Nacionalistima vlak za društvo europskih naroda nije ni pod razno

Ovih dana me uvjeravaju kako su bosanskohercegovački Hrvati, uz nepravde koje im čine Srbi i posebice Bošnjaci, danas na meti i svijeta – Europe i Amerike prije svega. A dokaza za to je, tvrde, do neba. Nije im, vele, smetala rehabilitacija Draže Mihailovića – poneki iz međunarodnih krugova ga, naprotiv, i danas smatraju dijelom antihitlerovske koalicije – niti će ih uzrujati nedavna rehabilitacija Nikole Kalabića. A trn u oku su im sve ove godine borci za hrvatsku slobodu – od Pavelića, Budaka i Luburića do Vokića i Lorkovića.

Piše :  Prof.dr. Slavo Kukić

Da se, uvjeravaju me, radi o organiziranoj antihrvatskoj svjetskoj hajci, svjedoče i sve učestaliji ataci na hrvatsko pravo na jednakopravnost u BiH i u najvišim svjetskim organizacijama. Otkuda im, pitam, takav sud? Pa što drugo, uzvraćaju, znači i najnovije izviješće visokog predstavnika Vijeću sigurnosti – u kojemu taj „hrvatomrzac“, prvi put od okončanja rata, zbog istrajavanja na vlastitoj federalnoj jedinici, hrvatske političare optuži za razbijanje BiH.

Na koncu, vele, smeta im i naša glazba – i glazbenici koji promoviraju pravo na hrvatsku slobodu. Evo što Thomsona ne podnose Srbi i Bošnjaci – jer oni bi najradije da ni nas nema – ali on smeta i svima ostalima. Otkazuju mu gostoprimstvo uzduž i poprijeko Europe – u Austriji, Švicarskoj, Njemačkoj, Sloveniji – a sada bi mu najradije zabranili i da ovdje, u vlastitoj nam zemlji, pjeva najrođenijima. Javljaju se Amerikanci, javljaju se iz ureda Europske komisije, iz OHR-a. E neće ići. Ako s Thompsonom, svijetu u inat, pjeva predsjednica – pretpostavljam da misle na gospođu Grabar Kitarović – pjevat ćemo i mi, pa taman i svima nama zatvorili europska i američka vrata.

Ni u primisli mi, dakako, kako se ova vrsta „pameti“ sresti može samo u jednom dijelu zemlje – i samo među pripadnicima jedne etnije. Naprotiv, ona je u značajnoj mjeri naše zajedničko „dobro“. Uostalom, ja je čuh od društva marginalaca – od kojih ju se može čuti i u Banja Luci, Sarajevu, drugim dijelovima BiH. Ali, nju se, i to bukvalno svakog u Boga dan, može čuti i od najmoćnijih – onih koji zemljom upravljaju. Upalite, uostalom, televizor i sačekajte prvo pokazivanje Milorada Dodika. Siguran sam, čuti će te i ovo i još koješta. Iako, ruku na srce, ne zaostaju za njim ni „zaštitnici“ drugih dvaju naroda.

No, onda se, samo od sebe, nameće pitanje ima li ova zemlja, s političarima kakvi su je uzjahali prethodnih četvrt stoljeća, uopće šansi postati dijelom društva europskih naroda? Pita li se, recimo, mene – definitivno ne. Ni danas, ni za slijedećih stotinu godina. Iako, društvo europskih naroda za sve njih je, tobože, naše zajedničko biti ili ne biti.

EUROPSKI PUT

Prije koji dan, primjerice, pročitah intervju s liderom HDZ-a. I vidim, čovjek je nepopravljivi optimista. BiH će, tvrdi, do konca godine aktivirati Akcioni plan za članstvo u NATO-u, dobiti će kandidatski status u EU i tko zna što sve još ne. Doduše, sve to neće ići ne udovolji li se njegovim političkim ultimatumima – posebice usvajanju vlastitog mu prijedloga Izbornog zakona koji je, tako ga razumjeh, minimum za „mirnu Bosnu“.

Ne dogodi li se to, nadati se ne treba ni još koječemu – mogućnosti da parlamentarni izbori budu održani u vrijeme kada su predviđeni prije svega. A u tom slučaju odgovoran neće biti on nego drugi – oni koji su mu vlastiti zakonski izum blokirali. Jer, eto, on ih je stalno upozoravao – i to po principu „uzmi ili ostavi“. Ili će, dakle, biti kako tražim – ili će se, još konkretnije, članovi Predsjedništva birati na način koji mi jamči doživotnu zaštitu – ili ću vam prirediti raspad sustava. Jer, u tom slučaju ne treba isključivati ni ponovno uskrsavanje Herceg-Bosne – pa kom’ obojci, kom’ opanci.

Prevedeno na jezik opće razumljivosti, društvo europskih naroda kao budućnost BiH čovjeku – usprkos činjenici da ga vlastiti mu podrepaši proglasiše prvim „promicateljem europskih vrijednosti u BiH“ – nije ni pod razno. A iskreno, drugačije nije ni kod njegovih srpsko-bošnjačkih pajtaša – uz dodatak, doduše, da jedni o tome i javno zbore a drugi, baš kao on, se pokidaše u nastojanju da europsku obitelj prikažu ciljem bez alternative. Ili smo, dakle, tamo ili nas neće ni biti.

