Christopher Michael Bennett predlaže : Čović traži da Hrvati biraju Hrvate, ja tražim da svi građani BiH – Srbi, Bošnjaci i Hrvati biraju sve političare !

Skrasivši se u kući u sarajevskom naselju Bistrik, bivši zamjenik visokog predstavnika za BiH Christopher Michael Bennett živi samo naizgled miran i od političkih zbivanja udaljen život. Iako već godinama ne učestvuje u procesima političkog odlučivanja, Bennett nije uspio organizovati život bez da se svakodnevno ne bavi promišljanjem bosanske političke budućnosti.

U razgovoru za Al Jazeeru priča o teškim vremenima koja su iza Bosne i Hercegovine, uvjeravajući nas kako je optimizan neophodan da bi zemlja izašla iz teške sociopolitičke krize u kojoj se nalazi. Kako kaže, ponavljajući tu misao kao svojevrsnu političku mantru, za kvalitetnu budućnost BiH potrebno je usvojiti konsenzus kao princip političkog djelovanja.

Povod razgovoru sa Bennettom je njegova tek objavljena knjiga Bosnia's Paralaysed Peace u kojoj piše o neophodnosti izmjene izbornog sistema zemlje, jer je to, po njegovom mišljenju, anahron oblik biranja političkih predstavnika vlasti.

„Izborni proces zemlju drži zatočenu u prošlosti a organizovan je tako da preferira nacionalni ekskluzivitet“, kaže Bennett koji priznaje da je međunarodna zajednica napravila ogromnu grešku kada je odustala od prvobitno zamišljene revizije Dejtonskg mirovnog sporazuma. Danas BiH plaća veliku cijenu nesposobnosti međunarodne zajednice da u godinama odmah nakon okončanja rata revidira sporazum i državu konstituiše na „normalnim“ građanskim temeljima.

  • Nakon završetka rata i potpisivanja Dejtonskog mirvnog sprazuma usljedila je decenija mira u kojoj je evidentno ozbiljno konsolidovanje BiH nakon koje dolazi period permanetne destabilizacije države i integrativnih procesa. Zašto je početak bio obećavajući u oporavku institucija i međusobnog povjerenja da bi zatim uslijedilo vrijeme trajne političke krize?

– Deset godina je međunarodna zajednica kontrolirala tu situaciju i visoki predstavnik je odigrao veoma značajnu uogu i međunarodna zajednica je gurnula čitav taj proces prema naprijed. Međutim, od početka nismo riješili suštinske probleme i nažalost sada živimo sa posljedicama tih neuspjeha. Na početku, ja bih rekao najgori potez bio je organiziranje izbora odmah nakon rata, gdje nismo, u stvari, prije toga izgradili jedan zdrav politički sistem. Ako uzmemo primjer Njemačke poslije Drugog svjetskog rata,  prvi izbori su bili tek četiri godine nakon rata i do tada su saveznici osmislili politički sistem koji bi mogao da uspješno funkcionira u Njemačkoj tako da je to nevjerovatan uspjeh gradnje demokracije nakon rata. Nije bilo izbora tak brzo, to je ključ. I sa ovim izborima na neki način najveći problem jeste izborni sistem. Ja sam tada radio za Međunarodnu kriznu grupu (ICG) i uspio sam dokazati da je na tim prvim poslijeratnim izborima uspjelo glasati preko 100 posto birača.

  • Šta je najveći problem izbornog sistema i izbornog procesa 1990. godine i da li je taj princip etno-nacionalnog biranja političkih dužnosnika još uvijek aktivan?

– Za mene je bilo važno pitanje izbornog zakona i mi smo uglavnom koristili maltene isti izborni zakon kao što smo imali devedesete godine, ali devedesete godine odmah nakon izbora, kada su došle na vlast nacionalne stranke, one nisu mogle sarađivati i ustvari Bosna je prestala da funkcionira odmah u januaru 1991. Nije to bilo tek u martu ili aprilu ‘92, kako se pogrešno misli, nego odmah nakon tih izbora i jedan ključni problem jeste da mi ovdje nemamo demokraciju nego etnokraciju i problem je da političari zavise samo od jednog segmenta biračkog tijela.

Dakle neki zavise od hrvatskih glasova, drugi od bošnjačkih, treći od srpskih glasova, i onda isključivo predstavljaju intrerese jednog naroda i to na žalost uvijek na račun drugih naroda. Odmah nakon izbora ‘90. godine mi smo imali sistem institucionalizirane diskriminacije na lokalnoj razini svugdje u ovoj državi kada su nacionalne stranke vršile čistke u svim opštinama koje su kontrolirale, bez obzira bio to HDZ, SDA ili SDS. I dan danas imamo sistem institucionalizirane diskriminacije svugdje protiv „drugih“ naroda i na neki način, pošto je taj politički sistem tako truo, protiv svih koji nisu članovi vladujuće stranke u tom dijelu BiH i to je suština tog problema.

