Piše: Jusuf Trbić

 

Nova pompezna proslava godišnjice Republike Srpske još jedan je šamar državi BiH i  njenim građanima, a posebno žrtvama velikosrpskog fašizma. Ali i međunarodnom pravu i pravdi. Kako je moguće da se, nakon haških procesa i bezbrojnih dokaza o prirodi ratnog pohoda režima Slobodana Miloševića, entitet sagrađen na masovnim grobnicama, etničkom čišćenju i genocidu i dalje smije u lice i nama i cijelom svijetu? Kako je moguće da se i dalje  nagrađuje najveći zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata i nastavlja kažnjavanje onih koji su svojom krvlju platili posljednji velikodržavni nacionalistički projekat u dvadesetom vijeku? Kako je moguće da nesmetano funkcioniše jedina vjerska para-država u Evropi, zasnovana na aparthejdu i negiranju sopstvenog ustava i sopstvene države?

Odgovore na ova pitanja znamo svi. Jer, bilo je moguće da međunarodna zajednica jedino od BiH, od svih bivših jugoslovenskih država, traži da sprovede referendum o nezavisnosti, a zatim taj referendum zaboravi. Bilo je moguće da ta ista međunarodna zajednica prizna BiH, učlani je u Ujedinjene nacije, a zatim članici UN-a uvede embargo na oružje i ukine joj mogućnost odbrane. Bilo je moguće da svijet mirno posmatra strašne zločine nad civilima, puštajući zločince da fizički eliminišu bosanske muslimane, sve dok ti zločini, sa Srebrenicom, nisu dostigli takve razmjere, da međunarodna javnost to više nije mnogla tolerisati. Bilo je moguće da se bosanskoj armiji zabrani da pobijede Karadžićeve fašiste, a da se zatim u Dejtonu prizna postojanje entiteta koji svojim imenom govori da je to srpska svojina, entiteta stvorenog zločinom. I to zločinom koji je u Hagu dokazan i dokumentovan. I to je bilo malo, pa je srpski entitet nazvan republikom, dok je taj atribut oduzet od države, a sama država podijeljena po etničkom principu, do te mjere, da je njeno funkcionisanje postalo nemoguća misija. Ta država danas nema nikakve mehanizme koji obezbjeđuju njeno postojanje, ali ima srpski entitet, kao potpuno zaokruženu cjelinu, sa pravom veta na sve državne odluke i procese. Danas  svaki srpski političar, novinar ili javni radnik, makar bio zadnja rupa na svirali, može negirati, vrijeđati i napadati sopstvenu državu, može tražiti njeno cijepanje, može pljuvati po žrtvama i negirati već dokazane zločine, a da se zbog tog očitog podrivanja ustavnog sistema države niko ni po uhu ne počeše. A vlasti Republike Srpske stalno nude dokaze da im niko ništa ne može.

Tri takva slučaja obilježila su kraj prošle godine.

Vlast manjeg entiteta jasno je pokazala, na primjeru djece iz Konjević Polja i Vrbanjaca, da su šovinizam i aparthejd njena najveća civilizacijska dostignuća. Malo im je bilo što su državu BiH odavno protjerali s ovih prostora, što već godinama šikaniraju Bošnjake i ostale nesrbe, što neće da ih zapošljavaju, mada im to nalažu sopstveni ustav i zakoni, što su za njih rukovodeća radna mjesta, bilo kog nivoa, nezamisliva, što čitav entitet, sve opštine i javne ustanove, od biblioteka do policije i dječijih vrtića imaju svoju krsnu slavu, što se zločini sistematski i uporno prešutkuju, a zločinci slave, malo im je što neće da sprovode odluku svog ustavnog suda, koji je naložio da se mijenjaju diskriminirajući grbovi i zastave, malo im je što bošnjačka djeca u školama moraju da slave Svetog Savu,  već im nije dozvoljeno da uče nacionalnu grupu predmeta, onako kako im to zakon dozvoljava. I još Milorad Dodik bahato izjavljuje kako bosanski jezik i ne postoji, pa ostaje još samo da čujemo od njega kako ni Bošnjaci, zapravo, ne postoje, kao što ne postoji ni njihova država Bosna i Hercegovina.

Drugi primjer je Tomašica, najveća masovna grobnica na Balkanu, čije je iskopavanje nedavno počelo, i koja krije kosti skoro hiljadu ubijenih bošnjačkih civila. O tome mediji u RS-u skoro da i nisu izvijestili, ni jedne jedine riječi nisu o tome rekli ni političari, a u zraku je ostalo da visi pitanje : kako je moguće da mještani, pored čijih kuća se nalazi ta grobnica, nisu nikada ništa rekli o tome. A znali su. Neki od njih su, kako piše Gordana Katana u Oslobođenju, izjavili da je riječ « o još jednoj podvali usmjerenoj spram njihovog naroda.»

A u Višegradu je opštinska vlast naložila da se sruši kuća u kojoj je zločinac Milan Lukić spalio više od 70 živih ljudi, među njima su uglavnom bile žene i djeca. Potomci žrtava željeli su da tu kuću obnove i sačuvaju je kao svojevrstan spomenik, ali vlast ne želi da se sjeća. Nije se čulo ni da se tim povodom oglasio pravdoljubi Emir Nemanja Kusturica, koji, nedaleko odatle, podiže svoj Andrićgrad, kao spomenik srpstvu. Ni Dodik, ni Bosić, ni Emil Vlajki, ni Rajko Vasić… Niko od njih nije podržao pravo žrtava da obilježe Omarsku i Keraterm, Batković i Korićanske Stijene, jezero Perućac i Srebrenicu, niko nikad ni riječ nije izustio o sistematskim i planskim zločinima nad Bošnjacima, ni o ubijanju djece, ni o rušenju svih džamija. Kao da ne znaju da je i to dio srpske istorije, i da  od toga nikada neće moći pobjeći.

Danas je Republika Srpska srednjovjekovna vjerska država, ekonomski i moralno propala, s tegovima zločina na nogama, s mrakom u glavi i prazninom u džepovima. Dodik i društvo smatraju da ništa od toga nije problem, jer je njihova ratna tvorevina na putu stalnog jačanja autonomije i približavanja potpunoj samostalnosti, i da za taj konačni cilj vrijedi žrtvovati sve ostalo. U Banju Luku dolazi i patrijarh Irinej, da im to potvrdi, a neće manjkati ni zagrljaja s predstavnicima Srbije. Pošto Bošnjaci i Hrvati neće da se priključe slavlju, a ionako su u potpunoj defanzivi, dosjetio se Dodik, pa najavio svoju inkviziciju, nekakav Savjet za zaštitu ustavnog poretka, koji će otkrivati unutrašnje neprijatelje, najprije među srpskim političarima. Pošto je crkva na njegovoj strani, svako ko bude protiv Dodika, biće i protiv vjere pravoslavne, pa će svako u Republici Srpskoj moći jasno da vidi svog Boga.

Eno ga, u Banjoj Luci.

Komentari