Piše: Jusuf Trbić

Srijeda, 6. avgust. Čitav centar Janje pod vodom, auta jedva prolaze. Moja škoda samo što ne pliva. Jedva sam izašao i dokopao se suhe ceste. Oko mene kuće i avlije pod vodom, one iste koje su bile poplavljene i u maju, pa se narod jedva oporavio. I plastenici opet u vodi. Tuga i jad.

Na popularnoj BN Televiziji izvještavaju o poplavama, kažu : najteža je situacija u Novoj Janji i Janji. Pa prikažu srpske izbjeglice, ljudi govore da ih ni jedna poplava ne mimoilazi, kao da im je neko namjerno dao močvarno zemljište, pa čim padne jača kiša, oni trk na sprat. Žalosno. Ali, o Janji i vodi do koljena u čitavom gradu – ni riječi. Tako i na RTRS-u, tako i na banjalučkoj Alternativnoj. Svaki neupućeni gledalac zaključiće da je  to isključivo srpsko naselje. I da tu nikoga, osim Srba, nema. Ostali će se prisjetiti da se Bošnjaci pominju u patriotskim medijima samo u slučaju krajnje nužde, samo kad se nema kud, kao da nisu građani ovog entiteta, kao da su neželjena siročad koja treba da ide, jer ne pripada velikosrpskom carstvu. Ne pominju se nikad po dobru, već samo kad ih Dodik ili neki sličan krkan označi neprijateljima, ne pominju se ni kad sahranjuju stotine nevinih žrtava, kao nedavno u Prijedoru. Zvanična Republika Srpska ne priznaje Bošnjake i Hrvate za svoje građane, a svakog se dana zaklinje u Dejtonski sporazum Onaj isti koji kaže da ovdje žive tri ravnopravna naroda i ostali, da je RS entitet u sastavu države BiH i da taj entitet čine svi ti pomenuti, ravnopravno. Vlast i javnost RS-a zahtijevaju da se ravnopravnost naroda poštuje na nivou BiH, po svaku cijenu, ali u entitetu o tome nema ni govora. Pa se proslavljaju krsne slave i entiteta, i svake opštine, i svake ustanove, od policije do škola i dječijih obdaništa, kao da Bošnjaka i Hrvata nema, kao da ne postoje. Zakoni garantuju zapošljavanje po popisu iz 1991. godine, ali koga briga za zakone. Dejtonski sporazum kaže da se moraju slaviti predratni praznici, ako nisu usvojeni novi, ali političari iz RS ne dozvoljavaju donošenje novog držanog zakona o praznicima, a neće ni da čuju za stare praznike. Čitav niz zakona i zakonskih odredbi uvode otvorenu diskriminaciju u RS-u, i nikom ništa. Posljednji primjeri su Zakon o porezu na nepokretnosti, Zakon o grobljima i uredba o provjeri prebivališta, kojima se otvoreno podstiče nastavak etničkog čišćenja. Džaba i ono malo dobrog u Dejtonu, ni to, čini se, ne treba nikome.

Tako ispada da je Dejtonski sporazum samoposluga. Pa uzmeš što želiš, odbaciš što ti se ne sviđa. Ali, za razliku od samoposluge, niko ni za šta ne plaća. Pa bi bilo dobro da se jednom zaista doljedno počne primjenjivati taj nesretni sporazum. Jedini ovlašteni tumač tog sporazuma jeste Visoki predstavnik, pa bi bio red da i on konačno počne raditi nešto od svog posla, i da kaže svima, a pogotovo Dodiku, šta je Dejton i šta se mora, a šta ne smije uraditi.

Ovih dana najavljuje se sastanak kod Angele Merkel. Njemačka je, valjda, jedina i Evropi u stanju da nešto učini. Za početak, mogla bi tražiti da se mijenja Ustav tako da potvrdi dejtonski stav o jedinstvenoj državi BiH, time što će ukinuti asimetrično uređenje entiteta. Ako su sve države, pogotovo u Evropi, uređene tako da isti sistem vlada u državi i na svakom njenom dijelu, zašto tako nije i u BiH? Zašto su naša dva entiteta uređena tako, da se čini kako je jedan u Australiji, a drugi na Grenlandu? Zašto je jedan od njih decentralizovan i izdijeljen na deset kantona, a drugi centralizovan, kao Bjelorusija? Zašto su u jednom entitetu predsjednik, potpredsjednici i parlamenti pozicionirani na jedan, a u drugom entitetu na sasvim drugi način? Zašto su u jednom zabranjeni nacionalni nazivi, a u drugom ne? Zašto se u Federaciji BiH traži rješenje takozvanog “hrvatskog pitanja”, čak i kroz poseban TV kanal i način izbora člana Predsjedništva BiH, a u RS-u o tome nema ni govora? Zašto se, najzad, građanima naše države ne omogući ono što je temelj demokratije u svim drugim zemljama : da svako može birati i biti biran? Zar je to tako teško postići, ako je Deklaracija o ljudskim pravima sastavni dio našeg Ustava i njemu je nadređena?

Hiljadu pitanja. Jedno je možda najvažnije : dokle će se dozvoliti otvoreno podrivanje ustavnog poretka ove zemlje, nezamislivo bilo gdje u svijetu, i otvoreno miješanje susjednih država, prije svega Srbije, u unitrašnje stvari BiH? Međunarodna zajednica mora to riješiti u najkraćem roku. Ako neće ona, neka kaže da neće ili ne može, pa da rješavamo mi, kojima je Bosna jedina domovina. Predugo traje ovo naduravanje, ovo stanje ni rata ni mira, ovo trpljenje, ovaj haos, jednom se mora stati i reći : ovako više ne ide.

Ponovljene poplave su, čini mi se, malo otrijeznile ljude. Shvatili smo svi da nema fajde od čekanja da neko drugi riješi naše probleme, da nam država i vlast ne valjaju ni pola pfeninga, da se nešto mora drastično promijeniti, ako mislimo preživjeti i mi i Bosna. Dodikov megafon Radmanović ponavlja juče nebuloze svog šefa o referendumu i raspadu Bosne. Dođe mi da zavapim : “Pa, dajte više taj referendum, da konačno vidimo ko će ponijeti gaće na štapu, da konačno riješimo ovaj Gordijev čvor,  ovaj neizdrživi namet na pamet. Da konačno završimo rat. Pa da počnemo živjeti kao ljudi. Ko preživi. Hoćemo i mi, tražimo i zahtijevamo : dajte taj referendum, jer ovako se više ne može!”