Piše: Jusuf Trbić

Kako je počelo novo, moderno doba, doba interneta i eksplozije masovne kulture, sve se okrenulo na glavu. Ljudi sve više žive u nekoj paralelnoj, vještačkoj stvarnosti, sve su usamljeniji, sebičniji, zatvoreniji u sebe, prepušteni haosu koji se valja planetom, sve su dalji od onih vrijednosti koje ih su vijekovima oblikovale i vodile, sve dalji od sebe i od drugih. Mnogo puta sam gledao mlade ljude kako sjede zajedno, a svako je zagledan u svoj mobilni telefon, svako u svom svijetu, niko više ni za koga ne zna, svi bi da uzimaju, a niko da daje. Kud nestade ono vrijeme kad smo živjeli skupa, jedni za druge i jedni sa drugima, kad su mladi ljudi radosno odlazili na radne akcije i bavili se amaterskim radom u najrazličitijim oblastima kulture, kad su bili sretni što se druže i stvaraju zajedno?

Doba zanosa, zajedništva, amaterskog stvaralaštva i opšteprihvaćenih moralnih normi – ostalo je negdje daleko iza nas. Ima još poneko kulturno-umjetničko društvo po selima, neke male umjetničke grupe i udruženja, ostali su blijedi tragovi amaterizma, ali ništa nije kao što je bilo. Kako, recimo,  danas objasniti mladim ljudima da je Bijeljina imala masovnu i popularnu organizaciju koja se zvala Muzička omladina, koja je njegovala moderni muzički izraz i okupljala stotine članova, i to sve na amaterskoj bazi? Čini mi se – nikako. U ovo doba pada svih kriterija i vladavine užasne turbo-folk kulture, to, nekako, izgleda nestvarno.

A nije bilo tako davno kad je grupa mladih entuzijasta riješila da učini nešto za sebe i svoj grad, pa su formirali malu muzičku grupu koja je rasla veoma brzo. Jedan od tih ljudi  bio je i Slobodan Marković Boban.

397277_10150558573318818_310378267_n

      – “ Početkom osamdesetih”, prisjeća se on, “ vratili smo se s fakulteta, ja, Salem Čorbo, Braco Gojković, Senad Tupković, Ado Dragić, i riješili da naše stalno druženje obogatimo amaterskim radom, korisnim za sve. Osnovali smo opštinsku organizaciju Muzičke omladine,  (ta je organizacija  već postojala na nivou BiH), pa odmah zatim hor i manju muzičku grupu,  imajući u vidu modernu muziku koju smo voljeli. Dirigent je bila Dragana Novaković, koja je, kao student Muzičke akademije, pjevala u horu u Beogradu. Predsjednici bijeljinske Muzičke omladine bili su, redom : Saša Krbanjević, pa Zaim Jatić, onda sam predsjednik bio ja, pa Nedeljko Braco Gojković, Mladen Gligorević, Senad Tupković, Duško Tuzlančić. Naš predstavnik u republičkoj organizaciji bio je Salem Čorbo, koji je, zbog naših uspjeha ( dvije godine smo proglašavani za najbolju oppštinsku organizaciju) izabran  za predsjednika Muzičke omladine BiH. Bilo je to vrijeme nevjerovatnog entuzijazma, mladi ljudi su masovno dolazili, ništa nam nije bilo teško, a grad je dobio muzički ukras kakav nije imao nikad, ni prije, ni poslije toga.”

U to vrijeme su članovi bijeljinske Muzičke omladine punili sale gdje god su nastupali, nije bilo svečanosti gdje oni nisu zapjevali, a nagrada im je bila to što su preduzeća, u zamjenu za nastupe, kupovala za njih muzičke instrumente, razglas, potrebne rekvizite. GIK “Rad” im je dao prostoriju u podrumu, za vježbe, a 1983. godine  napravili su veliki korak – izborili su se za svoje prostorije u Domu omladine. Pomogla im je tadašnja predsjednica opštinske organizacije omladine Umihana Sofić, a preduzeća su dala nešto para da se stare prostorije okreče, da se nabavi namještaj i opremi muzički klub sa kamernom scenom i bašta, u kojoj su nastupali u ljetnim mjesecima. A da je bilo zanimljivo u to doba  – bilo je. Svoj prvi veliki koncert u sali Doma omladine nazvali su “Neko je ukrao pjesmu”. A onda su morali da idu u Komitet, da objasne šta su time htjeli da kažu, kakva je to krađa u pitanju. Jedva su se opravdali.

