Piše: Gojko Berić

Nakon nedavno potpisanog koalicionog sporazuma Bakira Izetbegovića i Fahrudina Radončića, koji je euforično proglašen istorijskim, u sarajevskom političkom kalendaru markiran je još jedan istorijski događaj – prva zajednička sjednica Vijeća ministar BiH i Vlade Srbije. I dok je domet pomenutog stranačkog sporazuma ograničen na polovinu zemlje, razgovori delegacija dviju susjednih država, koje su predvodili premijeri Denis Zvizdić i Aleksandar Vučić, ocijenjeni su kao vijest dana u regionu. Na stolu se našlo nekoliko važnih pitanja, prvenstveno ekonomskog karaktera, koja po prirodi stvari nisu predmet ozbiljnijih sporenja. Pošlo se od toga da sa zajedničkog puta u budućnost najprije treba ukloniti lakše prepreke, što će imati dvostruki efekat – doprinijeće boljem životu građana dviju zemalja i istovremeno relaksirati njihove prilično složene političke odnose. Obostrani interes je neupitan – razviti ekonomiju i zajedničkim projektima zaraditi što više para. Od toga se živi. U protivnom, i BiH i Srbija tavoriće u siromaštvu i zapuštenosti. A takve nikome neće biti interesantne. Što se toga tiče, Vučiću se nema šta prigovoriti. U Sarajevu postoji animozitet prema njemu, čak veći među građanima nego u bošnjačkom političkom vrhu. Bošnjaci bi mu možda i oprostili njegovu ratnu prošlost da u junu 1995. sa govornice Narodne skupštine Srbije nije izrekao svoju nacističku prijetnju: “Ako Muslimani ubiju jednog Srbina, mi ćemo ubiti sto Muslimana”. Vučić je tada bio Šešeljev poslanik, a danas je, eto, premijer Srbije, kojem Angela Merkel s vremena na vrijeme udijeli poneki politički zlatnik sa njemačkim žigom. Zvanično Sarajevo bi konačno moralo da nauči da pregrijane emocije nisu dobar saveznik u politici. A naše posvađane etno-političke garniture gotovo uvijek posežu za emocijama, crpeći ih iz vlastitog populizma. Uostalom, stvari u Srbiji stoje tako da Vučić trenutno nema ozbiljnijeg konkurenta ni na desnici ni u opoziciji. Čak i ovakav kakav je, on je prihvatljiviji partner od Borisa Tadića, koji je prema BiH bio dvoličan, a Srbiju ostavio i bez Kosova i bez Evrope.

Bilo kako bilo, Zvizdić i Vučić su na sarajevski sto stavili ekonomiju i bolji život. Politika je ostala ispod stola. Nije se ni moglo očekivati da se u isti film strpaju i babe i žabe. Ali, kao što je davno rečeno, politika je naša sudbina. Politička pitanja, koja tinjaju u prividno dobrosusjedskim odnosima BiH i Srbije, teška su kao teška voda. Nije ni čudo, jer je Srbija bila glavni faktor u brutalnom ratu protiv BiH. Dobrica Ćosić je definisao Republiku Srpsku kao jedini ratni dobitak Srba u 20. vijeku. Glavni čuvar tog krvavog plijena nisu stari Karadžićevi kadrovi koji su izbjegli haška suđenja, već prerušeni socijaldemokrata Milorad Dodik, glavni remetilački faktor u političkoj rašomonijadi Bosne i Hercegovine. Posljednje izbore, na kojima ga opozicija umalo nije srušila, dobio je plakatima na kojima se grlio sa Vladimirom Putinom. Nedavno je izjavio da ima 56 godina, i da je mlad i pun ideja. Ali kad se bolje razmisli, on nema nikakve druge ideje osim one o referendumu o Sudu i Tužilaštvu BiH. Njome permanentno uzrujava Bošnjake, koji u tome refleksno prepoznaju srpski plebiscit o otcjepljenju, i vuče za nos i Washington i Bruxelles. Ovog ponedjeljka podnio je nadležnom tužilaštvu RS-a i BiH tužbu protiv sebe!? Dodik je naveo da kao građanin tuži sebe za navodno učinjena krivična djela, za koja su ga optužili predstavnici opozicije u RS-u. Ne govori li ovaj lakrdijaški postupak da je njegov izvor ideja presušio?

Ostaje nepoznato da li je Dodik za ovu političku cirkusijadu konsultovao Vučića ili čak Putina. Vjerovatno nije, ali teško da bi bez njihove podrške mogao vlastitoj državi činiti tolike štete, muteći vodu gdje god stigne. Građani Kosova putuju u Beograd bez vize, a da bi došli u BiH moraju ići u Skoplje i mjesec ili dva čekati da dobiju taj dokument, samo zato što su vlasti u Banjaluci stavile veto na ukidanje viza za Kosovare, čak i po cijenu da građani BiH, uključujući i privrednike, moraju ići u Albaniju da bi dobili kosovsku vizu. To je plod jedne neodgovorne politike koja se provodi pod parolom “utuk na utuk” i koja danas djeluje gotovo nestvarno. Zar Vučić nije u stanju da Dodiku stavi do znanja da Srbija ne može podržavati takve i slične budalaštine, koje se graniče sa političkim banditizmom? Izgleda, međutim, da Vučić abolira Dodika kao političkog štetočinu. O čemu se tu radi, moglo bi se zaključiti iz izjave koju je Vučić u julu ove godine dao pred novinarima nakon razgovora sa Dodikom u Beogradu: “Republika Srpska bi teško opstala bez Srbije, a Srbija bez Republike Srpske”. Prvi dio ove izjave je tačan, ali drugi dio, najblaže rečeno, zvuči nebulozno. Nije tajna da je Srbija za Putina prioritetna država, ali Putinu nikada ne bi palo na pamet da izjavi kako bi Rusija teško opstala bez Srbije. To što Vučić u svakoj prilici upire pogled preko Drine dokaz je da on političku kompenzaciju za izgubljeno Kosovo traži u pokroviteljstvu Srbije nad Republikom Srpskom.

Valjda u skladu sa guslarskom tradicijom, koju je osobno preferirao Radovan Karadžić, trenutno je u Republici Srpskoj aktuelna debata o tome ko je vjera, a ko je nevjera? Mladen Ivanić kao član Predsjedništva BiH, kao i srpski ministri u Vijeću ministara za Dodika su izdajnici, jer “izdaju interes Republike Srpske”. A najveći izdajnik je Mirko Šarović, najuspješniji među bh. ministrima, valjda zato što je svojim trudom i umijećem omogućio i srpskim i bošnjačkim i hrvatskim poljoprivrednicima da izvoze mlijeko i krompir u zemlje EU. Pa neka se gospodin Vučić, u svjetlu svoje sarajevske misije, izjasni ko je tu vjera, a ko je nevjera? Kako bismo svi znali na čemu smo.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari