Piše: Gojko Berić

Gdje smo i šta smo bili, a gdje smo i šta smo danas, gotovo tri decenije nakon propasti komunizma i višegodišnjeg traumatizirajućeg iskustva sa surovim, pljačkaškim kapitalizmom? Igoru Mandiću, najkarizmatičnijem polemičaru na prostorima bivše Jugoslavije, uvijek spremnom da prima i uzvraća mnoge udarce na javnoj sceni, socijalizam je išao na živce.

Nije trpio jednopartijski sistem i višedecenijskog neupitnog vođu, a danas kaže: “Ne mogu reći da sam bio antikomunista, ali nisam želio biti ni komunista, makar sam cijenio ono što je tadašnja partija napravila za naše narode i narodnosti i to smatram epohalnim dometom civilizacije na ovim prostorima. Ali svejedno sam kao naivna budala navijao za višepartijski sistem, misleći da je on neko rješenje, uprkos dostignućima demokratije u socijalizmu. Nažalost, pogriješio sam kao i desetine miliona uz mene u cijelom svijetu, koji se sada tuku u glavu”. Mandić je kritičan prema Hrvatskoj kakvu je zasnovao Franjo Tuđman: “Svi projekti stvaranja Hrvatske propadali su kroz istoriju u posljednjih dvjesta, trista godina, osim projekta kada je Hrvatska bila republika u socijalističkoj Jugoslaviji. Današnja Hrvatska se raspada po svim šavovima”.

Kad tako stvari stoje sa Hrvatskom, članicom Evropske unije, šta tek reći za Bosnu i Hercegovinu? Ostalo je manje od deset mjeseci do novog, mnogi misle presudnog izbornog ciklusa, a razvaljena država je prema gotovo svim relevantnim parametrima pala na samo dno evropske ljestvice i nalazi se pred političkim i ekonomskim kolapsom. Ova zemlja je u socijalističkoj Jugoslaviji možda više od svih drugih njenih republika bila paradigma tog epohalnog dometa civilizacije. Opustošena ratom, siromašna i zaostala u svim oblastima, ideološki opterećena trijumfalizmom pobjednika i poniznošću pobijeđenih, ona je u zajedničkoj državi startovala kao najkomplikovaniji slučaj, da bi tokom četiri i po decenije dostigla vrhunac u svom ekonomskom i kulturnom razvoju.

Govoreći pošteno, obje carevine, Turska i Austro-Ugarska, kao i obje Jugoslavije donijele su Bosni i Hercegovini nešto novo, napredno i značajno, a socijalistička Jugoslavija prosperitet kakav građani ove zemlje danas mogu samo sanjati. A onda su, fatalnih devedesetih godina prošlog stoljeća, na nju nasrnuli novi jahači apokalipse u kostimima lažne demokratije i uništili sve što su prethodne generacije postigle. Možemo se donekle složiti da je klerikalizirani etnonacionalizam došao iz našeg istočnog i zapadnog susjedstva, ali je činjenica da ga je predominantan broj građana – Srba, Hrvata i Bošnjaka – prigrlio kao svoju novu ideologiju. T

ime je san o demokratiji uništen u samom začetku, jer ništa što je isključivo nacionalno ne može biti demokratsko, kao što ništa što je demokratsko ne može biti isključivo nacionalno. To ne znači da je nakon pada komunizma narod glasao za rat, ali je svoju sudbinu predao u ruke nacionalističkih oligarhija, koje će ga uskoro odvesti u pakao. Dobro nam je poznato sve što se nakon toga događalo, svi pamtimo genocid u Srebrenici, konclogore, progon civilnog stanovništva, užasne zločine, opsadu Sarajeva, kosture nađene u masovnim grobnicama… U Daytonu smo, valjda kao naknadu za pretrpljene patnje i stradanja miliona ljudi, nagrađeni državom

zasnovanom na zločinima, lopovluku i korupciji. Danas ta država, da parafraziram Mandića, puca po svim šavovima, jer je njen projekat promašen. Možda i nije toliko neupotrebljiv koliko nam to izgleda, ali su se izvođači radova pokazali kao krajnje nesposobni, licemjerni i neodgovorni. Nije da u ovoj zemlji nisu postojali i ne postoje bolji majstori od tih dunđera i pokvarenjaka, ali ove je odabrao lopovski nacionalistički sistem, korumpiran od vrha do dna, nagradio ih, a oni su tu da i taj sistem i svoje privilegije štite zubima i noktima. Oni su psi čuvari tog nakaradnog režima utemeljenog na strogim etničkim i vjerskim podjelama – sistem ne trpi nikog kome nacija ne predstavlja osnovno zanimanje! Naravno, naš dežurni pokrovitelj Valentin Inzko, megafon međunarodne zajednice, uvijek će reći kako birači, kad god to zažele, mogu stvari učiniti normalnim time što će mandate povjeriti kompetentnim i poštenim ljudima koji će raditi u općem, a ne uskostranačkom interesu.

Zaboravlja se, međutim, da je narod tih već davnih devedesetih prodao đavolu dušu, odrekavši se svog punog demokratskog identiteta i prihvativši da jedni budu samo Srbi, drugi samo Hrvati, a treći samo Bošnjaci. Oni ostali tretiraju se kao zanemarljivi. Fatalnu trgovinu, obavljenu u samo jednom danu, tokom tih višestranačkih izbora, nacionalističke oligarhije su već sutradan iskoristile da zavade narode, postanu vladari njihove sudbine i počnu preotimati bogatstvo od onih koji su ga decenijama stvarali. Možeš ti biti dobar ili loš radnik, povučeni penzioner, dobar ili loš poljoprivrednik, ljekar, pisac, nogometaš ili novinar, ali u tebe su u svakom trenutku upereni reflektori vladajućeg kolektivizma i tvoja je dužnost da se identifikuješ kao Bošnjak, Srbin, Hrvat ili što već jesi.

Građanin je tako, danas i ovdje, izložen svojevrsnom teroru nacije i vjere, bilo da ga prihvata kao nešto prirodno ili da mu se opire. Lojalnost te vrste postala je temeljno pravilo nacionalističke ideologije i striktno se primjenjuje na teritoriji koja je pod kontrolom neke od nacionalističkih stranaka. A zapravo se i ne radi o modernim političkim partijama, već o kartelima pljačkaškog kapitalizma, jednostavnije rečeno, o partijskim preduzećima koja zapošljavaju svoje pristalice, od noćnih čuvara do direktorskih fotelja. Time je ogroman broj građana pretvoren u klijentelu “firmi” koje posluju pod imenom ove ili one stranke, što je najsigurniji način da ih, tako korumpirane, učine potpuno ovisnim od stranačkih moćnika.

Rat je stotine hiljada ljudi doveo u gradove, koje je u socijalizmu formirana srednja klasa mahom napustila otišavši na Zapad. Taj do juče ruralni svijet mahom je siromašan i spreman je da za mrvice koje mu prospu lokalne vlasti uvijek glasa za “naše” nacionaliste. A gladan čovjek ne razmišlja ni o državi, ni o demokratiji. Njemu je i savremeni feudalac dobar ako će mu udijeliti tanjur graha.

Iako i sami rezignirani, dežurni optimisti izražavaju nadu da će se sirotinja raja jednog dana probudit i ponovo zapjevati Budi se Istok i Zapad…! Ali, nije li to odveć stara, arhivirana pjesma revolucionarno raspoloženih masa!?

 

(kliker.info)

Komentari