– Mi smo taj naziv pozajmili iz štampe”, prisjeća se uz smiješak Boban Marković. “Učinilo nam se zgodnim za naš prvi pravi nastup. A sala je bila prepuna. Bili su tu Braco Gojković, Ado Dragić, Igor Kapetanov, Lidija Bešlić, Vanja Todorović i mnogi drugi. Usko smo sarađivali s KUD-om “Semberija”, pa smo s njima išli prvi put u inostranstvo, u njemački grad Firt, 1984. godine. Bili smo poznati, pa su nas zvali svuda. Gostovali smo, valjda, u svim gradovima u BiH, ali i u Beogradu, Skoplju, Novom Sadu, išli smo u Sloveniju… Ono što je nas izdvajalo od ostalih, to je bio naš repertoar  : kombinacija klasične, sa etno i popularnom muizikom. Bilo je to nešto novo i bilo je opšteprihvaćeno.”

Ubrzo je u okviru Muzičke omladine formirana rok sekcija, bijeljinski rokeri su krenuli na brojna gostovanja, a kod kuće je svake godine organizovan susret rok grupa iz cijele Jugoslavije. Formirano je tada nekoliko rok grupa. “Kolorse” su činili : Braco Gojković, Faruk Šehović Pajo, pjevač, pa Bato Hanušić, Muhamed Hromić, Marko Čolak, Samir Bišanović Buza, Erman Mehmedović. U grupi “Do-do” bili su Senad Gazibegović Gašo, Mišo Nukić, Dragan Pondilovski, Dragiša Maksimović, pjevač, i Mirsad Salihović, a i najmlađi su imali svoju rok grupu “Palme”. Tu su bili : Peđa Dimić, Nebojša Nedić, Željko Grujin, pjevači Rade Barjaktarević i Adam Miloš…

Za mnoge Bijeljince nezaboravni su bili kamerni koncerti pod lipom, ispred Doma omladine. Bilo je to vrijeme entuzijazma, koje se više nikad neće ponoviti.

– “Danas ne bih mogao objasniti mladim ljudima koliko smo mi davali toj svojoj zajedničkoj ideji, koliko smo se trudili. Svi smo radili amaterski, dovoljno nam je bilo da se družimo, da pjevamo, da putujemo, da se upoznajemo s drugima, to je za nas bilo veliko bogatstvo. Dom omladine i naš klub “Nebo” bili su naša druga kuća, svi smo radili i u pozorištu “Scena”, i u Kulturno-umjetničkom društvu, tu je bilo i udruženje likovnih stvaralaca, Opštinska konferencija omladine, Amra Uzunić, Siniša Kajmaković, mladi su masovno dolazili da nas čuju. Tu su se zavoljeli Ado Dragić i njegova Manda, danas su u braku, žive u Švedskoj, a sjećam se i mnogih drugih, samo se boijim da nekoga ne izostavim. Pored onih koje sam već pomenuo, s nama su bili i Dejana i Aleksandar Ristić, Sanela i Nataša Sobo, Danica Mojić, Beba Kalvert, Andrijana Stević, pa bunjar Lasta, bio je tu i Jadranko Stefanović, pa Amir Ćosić, Živan Kuzmanović Buco završio je odsjek klasičke gitare na Muzičkoj akademiji, Nedžad Jusufović je bio sekretar, a Mladen Petričević domaćin našeg kluba… Bio je to čisti amaterizam, i to je bio naljepši dio naših života.”

A onda je došao rat i sve se to rasulo. Ipak, 1997. godine manja grupa nekadašnjih članova Muzičke omladine uspjela se ponovo skupiti, renovirali su stare prostorije i počeli s probama. Ali, gradom su zavladali neki drugi ljudi i drugi običaji, i amaterizam i prava muzika nisu više trebali nikome važnom. Sve što je bilo vrijedno otišlo je u vjetar, da se ne vrati, nikada više.

Komentari