Piše : Jusuf Trbić

          U prošlom tekstu na ovom mjestu ( “Bog i Velika Srbija”) potkrala mi se greška na koju mi je ukazao jedan dobronamjerni čitalac. Naime, u brzini sam, i nenamjerno, umjesto “srpski”, napisao “srbijanski” patrijarh. Uvijek mi je drago kad me neko upozori na grešku, jer se onda trudim da to više ne ponovim. Zaista, pridjevi srpski i srbijanski nisu isto. Prvi je izveden iz riječi Srbin, drugi iz riječi Srbija, a patrijarh je vrhovni vjerski poglavar Srba – pravoslavaca, a ne i ostalih građana Srbije, koji pripadaju drugim etničkim i vjerskim skupinama.

Prisjetio sam se tada koliko mene nervira česta i  namjerna zamjena tih pridjeva u svakodnevnom javnom govoru. Svakoga dana možemo čuti političare, novinare i ljude koji istupaju u javnosti kako namjerno ( mada ima i onih koji to čine iz nehata ili neznanja) zamjenjuju te riječi, pa govore : srpski predsjednik, umjesto srbijanski, kao da je Vučić predsjednik isključivo Srba, a ne i ostalih građana Srbije. Pa čujemo : srpska Skupština, srpska reprezentacija i srpski sportisti, srpska ekonomija i kultura, ukratko – sve je srpsko, a ništa srbijansko. Ali,  za razliku od mene, u svim ovim  slučajevima  greška je namjerna, izvedena iz miloševićevske i ćosićevske velikosrpske ideje, po kojoj na ovim prostorima postoje samo Srbi, i niko drugi. U tom smislu su i često izgovorene rečenice o jednom, srpskom narodu u Srbiji i Republici Srpskoj, kao da drugi narodi i ostali građani i ne postoje. Napisano je to i u tajnom velikodržavnom dokumentu poznatom pod nazivom “ Memorandum 2” iz 2012. godine, koji je svojevremeno objelodanila Slobodna Bosna. To je bila zbirka praktičnih uputstava za ostvarivanje ratnih ciljeva u miru, neka vrsta priručnika o načinu javnog govora i djelovanja namijenjenog vodećim sljedbenicima velikosrpske ideje, prije svega u RS-u. Na primjer, u poglavlju posvećenom Republici Srpskoj naloženo je da se u javnom komuniciranju obavezno izbjegava izraz “državne institucije”, a da se, umjesto toga, koritsti termin “zajedničke institucije”, i da se stalno ističe kako Bosna nije država, već državna zajednica dvije teritorije. Da se što više izbjegava termin Bošnjak, umjesto toga  da se govori : musliman, a da se što češće koristi termin Republika Srpska ( nikad skraćenica RS) i da se entitetske institucije uvijek nazivaju republičkim. “Koristiti termin Srpska, kako bi se na taj način Republika Srpska definisala isključivo kao srpska teritorija”, napisano je u tom dokumentu. “Pridjev “srpski” koristiti u svim mogućim situacijama, od naziva institucija, službi, ustanova, praznika, gradova, medija, banaka, sportskih klubova, književnika i njihovih dela, sela, zaselaka, reka, mostova i svega drugog, ma koliko to u pojedinim situacijama zvučalo neobično, čak i smešno”.

U ovom dokumentu nalaze se i uputstva o stalnom jačanju povezanosti RS i Srbije, pogotovo infrastrukturno i ekonomski, ali i bezbjednosno, o stvaranju zajedničkih tajnih službi i paralelnih struktura u policiji, carinskoj službi diplomatsko-konzularnoj mreži, oružanim snagama i tome slično,  o tome kako  obezbijediti da te paralelne strukture mogu djelovati u interesu samostalne RS i kao dio sistema Srbije…U svemu tome meni su bila najinteresantnija detaljna uputstva o korištenju riječi u javnim istupima, što govori da tvorci tog programa itekako dobro shvataju da riječi danas zamjenjuju metke i da se njima danas vodi rat, i to uspješnije nego oružjem. Na žalost, na “bosanskoj” strani, čak i kod onih koji o sebi govore kao o velikim bosanskim patriotima, te svijesti i tog znanja često nema.

