Da tražim toplu vodu u WC-u, hm, priznajem bilo bi previše, jer počesto nemamo nikakve. Zaledi u cijevima. Vanjski je WC.

Dragi Djeda Mraze,

znam, odmah ćeš pomisliti da je moje pismo zalutalo u Tvoje poštansko sanduče, ali prije nego ga odbaciš kao takvo, molim Te da ga pročitaš i pokušaš ove godine ispuniti naredne želje. Nisam Ti pisala kao dijete, pravo da Ti kažem nisam ni vjerovala u Tvoje postojanje. Ali danas, kada mi ne može pomoći ni Vlada, ni ministri, ni građani ove zemlje, ostaje mi jedino u tridesetim da počnem vjerovati da postojiš.

Molim Te, pažljivo pročitaj, pa tek onda donesi odluku. Ovo nisu samo moje želje, ovo su želje i mojih sedamnaest malih prvaka. Obećavam Ti unaprijed da će biti i više nego razumne i da nećemo od Tebe tražiti previše! Istina, nabrojati ćemo Ti šta nam sve nedostaje, pa eto, ako uspiješ nekad, u nekoj narednoj godini, sjeti nas se…

Ali prije nego počnem sa nabrajanjem želja, dajem Ti priliku da nas u par rečenica upoznaš, saznaš ko smo, šta smo!?

Moji đaci su Ti, dragi Djeda Mraze, jedna divna ekipa, malih, pametnih i veselih dječaka i djevojčica. Svaki dan spremni da nauče nešto novo, da se pohvale naučenom pjesmicom ( neki dan su pjevali jednu i o Tebi, moram priznati odlični su pjevači). Svaki dan bi da nešto stvaraju, grade, igraju se… Ima  ih manjih, većih, mirnijih, nemirnijih, ali svi su na putu da postanu dobri ljudi. I postati će!

Ja sam jedna seoska učiteljica. I ponosim se sa tim „seoska“. Ne patim ti ja od gradskih škola, ne patim ni da imam učenike čiji su roditelji ljekari, advokati, političari, inženjeri ( profesore neću nabrajati, jer su oni, zajedno sa učiteljicama, odavno na margini društva)… Čak bih bila presretna da u jednom, ovakvom selu, nakon deceniju konkurisanja i ostanem. O toj želji, danas neću. Prioritet su mi moji prvaci!

Dobri su meni i roditelji mojih đaka. Obični ljudi, neki imaju tek završenu osnovnu školu, ima onih i sa završenom srednjom školom, ali naglasak neka bude na ovo „ljudi“. Dobri su ljudi!
Trude se koliko mogu i umiju da nam pomognu, olakšaju…Ali, shodno činjenici da ih je većina nezaspolena, ne mogu puno pomoći.

Pišem ti u svoje ime, u ime svih „seoskih učiteljica“, u ime svih naših đaka. Nisam ti pisala u proteklim godinama, nekako sam i sama, sa svojim đacima, uspijevala da ispunim sve male i velike zadatke, ali i velike želje onih koji od nas učiteljica očekuju uspjeh i odličan rad, a jako malo nam daju. Ove godine, vjeruj, ne mogu sama. Da budem precizna i iskrena, nemam od čega. Ni moja plata nije redovna kao što je bila ranijih godina. Pa mi odmah, čim meni nedostaje jedna plata, nedostaje svašta nešto i mojim đacima.

Danas sam poslije posla otišla do knjižare u ulici. Kupila sam paket papira, tri komada hamer papira, dvije male tube ljepila, par komada krep papira, i jedan registrator za svog đaka prvaka ( roditelji mu ni ovaj mjesec nisu uspjeli pronaći posao)… Skoknula sam i do prodavnice građevinskom materijala po četiri ploče stiropora, dvije za Tebe, a dvije za tvoje sobove. Vjeruj mi, dragi Djeda Mraze, ni sama ne znam kako sam u novčaniku pronašla 24 KM za sve nabrojano. Sačuvala sam u jednom pretincu  još nešto novca, za paketiće koji nedostaju, da bi svih sedamnaest prvaka osjetili Dan dječije radosti kako dolikuje. Pomoći će mi još nekoliko roditelja da sakupimo ostatak za poklone onim prvacima čiji roditelji ne mogu odvojiti novac ni za jedan poklon. Od malih nogu se učimo pomagati jedni drugima, učimo se biti jedno. I dobro nam ide.

