Piše: Jusuf Trbić

 

Kad je policija upala na šehidsko mezarje u Višegradu i sastrugala riječ genocid sa nišana na mezarima, načelnik ove male opštine je, pravdajući taj vandalski akt, izjavio otprilike ovako : u Višegradu nije bilo genocida, jer je mnogo Bošnjaka ostalo živih. To je logika koja bi mogla opravdati zločine Mladićevih i Karadžićevih jurišnika u Bosni. Oni jesu pobili sto ili dvjesta hiljada ljudi, ali koliko je onih koje nisu ubili? Stotine hiljada su unesrećili, ali je više onih koje nisu. A tek ako se to primijeni na čovječanstvo! Ispalo bi da su milijarde ljudi bile pošteđene velikosrpskog terora, a mnogi nisu ni znali za njega. Ako to nije opravdanje, ja ne znam šta je.

Kad  je njegova vojska počinila genocid u Srebrenici, Mladić je poručio da je to osveta Turcima, prvi put poslije bune na dahije. Malo ko je sa srpske strane reagovao na ovu besmislicu, a primitivnom generalu nije palo na pamet da objasni zašto nije objavio rat Turskoj, ako je već htio da se sveti Turcima. Čuveni srpski novinar Ilija Guzina je u beogradskoj Dugi od 8. maja 1993. izjavio : « U Prijedoru su samo u ovom vijeku bila dva ili tri genocida nad Srbima. Dobro, Srbi su sada vratili za sve i naplatili se na muslimanskim civilima.»

Zar je čudno da se poslije govorilo kako su Srbi jadan narod, kad im je obraz spao na Guzinu!

Bezbrojni su primjeri «junaštva» takve vrste, jer velikosrpski ideolozi su programirali zločine kao osnovno sredstvo za ostvarenje svojih ciljeva. Kaže Sonja Biserko :» Rat u Bosni i Hercegovini je od početka bio genocidan, jer je politika zvaničnog Beograda podrazumevala etničko čišćenje. Ono je kroz različite forme nasilja i zastrašivanja, odnosno terora, imalo za cilj da Bošnjake sa teritorija na kojima su stolećima živeli – a prvenstveno onih duž reke Drine – otera, kako bi se eliminisale granice između «srpskih država» na reci Drini.»

Svoje namjere nisu krili ni lideri velikosrpstva. Biljana Plavšić je govorila : «Ja bih više volela da potpuno očistimo istočnu Bosnu od Muslimana. Sve i da zadržimo 70 posto teritorija, nema tu mira. Ja njima ne želim ništa dobro. Ali, da ja budem mirna, ja njima moram dati da oni imaju neki način života, da sebi organizuju život, da ne bi mene celo vreme uznemiravali. Tako ja shvatam tih 30 posto muslimanskih teritorija.»

A plan je bio jasan. Bjesomučnom propagandom uvjeriti srpski narod da ga drugi ugrožavaju i da ima pravo da stvori državu u kojoj će živjeti samo Srbi. Uz lažljive političare, histerične medije, vazelinske intelektualce, uz poslušne stranačke strukture, uz sirove seljake na komandnim mjestima u JNA, važnu ulogu su odigrali đavolji izaslanici u popovskim mantijama. Prvo je svoj posao obavila JNA, koju su gradili i naoružavali svi, jer je, kako se govorilo, ona bila «kovačnica bratstva i jedinstva.» Milutin Kukanjac, glavnokomandujući JNA u BiH na početku rata pričao je novinarima : « Glavni inicijator svih naredbi bio je Slobodan Milošević. Armija je raspoređivala svoje jedinice na što bolja mjesta. Gradovi su bili u okruženju i nisu mogli ništa da učine na organizaciji nekakvog otpora. Sve što je u Bosni i Hercegovini vrijedilo, čitave fabrike, odnijeli smo u Srbiju i Crnu Goru.» Pri tome se Kukanjac žalio da je JNA okupirala 70 posto Bosne, utvrdila položaje, obezbijedila oružje i organiuzaciju, a da su snage bosanskih Srba poslije samo gubile teritorije.

Krizni štabovi SDS-a, formirani u svim opštinama na prostoru buduće Republike Srpske, među njima i onaj u Bijeljini, davno prije rata skrojili su planove kako da se protjera nesrpsko stanovništvo. Pa je tako šef kriznog štaba Banje Luke, kako piše čuveni američki istoričar Norman Sigar,  najavio na lokalnoj televiziji da će u gradu moći da ostane samo hiljadu Muslimana ( od preko 28.000). Svi drugi treba da idu, « na jedan ili na drugi način», rekao je on. «Zvaničnici Republike Srpske u Bijeljini», kaže Sigar, odredili su kvotu Muslimana koji mogu nastaviti živjeti u gradu, koja je iznosila 5 procenata od njihovog predratnog broja.»