Dobro objašnjenje ovog političkog sistema nalazi se u knjizi jednog akademika u Vellikoj Britaniji koja se zove Mračna strana demokracije i to je to što mi nažalost imamo i ja sam uvjeren ukoliko možemo da mijenjamo temelje u tom izbornom zakonu možemo i mijenjati političku kulturu i prije svega ponašanje političara, jer ukoliko neko zavisi od čitavog biračkog tijela, ukoliko zavisi od Bošnjaka, Srba i Hrvata, a ne isključivo od jednog naroda, onda mora i da radi u interesu svih naroda, a ne isključivo u interesu jednoga naroda.

  • Napredak je napravljen najviše tokom aktivnog prisustva međunarodne zajednice, što znači da je onog trenutka, kada je zajednica počela da se povlači, počelo srozavanje procesa pomirenja i stvaranja BiH kao funkcionalne države?

– Nažalost, uopšte nije bilo procesa pomirenja sve ove godine, ali čim je međunarodna zajednica prestala da vodi taj proces, čim je to bilo u rukama domaćih vlasti, onda samo mogli vidjeti da taj sistem ne funkcionira. Ja sam bio potparol OHR-a ‘96. i ‘97. kada smo imali recimo tu promjenu politike i mi smo odmah mogli vidjeti da to ne funkcionira i to ne funkcionira zbog neuspjeha prvih deset godina mirovnog procesa. A i to je zbog toga što nismo pokušali promijeniti logiku politike i promijeniti taj politički sistem i to nije samo pitanje Dejtonskog mirovnog sporazuma to je pitanje, prije svega, za mene, izbornog zakona, koji je tak opasan i tako ključan za ponašanje političara.

  • Koliko su jake snage koje žele da dezintegriraju Bosnu i Hercegovinu. Nedavno je rukovodstvo Republike Srpske, uprkos odluci Ustavnog suda i protivljenju međunarodne zajednice, održalo Referendum o Danu RS-a najavljujući i oživotvorujući, na taj način, opasnu secesionističku ideju o referendumu za nezavisnost tog dijela BiH?

– To je jako velika opasnost, ali u svakom dijelu države, gdje nacionalne vlasti to kontroliraju u interesu samo jednog naroda i to je problem za budućnost, jer u stvari nema budućnosti za druga dva naroda gdje god u BiH jedan narod kontroliše dio teritorija države. U svakom dijelu BiH, za mene, političari se ponašaju racionalno, jer oni racionalno gledaju isključivo na interese svog naroda, jer jedino ih je taj narod izabrao.

Ali, nažalost, to stvara sistem inadžijske politike, pobjednika i gubitnika za svako pitanje i mi možemo da tumačimo to kao da je najopasnija stvar u RS-u, ali ustvari situacija je veoma slična svugdje u ovoj državi i nema političara, na vlasti, koji radi u interesu čitavog biračkog tijela, mislim svih naroda, čitave države, jednostavno zbog toga što poticaji u političkom sistemu rade obrnuto i to je ta opasnost. To je velika opasnost u slučaju Republike Srpske, ali ne mogu da kažem da mislim da je to isključivo političko pnašanje RS-a i da je bolje u drugim dijelovima ove države.

  • Mnogi smatraju da je Dejtonskim mirovnim sporazumom stvorena „nakaradna“ država u kojoj danas živimo. Da li je rješenje „bosanskog pitanja“ svojevrsno „raspakivanje“ mirovnog sporazuma i stvaranje novog ustava BiH?

– Ja sam, prije svega, mislio 1995. godine da je najvažanije da se rat zaustavi i zbog toga sam podržavao odmah Dejtonski mirovni sprazum kao dobro privremeno rješenje za ovu državu. I to je trebalo biti privremeno rješenje kao što i kaže naslov knjige Ričarda Holbruka Završiti rat i on je uspio sa Dejtonskim mirovnim sporazumom učiniti to. Međutim, mnogo stvari nisu riješene  tim sprazumom. Npr. status Brčkog, jer to je bilo privremeno rješenje, ali nažalost 21 godinu kasnije imamo i dalje taj sporazum. Mi smo trebali da radimo na promjeni odmah ali, nažalost, mi to nismo radili zbog nekoliko razloga. Prije svega, zbog toga što sve međunarodne organizacije imaju svoje mandate zahvaljujući Dejtonskom mirovnom sporazumu, tako da samo rade na implementaciji tih mandata i možda na neki način ne gledaju na širu sliku i mislim da je to šteta.

Napravljena je greška i potrebno je uzeti u obzir koje će sve biti posljedice ukoliko to ne mijenjamo. I posljedice će biti loše. Međutim, ključ političkog ponašanja nije ta struktura, mislim dejtonska struktura, ključ ponašanja je u drugim instrumentima kao što je Izborni zakon i mi smo samo reproducirali sistem koji smo imali ‘90. godine, što je bilo katastrofalno za BiH. Jer, čim je moguće imati nacionanu vlast u ime jednog naroda nad teritorijem, to je opasnost za dva druga naroda i za sve ostale koji nisu iz konstitutivnih naroda.

