisalo : “ Allah je vječan. Vlasnik trajnih dobrih djela, bijeljinski hanedan Salihbegović hadži Ahmed-beg. U ime Allaha, za njegovu dušu prouči Fatihu. Godina 1288.(1871).”

Isto tako su prošle i ostale džamije u ovom kraju. Sa zemljom su sravnjeni i Atik džamija u Janji i nišani u njenoj avliji, među kojima su bili i nišani Kulin kapetana i Mula Alije Sadikovića. Varvari, koji nisu imali milosti ni prema živima, ubili su i mrtve. Njima to nije ništa značilo.

A nije im ništa značila ni odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH iz maja 2003. godine, kojom je bijeljinska Atik džamija proglašena nacionalnim spomenikom države. Tu piše da je Odluka obavezujuća za sve nivoe vlasti u BiH, na osnovu Dejtonskog sporazuma, a da je “RS dužna obezbijediti sve materijalno-tehničke i finansijske uslove za obnovu nacionalnog spomenika.”

Dakako, novi vladari se nisu ni okrenuli na sve to. Umjesto toga, vlast RS-a je učinila sve što je mogla da zaustavi obnovu džamije. Srećom, naši ljudi nisu čekali, kao obično, da neko za njih to uradi, pa su džamiju obnovili sami. I pokazali da se zlo ipak može zaustaviti.

Komentari