Piše: Jusuf Trbić
Bijeljinci rasuti po svijetu pročitali su na facebook-u jednu od vijesti kakve se svakodnevno čuju : u 68-moj godini umrla je Jasmina Danović, rođena Bišanović. Ožalošćeni : kćerka Dijana, brat Hamdija-Miki i ostali. Među ožalošćenima nema sina Damira, majke Bisere, sestara Nermine i Mirsade,koje su arkanovci ubili prvog dana aprila 1992. godine. Nema ni muža Jusufa, koji je prije nekoliko godina umro od tuge za sinom. Nema ih, jer mrtvi ne mogu da plaču.
………………
Prošlo je punih 26 godina od masovnih zločina nad bijeljinskim civilima, potvrđenih u haškim presudama Krajišniku, Biljani Plavšić, Karadžiću i Mladiću. O tim zločinima sve se zna, samo o tome neće ništa da znaju ni Okružno tužilaštvo u Bijeljini, ni ostali sudovi u Bosni i Srbiji, ni policija, ni političari, ni mediji, ni običan svijet. Neće da znaju za uragan zločina koji je harao Bijeljinom i Janjom do kraja 1995-te, neće da znaju ni za beskrajne patnje, za krv i suze, za 35 hiljada prognanih Bošnjaka, za hiljade onih koji su prošli kroz logore i prinudni rad, za silovanja, pljačke, ponižavanja, za rušenje svih džamija. Šutnja i ravnodušnost kao da su programirani i ugrađeni u ljude, pa niko o svemu tome neće da kaže ni jednu jedinu riječ. Oni koji se usude progovoriti, poput Duška Tomića, Miće Davidovića ili pokojnog Lazara Manojlovića, odmah su označeni neizbrisivim žigom srpskih izdajnika. Laž je pobijedila i istinu i vrijeme, i oni koji ne lažu nisu pravi Srbi, jer se Republika Srpska, ta “ najveća srpska pobeda u dvadesetom veku”, kako je govorio Dobrica Ćosić, može i smije braniti samo lažima. I ćutanjem, dakako.
A preživjeli i unesrećeni polako umiru i odlaze u crnu zemlju. I sve je manje onih koji mogu da se sjećaju.
…………………………..
Kad sam prije desetak godina razgovarao s Mikijem Bišanovićem, rekao mi je : “ Mislim o svemu tome bez prestanka, sve ove godine. Kako je moguće da se ljudski život presiječe tako, odjednom, bez ikakvog razloga, pa počne da liči na užasan san iz kojeg ne mogu nikako da se probudim. Siguran sam : kad bih znao da sve to može ikad, ikome bliskom da se ponovi, ubio bih se bez razmišljanja. To više ne bih mogao podnijeti.”
Nakon majčine sahrane Jasminina kćerka Dijana priča : “ Ja sam ispunjena strahom od vrha do dna, strahom od mraka, od smrti, od naglog zvuka, od svega. Od tada do danas, taj strah nosim kao neki prokleti amanet, kao strašni teret koji će me pratiti do kraja života. Ni psihijatri mi nisu pomogli, strah me uspavljuje i budi iz sna usred noći. Toga se ne mogu osloboditi”.
……………….
Oni koji su preživjeli bijeljinski pakao, sjećaju se : najprije je počelo pucanje, za koje niko nije mogao odgonetnuti ni otkuda dolazi, ni zbog čega. A sutradan su Arkanove ubice krenule po kućama u centru grada i oko njega, ležerno i polako, kao na pokaznoj vježbi. Počelo je ubijanje nedužnih ljudi koji nisu znali šta ih je snašlo. Sve je već bilo pripremljeno tako brižljivo i detaljno, da je njima ostalo samo da obave generalnu probu rata protiv Bosne – da pobiju civile i pokažu Srbima kako je to lako učini, Bošnjacima šta ih čeka, a svijetu kakve su im namjere. Znali su da niko zbog toga neće odgovarati, što se, eto, potvrđuje do današnjih dana. Semberija je tih dana bila puna vojske koja se povukla iz Slovenije i Hrvatske, odavno su bili spremni krizni štabovi, Teritorijalna odbrana, policija, paravojne formacije i dobrovoljci, a JNA je do zuba naoružala srpski narod. Proglašena je Srpska republika, kao sastavni dio Srbije, ostalo je samo da se obavi posao koji se svuda u svijetu, po dokumentima Ujedinjenih nacija, zove genocidom, a kod nas etničkim čišćenjem, jer bez eliminacije nepoželjnog stanovništva ne bi bilo moguće napraviti održivu Veliku Srbiju.