Možemo da radimo na drugim rješenjima preko npr. Izbornog zakona i ima puno analiza tog pitanja u pisanju političkih naučnika, ali to nije poznato ovdje. Ja sam ‘98. objavio izvješataj za međunarodnu kriznu grupu o izbornim sistemima i kada su to ljudi pročitali pitali su me je li to stvarno moguće. Moguće je izgraditi sistem zavisnosti između političara i čitavog biračkog tijela. To jeste moguće i to mijenja način na koji se političari ponašaju i na neki način to je moj ključni prijedlog ovdje, jer kad ljudi govore o novoj konfiguraciji BiH obično misle na promjene u teritoriji i ko će šta kontrolirati. To nije ključ, ključ mora biti u sistemu za izbalansiranje interesa različitih naroda koji žive ovdje zajedno i to je moguće.

  • Ovo o čemu govorite mnogo podsjeća na zahtjeve koji zadnjih godina dolaze od predstavnika HDZ-a i od gospodina Čovića, koji je personifikacija te politike, a koji traže, da podsjetimo, prekonfiguraciju izbornog sistema. Da li ima podudarnosti između onoga što on govori i ovoga što vi zastupate kao reformu izbornog sistema?

– Ne. Upće nema. Čović traži da Hrvati biraju Hrvate, ja tražim da svi građani BiH – Srbi, Bošnjaci i Hrvati biraju sve političare tako da neko ko je na vlasti mora imati podršku i Hrvata i Srba i Bošnjaka. Čović traži da Hrvati biraju Hrvate i to je, ustvari, logika postojećeg sistema u kome već imamo da Bošnjaci biraju Bošnjake, Srbe biraju Srbi, a nema dovoljno Hrvata da bi uvijek mogli da biraju Hrvate, ali uglavnom Hrvati biraju Hrvate i taj sistem uopće ne funkcionira. To uopće nije rješenje za državu, ali demokracija će funkcionirati kad političari budu zavisili od čitavog biračkog tijela i ja moram da kažem da sam razgovarao sa političarima i u Republici Srpskoj i u Hercegovini, svugdje u ovoj državi, mnogo godina, i stvarno ne vidim ekstremne ljude, ali vidim ekstreman i opasan sistem u kojem oni rade.

  • Rekli ste da su, na stanovit način, međunarodna zajednica i OHR odustali od BiH, jer vidimo da visoki predstavnik nikako ne primjenjuje bonske ovlasti iako evidentno živimo vrijeme političkog haosa. Da li međunarodna zajednica ima konkretan plan za rješavanje „bosanskog slučaja“ i da li će pokrenuti neki proces jačanja države BiH iznutra?

– Što se mene tiče, očigledno međunarodna zajednica nema neki plan, jer šta je ova međunarodna zajednica. Ona je sve kompliciranija. Imamo sve veći utjecaj nekih država koje nekada nisu imale nikakv uticaj. Imamo sad utjecaj arapskih država, koje investiraju u dijelove Bosne i Hecegovine pod bošnjačkom kontrolom, imamo sve veći utjecaj Turske, imamo sve veći utjecaj Rusije. Istovremeno EU i Sjedinjene Američke Države su izgubile utjecaj zadnjih godina. Na neki način Hrvatska i Srbija imaju sve veći utjecaj i, na neki način, hrvatski utjecaj, koji je dio utjecaja EU-a može postajati sve jači u narednim godinama, ali to nije Hrvatska koja je bila prije 20 godina niti Srbija koja je bila prije 20 godina. To je nešto pozitivno i to je naša međunarodna zajednica. Veoma je teško naći bilo koji konsenzus u tim uslovima.

Međutim, postoji velika dobra volja prema BiH. Moramo da pokrenemo diskusije o promjenama i zbog toga sam napisao knjigu, da možemo da porazgovaramo o temama, ali i da pokušavamo naći zajednička rješenja, jer je moguće naći zajednička rješenja. To na žalost nije u interesu postojećih elita u državi, ali jeste u interesu običnih ljudi, svih naroda. Ukoliko samo insistiramo na Dejtonu, nećemo ništa promijeniti.

  • Bosanski paralizovani mir, kako u prevodu glasi naslov Vaše knjige,  jaka je i mnogoznačna sintagma. Šta znači paralizovani mir u bosanskim uslovima?

– Nažalost, nema dogovora o ničemu zbog toga što imamo taj sistem inadžijske politike pobjednika i gubitnika za svako pitanje. Zbog toga vidimo paralizu svugdje ovdje i obični ljudi trpe zbog toga. Ljudi trpe, ali ipak ne žele da skroz mijenjaju stvari i zbog toga što se boje da ponovo ne izbije rat. Smatram da su ljudi ovdje veoma zreli, obični ljudi, i znaju da je, bez obzira koliko je sadašnja situacija očajna, ipak, mnogo bolje nego što je bilo za vrijeme rata.

 

(kliker.info)

Komentari