Uzmimo za primjer riječi nacija i nacionalno. Nevjerovatno je koliko ljudi i danas brka pojmove etničko i nacionalno, pa govore o nacionalnim strankama, vitalnom nacionalnom interesu, poštovanju nacionalne strukture, nacionalnim predstavnicima ( recimo u Predsjedništvu BiH), o nacionalnoj pripadnosti i tome slično. Čak se i u formularu za prošli popis našla rubrika u koju treba upisati etničku pripadnost, to jest nacionalnost, kao da je to jedno isto. A radi se o dvije sasvim različite stvari. Naciju čine svi stanovnici jedne države, pa imamo američku, švajcarsku ili australijsku naciju, a etničko porijekllo pripadnika te nacije može biti sasvim različito. Organizacija ujedinjenih nacija ( UN) okuplja države, a ne etničke grupe, i u osnivačkoj Povelji te najveće svjetske organizacije piše da riječ “nation” znači “država”, a “nationality” znači “državljanstvo”, što znači da u svakoj državi živi samo jedna nacija. Inače, u svijetu danas ima nešto više od 200 država, a kažu da ima preko 3.600 različitih etničkih grupa ( Srbi, Bošnjaci, Jevreji, Tutsiji itd), i ako bi se sve te grupe predstavljale kao nacije, bio bi to nezamisliv haos.  U Evropi, kolijevci nacionalizma, još ima ponegdje etničkog shvatanja nacije, pri čemu je nacija izjednačena s jednom etničkom i vjerskom grupom  ( u Srbiji i Hrvatskoj, na primjer), ali to je posljedica velikodržavnih ideologija. U svijetu je danas pravilo da se pod terminom “ narod” (to jest nacija)  smatra “politički narod”, skup svih građana jedne države, i to je pravilo koje važi za sve. Uostalom, kad putujete avionom u neku stranu državu, kad stignete tamo dobijate formular u kojem u jednoj rubrici treba da upišete koje se nacionalnosti. Vi tu morate upisati ime države. Ništa drugo.  Kod nas su, kao što znamo, nacionalistički ideolozi proglasili narodima etničke grupe, što su  neznanju skloni Bosanci olako prihvatili. A davno je Henri Kisindžer, u toku razgovora o Bosni, rekao : ako u Bosni postoje tri nacije, tu državu treba podijeliti. I bio je u pravu, naravno. Dakle, svi oni koji govore o tri nacije u Bosni, o tri nacionalne stranke, o nacionalnim interesima i tome slično – rade na podjeli države. Svjesno ili nesvjesno, svejedno. Kao i oni koji bi da se izjasne kao Bosanci, a ne Bošnjaci. Treba zapamtiti :  u našoj zemlji žive tri veće i nekoliko manjih etničkih grupa  (Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali), koje mi netačno nazivamo narodima, ali samo jedna nacija – bosanskohercegovačka. I niko nema potrebu da se izjašnjava kao Bosanac, jer to je svako ko ima bosanski pasoš. Kao što se niko ne izjašnjava kao Amerikanac, Švajcarac, Belgijanac, jer je to i nepotrebno i glupo. Kad BiH uđe u Evropu, mora prihvatiti svjetska pravila po kojima su državljanstvo i nacionalost jedno isto. I od toga  neće biti odstupanja.

Moram reći da BiH ima dva entiteta, koji se lažno predstavljaju. Naime, jedan entitet – Republika Srpska, niti je republika ( jer nije država), niti je srpska ( jer u entitetskom ustavu piše da tu žive tri ravnopravna naroda i ostali). Drugi entitet, nazvan Federacija BiH, sastoji se od kantona, ali nije federacija kantona, jer nije  (savezna) država, niti su kantoni federalne jedinice. A taj je naziv došao od ideje da se pravi federacija naroda, što je besmisleno. Isto tako se lažno predstavljaju članovi Predsjedništva BiH kad kažu da su oni predstavnici naroda ( ponekad čak i nacija, što je pogotovo netačno), a zapravo su oni predstavnici entiteta, jer ih građani entiteta biraju.

Čini mi se interesantnim pojasniti i jednu riječ koja je postala pravi bauk u BiH. Radi se o unitarnoj državi, kojom, kao strašnom prijetnjom, mašu i srpski i hrvatski političari. Oni neprekidno optužuju Bošnjake da žele unitarnu državu, mada nikad niko od Bošnjaka to nije javno rekao. A šta je ta, da prostiš, unitarna država? Udženici kažu da je unitarna država, zapravo, jedinstvena, nedjeljiva država, s jedinstvenom centralnom vlašću. U Enciklopediji Hrvatskoj leksikografskog zavoda piše :

Unitarna država (prema engl. unitarian, od lat. unitas: jedinstvo), doktrina i na njoj izgrađen sustav državnoga uređenja u kojem je uspostavljena jedinstvena državna vlast s jedinstvenom državnom upravom; teritorij države čini jednu nedjeljivu političku cjelinu (nasuprot federalnom uređenju). Najvišu državnu vlast imaju središnji državni organi, obično smješteni u jednome središtu (najčešće glavni grad). Iako unitarna, takva je država također podijeljena na niže, lokalne samoupravne jedinice (općine, gradove, kotareve, oblasti, županije i dr.). Ovisno o stupnju njihova samostalnoga djelovanja, unitarne se države dijele na centralizirane, tj. one u kojima postoji potpuna kontrola središnje države nad svim aspektima djelovanja nižih jedinica, i decentralizirane, gdje se dio vlasti nalazi u rukama lokalnih, teritorijalnih samoupravnih jedinica, a središnja vlast nadzire njihovo djelovanje. Povijesno je unitarna država nastala kao posljedica Francuske revolucije.”

Dr Slaven Kovačević nedavno na televiziji objašnjava da su svih 28članica EU unitarne države, a od oko 200 članica UN-a njih 165 su unitarne. Dakle, ne samo što unitarna država nije nikakav bauk, već je to uobičajeni oblik državnog uređenja. A ako su sve evropske države takve, pa valjda takva treba da bude i Bosna. Za srpske i hrvatske nacionaliste problem se nalazi u riječi “jedinstvena”, i to je ono što njih boli. Uostalom, i Dodik, a odnedavno i Čović, otvoreno govore o željama za prekrajanje državne teritorije i otcjepljenju od BiH. Ali, neka pogledaju šta se ovih dana dešava katalonskim secesionistima. Mogli bi iz toga i oni nešto da nauče.

Dok još imaju vremena.