Ubice su imale odriješene ruke i krvavi teatar je mogao da počne.
………………
I Dijana i njen daidža sjećaju se svega kao da je juče bilo.
Miki : “ Te noći moja djeca, tada petogodišnja Lejla i dvogodišnji Dino, spavali su kod moje najstarije sestre Jasmine, pa sam ujutro otišao po njih. Jedva sam došao tamo, od barikada, a onda sam poveo i sestrinu djecu, jer sam mislio da će biti sigurniji ako smo zajedno. Sve nas je obuzeo strah, izbijao je iz očiju, ali sam uspijevao nekako da da se suzdržim.”
Dijana : “Sjećam se da nikako nisam mogla da se odvojim od roditelja, vidjela sam koliko se boje, ali sam pošla s Damirom, on je bio mlađi od mene, ja sam tada imala 19, a on nepunih 17, bio je još dijete.”
Miki : “ Toga dana ko da nismo disali, osluškujući pucnje i nagađajući šta se dešava. Uveče se čuju eksplozije. Ujutro izađem iz kuće, sjećam se da je bio lijep i sunčan dan, pa na sokak, da se raspitam kod komšija šta se dešava, a mojima kažem da svi ostanu u kući. I taman stupim na asfalt, na početku sokaka pojaviše se uniformisani ljudi. Arkanovci. Uletim u prvo dvorište do našeg, i izvirujem. Kad sam vidio da arkanovci ulaze u našu avliju, pretrnuo sam.”
Dijana : “ Sjedili smo u kuhinji, kad neko grubo otvori vrata. Ja sam bila prva do ulaza. Na vratima vojnici. Čovjek u šarenoj uniformi povika : “ Dižite ruke uvis, majku vam balijsku!”Ja dignem ruke, ali od straha same padaju. Damiru kažu da ide s njima. Kad se sageo da uzme patike, poviče jedan : “ Neće ti trebati”. I izguraše ga. Mi krenemo za njima, nena i tetke jauču, izlete u avliju, nemojte ga, on je dijete, a onaj najbliži viknu “Šta da radim s ovim ženama?” “Pobij ih, j…im majku balijsku”,neko glasno reče. Minka gurnu mene i djecu pod sto, prosuše se rafali po kući, mi smo umirali glava zabijenih u pod, pomaknuti se nismo smjeli. Puna dva sata nismo ni disali, sve dok se iz hodnika nije začuo telefon. Ja nekako izađem i dignem slušalicu, javlja se daidža iz Trebinja, pita kako je kod nas. Pogledam oko sebe : stanarka Rada mrtva, izrešetana, sva u krvi, pala preko kade, nena i tetke krvave, ne miču se. “Sve su pobili”, kažem u slušalicu glasom koji kao da nije bio moj.
Miki : “ Kad mi je komšinica Goca rekla da su izašli, uletim bez daha u moju avliju. Moja majka i sestre leže, krv svuda oko njih. Ne znam koliko sam tako stajao, a onda sam primijetio da je majka pomakla ruku. Bila je još živa. Ne znam ni sam kako sam uspio da je podignem i odnesem do kauča u sobi, bila je krupna žena. Umio sam je, na trenutak je došla sebi. “Šta je s djecom, s ostalima”, zapitala je tiho. “ Progutao sam bol. “ Svi su živi, u redu je”, rekao sam joj. Sa sprata se javila Minka, tamo je pobjegla s djecom, rekao sam joj da se sakriju, a zatim istrčao u dvorište. Sestre su ležale krvave, mrtve, a ja sam morao ići da tražim pomoć, jer je majka umirala. Ali, čim sam izašao iz avlije, zgrabiše me arkanovci, i jedan od njih kaže, smješkajući se : “ E, sad ću te ubiti”. Iz mene je izletjelo “Pa,ubij me”. Malo se, kao, začudio, a onda me povedoše. Na uglu vidim leš, ali tad nisam znao da je to Damir. Zavapim da mojoj majci treba pomoć, umire, ali to njih nije zanimalo. Pred kućom Bobića izlete Simo i njegova majka Danica, mole uglas arkanovce da me puste, pa oni na kraju popuste i kažu mi da ne smijem nigdje ići. A i gdje bih? Simo i njegov brat Goran doveli su u kuću preživjele komšije da ih sakriju. A ujutro su došli po mene.”
