Piše: Gojko Berić

Glad bila je jedna od dvije ili tri riječi koje su najčešće ispisivane na transparentima tokom proteklih demonstracija u našim gradovima. Gladuju nezaposleni i prevareni radnici i njihova djeca, gladuju penzioneri, bivši ratnici i beskućnici.Mlada generacija ne želi da živi u zemlji u kojoj će gladovati i sljedećih dvadeset ili trideset godina i zato u zabrinjavajuće velikom procentu namjerava otići tamo gdje će imati posla i kruha. Ko će onda ostati? I koliko god broj demonstranata bio neveliki, oni su personifikacija stotina hiljada osiromašenih građana bez budućnosti i nade, a na ulice ih je izveo jedan te isti gnjev, gnjev stomaka.

Svaka socijalna pobuna, pa i ova, ima i svoj politički kontekst. Francuzi kažu: “Loš kruh, loša vlada!”, preciznije – ako nema dovoljno kruha, kriva je vlada. Prirodno je dakle što se građanski gnjev na ulicama Tuzle, Sarajeva, Zenice, Bihaća, Mostara i drugih gradova manifestuje i kao krik protiv beskrupuloznih vladajućih oligarhija, koje su se korupcijom i na druge načine svih ovih godina bestidno bogatile i čiji su mozgovi potpuno otupjeli na puls životne svakodnevnice. Nova kasta ne želi da se bavi rebusom preživljavanja penzionera koji primaju oko 300 KM mjesečno. Oni koji imaju dvadeset puta manje, ne mogu računati na brigu onih koji imaju dvadeset puta više.

Glad je stalni pratilac ljudskog roda, a prve pisane hronike o njoj potiču još iz starog Egipta, tri hiljade godina prije nove ere. Prema biblijskom predanju, glad je, uz kugu i rat , treći jahač apokalipse. Četvrti je smrt. Istorija je zabilježila čitav niz slučajeva masovne gladi, od koje je umrlo više stotina miliona ljudi. Rimski car Neron pao je u nemilost zato jer građanima Rima nije uspio zajamčiti obećanu pšenicu iz Afrike. Linč je izbjegao samoubistvom. Prema riječima Cormaca Ó Gráda, profesora ekonomije na Univerzitetu u Dublinu i jednog od najvećih poznavalaca i autora knjiga o gladi u svijetu, od 7,2 milijarde stanovnika na našoj planeti, milijarda njih živi u ekstremnom siromaštvu. Čak jedanaest miliona djece godišnje umre od gladi. Krivci za ovakvo stanje su, ističe prof. Ó Gráda, nepredvidivost prirode s jedne strane i politika najbogatijih zemalja s druge.

Iza mnogih istaknutih ličnosti ostale su njihove misli o gladi. “Svakoga možeš lagati, ali stomak nikako” (Seneka); “Čovjeku praznoga želuca hrana je Bog” (Mahatma Gandhi); “Najveći politički činilac u svijetu je glad. To je mašina koja sve pokreće” (dr. Frano Supilo, hrvatski političar); “Trbuh je neumoljivi despot i zapovjednik” (Tin Ujević); “Gladan čovjek nije slobodan čovjek” (Adlai Stevenson, američki političar). Glad je podsticala masovne migracije. Ameriku su naselili gladni Evropljani, prije svega Irci, čija je zemlja u 18. stoljeću proživljavala veliku glad. Među emigrantima je bio i veliki broj ljudi sa Balkana, prvenstveno Dalmatinaca i Hercegovaca. Genijalni norveški pisac Knut Hamsun, koji je bio zidar, lučki radnik, nadničar i drvosječa, slavu je stekao autobiografskim romanom “Glad”. Napisao ga je po povratku iz Amerike, gdje je radio kao kondukter. Ukrajina je trenutno top-tema u svijetu, a upravo se u njoj desio užasan zločin, jedan od najvećih u 20. stoljeću, čiji je uzrok bila namjerno izazvana glad. Početkom tridesetih godina prošlog stoljeća Staljin je, u znak odmazde nad ukrajinskim seljaštvom koje je pružalo otpor novoj sovjetskoj ekonomskoj politici, proveo nasilnu i prekomjernu kolektivizaciju, nakon čega je od gladi umrlo više miliona ljudi. Ukrajinske vlasti su 2003. godine tu katastrofu proglasile genocidom sovjetske komunističke vlasti.

Jedan mlad čovjek iz grupe koja se svakodnevno okuplja pred zgradom Predsjedništva BiH govori TV reporteru: “Ja nisam ni Bošnjak, ni Srbin, ni Hrvat. Ja sam nezaposlen.” Upravo tako. Do sada smo mislili, a tako su nas i učili, da naši stomaci nemaju nacionalnost i da to pravilo važi za sve ljude na svijetu. Međutim, srpski i hrvatski nacionalistički lideri u Bosni i Hercegovini danas nas uvjeravaju da nije tako, da nije isto kad gladuje Bošnjak kao kad gladuje Srbin ili Hrvat. Jer, Bošnjak samo fingira glad, njega ne čini gnjevnim prazan stomak, on želi nešto drugo: da, prema tumačenju Milorada Dodika, sruši Republiku Srpsku i uspostavi unitarnu Bosnu i Hercegovinu, dok Dragan Čović drži da su demonstracije obična bošnjačka politička ujdurma, smišljena kako bi Hrvati bili politički poraženi i završili u egzodusu. Ispada da među Srbima i Hrvatima nema siromašnih, poniženih i gladnih, a ako ih i ima, oni će svoje nezadovoljstvo demonstrirati “mirno i dostojanstveno”, tek da nemaju ničeg zajedničkog s Bošnjacima, s kojima ni glad ne žele da dijele. “Tko su u ovim prosvjedima ‘građani i narod’? Zar se još jednom nije vidjelo da je Bosna i Hercegovina definitivno podijeljena!? Hrvati i Srbi neće s Bošnjacima ni kad je riječ o preživljavanju, o borbi za koru kruha, o zajedničkim ciljevima najgore sirotinje”, s neskrivenim zadovoljstvom zaključuje poznati komentator desničarskog Večernjeg lista.

Činilo se da ništa ne može makar donekle približiti stavove vlasti Federacije BiH i Republike Srpske. O njihovim odnosima najbolje govori parlamentarna atmosfera u kojoj se pokušava kreirati nekakva nazovi politika na nivou države. Ali, zbližio ih je strah. Strah od odlaska s vlasti i od odgovornosti za ekonomsku i socijalnu bijedu, korupciju, kriminal i političke promašaje. Ponovo je osnažio svačiji nacionalizam. Srpski propagandističkom mobilizacijom za potrebe “odbrane” Republike Srpske, hrvatski objavom o bošnjačkoj “zavjeri” protiv Hrvata, a bošnjački pod parolom da je ugrožena sama država i njen ustavnopravni poredak. Diskreditovano pravosuđe – policija, tužiteljstvo i sudovi – stalo je, kao i uvijek, uz skute vladajućih stranaka. Etničke oligarhije su još jednom klasični socijalni bunt uspjele preusmjeriti u odbranu nacije. Ili, što bi se reklo: Braća Dalton ponovo jašu!

 

(www.kliker.info)

Komentari