Piše: Jusuf Trbić

Svake godine, kad krenu kratkim koracima prvi mjeseci u godini i bliži se mjesec april, mene neka magla stegne oko srca i život mi se polako počinje pretvarati u dugi, tamni san, nalik na živo blato iz kojeg nikako ne mogu da se izvučem. Uzalud govorim sebi da je sve to prošlost, da se sudbina odmotava sve brže i da valja misliti kako dogurati kamenje preostalih dana na vrh planine s koje više nema povratka. Kako stići tamo, gdje se gasi vrijeme, a ostati uspravan i reći sebi da si uradio što si mogao. Uzalud. Kao u jednom jedinom trenu, u treptaju oka, prošle su dvadeset i dvije godine od kad se na naše glave sručio mrak koji je potopio naše živote i naše snove, i taj mrak i danas me ispunjava i ne da mi mira. On me tjera da sjedim do kasno u noć i ispisujem stranice koje čuvaju sjećanje, u nadi da će to zatrebati nekome, sad ili nekad, da sazna šta nam se dešavalo i zbog čega su nam oteli snove i pretvorili ih u svoju javu.

Taj februar 92-ge  označio je početak ostvarenja velikosrpskog projekta na ovom dijelu naše države, i početak kraja naših života. Sve je već odavno bilo pripremljeno, još je 8. oktobra 1991. godine proglašena SAO Semberije i Majevice, koja je odmah objavila svoje otcjepljenje od BiH, zajedno sa pripojenim “regijama Tuzle, Brčkog, Kalesije, Zvornika i Srebrenika”. U zvaničnom saopštenju poslanici te skupštine kažu : “ Zato s ovog mjesta moramo još jednom poručiti svima kojima se ne sviđa ova zemlja, u kojoj su 70 godina uživali sve njene blagodeti, neka odu! Mi, Srbi, imamo svoju državu i ne treba nam tuđa.” Do početka februara završene su sve pripreme za buduće klanje, proglašena je Republika Srpska na teritorijama na kojima su Srbi bili uglavnom u manjini, Bošnjaci su istjerani s posla, JNA je okupirala i artiljerijom “pokrila” 70 posto BiH, srpski narod naoružan do zuba, a velikosrpska propaganda se razmahala do neslućenih razmjera. Da, već su bili napravljeni i koncentracioni logori, i spiskovi nepodobnih, i razrađena taktika ubijanja, mučenja i protjerivanja, i unaprijed obezbijeđena sva opravdanja za buduće zločine “nebeskog naroda”.

U Ugljeviku je otet i ubijen Abdulah Kovačević, mlad čovjek, pravnik u Termoelektrani, koji se hrabro suprotstavljao uspaljenim velikosrpskim jurišnicima, a oni  svoje planove nisu ni krili. Da bi svima pokazali šta mogu, Abdulahovo tijelo su bacili iz helikoptera u blizini njegove kuće. Bila je to prva žrtva u našem kraju, nekažnjena, naravno, i ne treba je zaboraviti.

Posljednji dan februara i prvi dan marta donijeli su nam nadu, jer je na referendumu za nezavisnost ubjedljiva većina građana BiH glasala za svoju državu. Milošević i Karadžić su samo to čekali, pa da pokrenu strašnu mašineriju smrti. Kako je to izgledalo, znamo. U narednim tekstovima na ovom mjestu podsjetiću na neke od zločina s početka ubijanja Bosne, mada sam to i ranije činio u svojim knjigama. Ali, na to treba stalno podsjećati, jer ako zaboravimo, biće to kao da mi sami, još jednom, ubijamo te ljude, u čije su snove pucali fašisti.

A mene na sve to podsjeti svakoga dana mračni, prijeteći spomenik na bijeljinskom glavnom trgu, spomenik zločinu i zločincima. Tu, preko puta Atik džamije, koju su srušili u martu 93-će, održaće se i ovoga 1. aprila morbidna svečanost : nekakvi navodni borci slaviće ubijanje civila, žena i djece u prvim danima aprila 1992. godine, kao “oslobođenje” grada,  slaviće ono čega bi se svako normalan stidio. Slaviće bitange koje nemaju u sebi ni mrvu morala. Slaviće oni koji veličaju Dejton, jer im je on potvrdio i ozakonio “oslobađanje” polovine države od njenih građana, od onih koji su tu vijekovima živjeli. Slaviće oni koji, velikim i nevjerovatnim lažima, uporno nastoje da izjednače krivicu ubice i žrtve, oni koji su i u toku rata i nakon njega, pokušavali da bestijalnim zločinima natjeraju i drugu stranu  da počne činiti isto, a tada bi svaki zločin imao opravdanje. Srećom, mi na to nikada nismo pristali. I prvi predjsenik BiH Alija Izetbegović je, u najtežim danima, govorio da ne smijemo biti kao oni, jer bi to bio naš konačni poraz. A u jesen 1991. godine, kad se velikosrpska oluja sručila na Hrvatsku, održan je narodni skup pred zgradom tadašnje Komande Pete vojne oblasti u Zagrebu. Vlado Gotovac je tad rekao : “ Sve što oni žele jest da nas izjednače sa sobom. Oni žele da budemo divlji kao oni, da budemo ubojice kao oni, da budemo bez morala kao oni, da sjedimo u tuđim domovima kao oni, da živimo u tuđim gradovima kao oni.” Kakvi su to ljudi, zapitao se on, i odgovorio: “ Umrli bi davno da imaju i trunku čovječnosti u sebi, umrli bi od srama, umrli bi od poniženja, umrli bi od onoga od čega svaki pošteni čovjek umire : od izgubljenog dostojanstva.”

Ali, zlo teško umire.

A ja pokušavam i u ovim danima da se vratim lijepim stvarima, recimo da pišem pjesme, ali slabo to ide. Teodor Adorno se nekada zapitao da li je moguća poezija nakon Aušvica. Da li je moguće pisati lijepe, bezbrižne pjesme nakon bosanskog zločina? I kako god probam, to ispadne otprilike ovako.

  Ne treba više pisati pjesme.

  Jer nema pjesme u koju može stati

  Makar najmanja masovna grobnica

  A kamoli dvije ili više

  Ili sve

  Nit može stati tuga bijeljinske majke

  Koja trojicu sinova i muža

  Nikada dočekati neće

  Čak i kad je pjesma duga

  Preko svake mjere

  Kad je od korica do korica

  Ne mogu u nju stati dječije suze

  Iz samo jednog konvoja protjeranih

  A kamoli zadimljeni glasovi

  Onih koji živi gore u kući

  Sumbule Zebe u Višegradu

  Uzalud pjesme kad u njih

  U tomove knjiga

  U cijele biblioteke

  Ne može stati strah dječaka

  Koji čeka smrt pred namrgođenim

  Puškama Škorpiona

  Uzalud pjesme

  Kad u njih stati ne može

  Tamna radost majke

  Kojoj su donijeli lutku

  Sa tuzlanske Kapije

  Kad je i mala za bratom otišla

  Njenu lutku  umrljanu krvlju

  I začudo skoro čitavu

  Lutku koja je gleda vedro

  Njenim pogledom

  Onim jednim okom

   Što joj je još ostalo

 

Zato ovo nije pjesma, mada tako izgleda. Ovo je samo trunka sjećanja na one čiji su se snovi pretvorili u smrt.

Komentari