Dijana : “ Krili smo se u kući, a kad je pao mrak Minka kroz prozor izbaci djecu, pa iskočimo i mi i popnemo se na tavan stare kuće. Gurnemo merdevine, da se ne sjete gdje smo. Čujem glasove u dvorištu, podignem polako jedan crijep i provirim. Neki ljudi sa šubarama sjede u dvorištu, pored mojih mrtvih tetaka, piju, šta li. Četnici. Cijelu noć smo proveli tu, a ujutro odemo do Sime. U jednom trenutku sagela sam se da dohvatim dječiju cuclu, a kad sam podigla pogled, vidim : moj Damir mrtav leži na sokaku. Kad su arkanovci došli po Mikija, mi smo bili u špajzu, bez daha, čula sam Simu kako se svađa s njima.”
Miki : “ Naredili su mi da moje mrtve utovarim u kombi, majku, pa sestre, a zatim i ubijene iz mog sokaka i iz Ulice Bogdana Žerajića. Sve sam ih poznavao. Usput sam viđao poznate ljude, Srbe, gledali su me kao da sam ja njima sve pobio, a ne oni meni. U Bolnici sam leševe morao opet sam iznijeti i odvući pred Mrtvačnicu. Naredili su mi da ih bacam što dalje, jer je prostorija bila puna leševa. Činilo mi se da više nisam živ. Najzad neko reče da je stiglo naređenje da me puste. Izašao sam očajan, sav od krvi ubijenih, ne vidim na oči, ne osjećam ni ruke ni noge. Kod Sime smo proveli još dan-dva, i vidio sam kad su zoljama gađali našu kuću, da bi kasnije objavili kako su nekakvi muslimanski ekstremisti pobili moje ukućane. Ništa morbidnije ja u životu nisam čuo.”
…………………………….
U Skojevskoj ulici, u kojoj je živjela porodica Bišanović, i susjednoj, Bogdana Žerajića, dvije male ulice, takoreći sokaka, arkanovci su toga dana pobili više od dvadeset civila, najviše starih ljudi, žena i djece. I mada se njihova imena nalaze na spisku ubijenih, koji je objavio tih dana Krizni štab SDS-a, u izvatku iz knjige umrlih piše da su umrli prirodnom smrću. Bisera Bišaanović ( 68), njene kćerke Nermina ( 38) i Mirsada ( 31), unuk Damir i svi ostali u komšiluku, za sljedbenike zločina nisu nikakve žrtve, niti su njihovi najbliži iakd mogli dobiti status civilnih žrtava rata. Drugačije je bilo samo sa Radmilom Novaković, stanarkom u kući Bišanovića, koju su arkanovci ubili usput, jer nisu znali ko je ko. Njena porodica je dobila potvrdu Centra javne bezbjednosti Bijeljina, sa potpisom Petka Budiše, današnjeg advokata, da je njihova kćerka nastradala “ u borbenim dejstvima započetim od strane muslimanskih ekstremista.”
Tako su i ubijeni Bišanovići i njihove komšije stali u istu kolonu sa stotinama drugih Bijeljinaca, koji su umrli “ prirodnom smrću”, izrešetani pucnjima zločinaca.
……………………..
Miki Bišanović sa porodicom živi danas u Njemačkoj, narušenog zdravlja, sa mrakom u srcu. Dijana ima svoju porodicu, u Holandiji je, udata je, ima dvoje djece, kćerku i sina. Sin se zove Damir.
U Bijeljinu rijetko dođu. Na pitanja koja ih muče i ne daju im mirnog sna, niko neće da odgovori. A noć raste u njihovim srcima, noć veća od svijeta, noć koja im ne dopušta da se, makar za jedan dan, odmaknu od uspomena. Oni žive na pola puta od prošlosti do tuge, na pola puta od jednog do drugog bola, od jedne praznine do druge.
Na pola puta od sjećanja do smrti.