Ne znaju moji đaci da učiteljici i kada, kako vele na jednoj lokalnoj televiziji, „legne plata“ , ona ne može pokriti ni jedan pristojan život, a kamoli biti dovoljna za sve što nam treba u našoj maloj oazi znanja. Ne znaju moji đaci da njihovoj učiteljici nije već od septembra uplaćena naknada za prevoz, za topli obrok. Ne kukam ja svojim đacima dragi Djede. Ne zato što se sramim, nego se bojim, da bi sva moja priča i trud o tome kako je obrazovanje bitno za svakog čovjeka, pala u vodu. Da bi na primjeru svoje učiteljice vidjeli da obrazovanje danas niko ne cijeni, pa i sami posustali u učenju i radu. A to ne želim!

Zato šutim i radim, sakupljam kako najbolje znam i umijem.

Od kako postah učiteljica u stanu više ni smeća nemam. Ni kutiju od potrošenog čaja ne dam baciti. Sve čuvam, zatrebati će nama, u školi. Ko zna, možda nam baš taj komad kartona bude presudan za izradu makete našeg sela.

Pošalji nam par paketa papira. Može i poneki papir u boji. Pošalji nam ljepila, toga nam uvijek zatreba. Ako imaš, negdje i neki stari kopir aparat, dobro bi nam došao. Možda usput kada budeš dijelio poklone, negdje vidiš da je neko bacio jedan. Ne mora to biti ništa kvalitetno, bitno je da radi. Trebali bi i kreda, bijelih imamo, ali u boji nemamo. A znaš kakvi su prvačići, čim nešto ne obojiš odmah se rastuže. Ne vole crno-bijeli svijet.

Dobro bi nam došla i nova tabla. Na ovoj koju imamo koliko god da kredu pritisnu, neće da ostane trag. Pohabala se. I ljušti se po ćoškovima. A i ne ljuštila se, ima joj sigurno dvadeset, ako ne i više godina. Ako ti nije teško, donesi nam i olovaka, gumica…prvačići dnevno izgube bar po jednu. I kao za inat ne možemo je nikako naći. Ode i po pola časa tražeći je, osim ako ja iz torbe ne izvadim paket rezervni, kupljen od plate. A plate…

Svašta sam ja Djeda Mraze nabrojala, pa eto, ako može pošalji nam ove godine makar materijala za rad…

Neću tražiti od Tebe nove prozore, iako kroz stare odavno fijuče vjetar, neću tražiti ni vrata za našu školicu, iako su toliko stara da se kroz njih, onako zatvorena, počesto zna uvući poneki poljski miš, tražeći mirno mjesto pored naše pećice. Mišu ne smeta dim koji prolazi između dimnjaka i sulinara, ali smeta mojim prvacima. Prvi čas je prozor otvoren, da dim izađe napolje, a naredni čas se možemo malo i opustiti. Čim se lakše diše i u toplom smo, bolje se radi. Ukrasili smo mi ta svoja stara vrata. Snađemo se mi učiteljice sa svojim đacima. Na vratima nam je od juče ogroman Snješko Bijelić, pa i ne primjećujemo toliko da su rasklimana i stara. Ne primjećujemo ni da nisu godinama ofarbana. I Tebe imamo na jednim vratima. Vrata male zbornice krasi tvoja duga brada. Tvoju bradu su napravili moji prvaci. Malim prstićima su lijepili i lijepili…moram priznati da si dobro „ispao“, kako moj prvačić Minel kaže. Da tražim toplu vodu u WC-u, hm, priznajem bilo bi previše, jer počesto nemamo nikakve. Zaledi u cijevima. Vanjski je WC. Ali navikli smo na njega. Naš poslužitelj se trudi održati ga čistim. Ne znam kako mu to uspijeva sa ponekom litrom deterdženta, i par krpa, onako prebačenih preko komada letve. Džogeri su nam misaona imenica. To vjeruj mi Djede, nismo u školi vidjeli, da se ne lažemo, sigurno nekih pet pa i šest godina.

Dragi Djeda Mraze, mislim da nakon svega rečenog šta nam nedostaje, naše želje za ovu godinu su, moraš priznati, skromne.

Ako ne znaš našu adresu, onda naše poklone slobodno proslijedi nekoj drugoj seoskoj školi. Sve smo mi, tu negdje sa potrebama.

Ne spuštaj nam se niz dimnjak, molimo Te. Ionako je na mjestima popucao, samo nam još fali da se i ti zaglaviš,  ili da nam ispadne poneka cigla, dima imamo i ovako, previše.

I za kraj, SRETNA TI NOVA GODINA!

Tvoji prvaci i njihova učiteljica,

Lejla Kovačević.

(Bportal.ba)

Komentari