Bez obzira, pak, kako to čine, rezultat je isti. Vrata Europe su nam, što se vlastitog činjenja tiče, sve čvršće zatvorena. Evo, početkom prošle godine gotovo slavodobitno je predan zahtjev za članstvo u EU. I usput, bruxelleska administracija ga je, usprkos neispunjenoj zadaći bosanskohercegovačkih vlasti, u rujnu prihvatila – i uručila im Upitnik s pitanjima, odgovori na koje su uvjet nastavka procesa euroatlantskog pridruživanja BiH.

Već tada sam tvrdio da Upitnik u zadanom roku neće biti popunjen, kamo li Europskoj komisiji proslijeđen. I da bi se posao na njemu mogao otegnuti na vrijeme od nekoliko puta po šest mjeseci. Koliko je bilo onih koji su moje mišljenje dijelili, ne znam. No, znam da je vlast na takve tvrdnje nerijetko s podsmijehom odmahivala rukom.

Nažalost, sada se ispostavlja kako sam bio u pravu. Period od šest mjeseci je, naime, na isteku. A izvršena obveza? Pa, gotovo da je gdje je i u startu bila – na nultoj točci. Urađeno je, kažu, ovo, urađeno je ono, napravljen je veliki posao. Što je, međutim, urađeno? Predsjedavajući državnoga Predsjedništva nedavno, recimo, priznade kako se ni do danas nije „počelo raditi na pripremi zajedničkih odgovora iz Upitnika EU, točnije na pitanjima koja moraju odgovoriti institucije BiH“ – među njima i pitanjima u vezi s kojima su izvjesni veći problemi budući su politički osjetljiva.

A kada će se početi? To se ne zna bez mudre ciganke. Na sastanak, na kojem je državni i entitetski vrh nedavno trebao analizirati prijeđeni put i utvrditi obveze u neposrednoj budućnosti, prvi čovjek RS-a nije ni došao. Zašto? Jer je, poruči, imao prečih poslova.

No, bila je njegova prva suradnica – entitetska premijerka. I onako, u brk svima oko sebe, a i javnosti, skresala kako RS neće dostaviti svoje odgovore na Upitnik sve dok ne budu definirane procedure, prije svega one u vezi s uspostavljenim mehanizmom koordinacije. Jer, veli, do sada nije postojala nijedna aktivnost koja bi potvrdila njegovu funkcionalnost.

Što joj to točno znači vrag bi je znao. No, očito je kako se i Upitnik koristi za učvršćivanje državnosti RS-a i dalje slabljenje BiH kao države. A to s priključivanjem društvu europskih naroda i nema neke veze – i potvrđuje teze kako ono političkoj klasi BiH istinski i nije u prvom planu.

STANJE DUHA

U međuvremenu, međutim, stanje duha naroda bosanskog i hercegovačkog je sve problematičnije. Nedavno je, pročitah, provedeno istraživanje koje to i potkrepljuje. Upitno je, doduše, obzirom na to tko mu rezultate obznani – jer, u pitanju je medij koji je produžena ruka jedne etnonacionalističke ideologije i čiji rezultati mogu biti konstruirani za njezine potrebe – koliko oni odražavaju i raspoloženje bosanskohercegovačke javnosti. U slučaju, pak, da su obznanjeni podaci autentični – da, dakle, nisu plod kabinetskih konstrukcija nego istinskoga stanja na terenu – razloga za zabrinutost je na pretek.

Nije, doduše, nikakva novina da građani najvećim problemom i dalje smatraju nezaposlenost, kriminal i korupciju. Nije novina ni to da se, što se kriminala i korupcije tiče, i dalje prstom upire na političke partije – koje su najkorumpiranije – ali i na vladu, pravosudne institucije, zdravstvo, zapošljavanje u javnoj upravi kao također leglo korupcije.

No, novina jeste podatak o sve većem postotku onih koji dijele uvjerenje kako zemlja ne ide u dobrom smjeru – i onaj o sve izraženijim nacionalnim napetostima dakako. Zašto? Zato što taj osjeća kod prosječnog građanina, a to potvrđuju i rezultati obznanjenog istraživanja, proizvodi i strah kako bi nacionalne napetosti mogle dovesti i do oružanog sukoba – a potom, po zakonu spojenih posuda, i disolucije BiH.

Daleko od toga da takav ishod građani i priželjkuju. Sasvim suprotno, preko devet desetina njih važnim smatra proces pomirenja. No, svi oni su istodobno svjesni da je to krajnje teška misija. Jer, to nije opredjeljenje političkih partija koje, kako bi produžile vijek vlastita trajanja, karakterizira sklonost zloupotrebi nacionalnih napetosti koje same izazivaju.

Tako, dakle, misle bosanskohercegovački građani. Istina je, nažalost, da malo što i poduzimaju kako bi navedeni ambijent onemogućili. Da ih se, drugim riječima, temeljem toga i dalje relativno jednostavno homogenizira po etničkom ključu – po principu zbijanja redova kao pretpostavci čak i biološkog opstanka. I da se time samo dodatno tjera voda na mlin etnonacionalistima i njihovom konceptu vladanja – ali i protiv vlastitog prava na život dostojan čovjeka. Barem u ovoj zemlji.

 

(kliker.info)

Komentari