Da bi se to realizovalo, angažovani su dobrovoljci i specijalne jedinice, obučeni i naoružani, a među njima je bilo mnogo kriminalaca, narkomana, psihopata, i svi su oni dobili instrukcije po svojoj mjeri : da ubijaju, pljačkaju, maltretiraju, ponižavaju, siluju, protjetuju, i sve to u ime srpstva i uz blagoslov države i crkve. Kud ćete više! Recept je prepisan od nacista. Kod njih su takve specijalne jedinice (Einsatzgruppen), u koordinaciji s armijom, najprije bestijalnim zločinima « čistile» teren, da bi vojska i zvanične strukure onda preuzeli vlast, da « srede situaciju». Uloga tih zločinaca u državnoj službi bila je višestruka. Oni su otpočinjali lanac zločina, orijentišući se na bespomoćne i nedužne, na žene i djecu, unoseći strah među nepoželjne, pokazujući time i lokalnim «rodoljubima» šta i kako treba da rade. A masovni zločini nad nedužnima bili su način da se pod jednu zastavu okupe svi Srbi, da svi učestvuju, na bilo koji način, da bi svi bili saučesnici u tom krvavom poslu. Jer, ako su svi krivi, onda niko nije kriv. Zato ogromna većina ljudi i danas grčevito brani zločin i zločince, jer time brane i same sebe. Zato i danas slušamo nejverovatne laži, koje normalan čovjek ne može shvatiti. Nisu Srbi pucali po Sarajevu, već su Sarajlije pucale po Srbima na brdima. Čim bi neka od stotina hiljada granata ubila veći broj ljudi, srpski mediji su izvještavali kako Mislimani ubijaju sami sebe. Pisao je u to vrijeme Gojko Berić : « U Sarajevu je neki dan od četničke granate poginulo šestoro djece dok su se sanjkali. Imala su između četiri i trinaest godina i slučajno su svi bili Muslimani. A sinoć slušam komentatora Radio-Beograda kako bezočno laže, tvrdeći da se  ne zna ni ko su poginula djeca, niti ko ih je pobio. Podaništvo Miloševićevih medija je morbidno. Oni tvrde da Muslimani ubijaju svoju djecu i tako prinose nove žrtve Alahu. Među novinarima ima pravih psihopata.»

O lažima velikosrpske propagande, nekad, a i sad, mogle bi se knjige napisati. U Bijeljini nekakvi navodni»oslobodioci» svake godine slave «odbranu i oslobođenje grada» u prvim aprilskim danima 1992. godine. I džaba sve činjenice, džaba svjedoci i dokazi, za njih je ubijanje civila na ulicama i u kućama bilo «oslobođenje». Pa su pretprošle godine, povodom obiljeržavanja Dana odbrane grada, postavili izložbu fotografija na kojima se nalaze bošnjačke žrtve arkanovaca i njihovih domaćih pomagača. Bila je tu i čuvena fotografija Rona Haviva, snimljena ispred kuće Redžepa Šabanovića, na kojoj arkanovac udara u glavu mrtvu Tifu, Redžepovu ženu. Ispod te najčuvenije fotografije iz bosanskog rata, koja je poznata u cijelom svijetu (isječen je, dakako arkanovac), piše: « Ubrzo su pale i druge srpske žrtve, nevini civili.»

Morbidnost velikosrpskih laži nema premca u istoriji. Nedavno je čak i Valentin Incko morao intervenisati, da se spriječe Karadžićevi Srbi, koji su htjeli da postave ogroman krst na brdu iznad Sarajeva, sa kojeg je pucano po gradu. Krst su htjeli da postave kao spomenik stradanju Srba. Ali, stradali su Srbi u Sarajevu, od granata i snajpera Mladićevih fašista, a ne ti fašisti koji su pucali danonoćno po gradu. Za fašističku svijest svaki zločin nad drugima je opravdan, makar se radilo i o djeci, svaka laž je istina, ako je u njihovu korist, jer ogromna većina je svojim odobravanjem, ili makar ćutanjem podržala zločinačku politiku, i sad ne može da je se odrekne. I ovoga puta plan je jednostavan : upornim laganjem najprije stvoriti privid ravnoteže u zločinima, optužujući pri tome one druge za sve, da bi ubijedili svijet kako zločin nije bio zločin, a agresija nije bila agresija. Istovremeno, srpsku djecu odgajati na starim i novim lažima, učeći ih da mrze sve koji su drugačiji, da mrze svoju sopstvenu domovinu, da okrivljuju druge za sve nedaće s kojima se susreću i da vole svoje političare i svoje popove, makar bili kao Dodik i Kačavenda.

I tako raditi sve dok se, kako kaže Milorad Dodik, ne stvore uslovi da Srbi dobiju konačno novu državu s ove strane Drine.

Zaboravljaju, pri tome, samo jednu sitnicu : nema više jake Srbije i JNA, nema više onakve podrške iz svijeta, nema više onoliko ljudi željnih krvi i rata. Nema ni oružja. A ni Bošnjaci nisu više onakvi kakvi   su nekad bili.

I nikada više neće biti..

Komentari