Piše : Jusuf Trbić

“Biće skoro propast sveta”, pjevaju banatski Cigani u filmu Saše Petrovića, pa cio orkestar zajednički otpjeva završni dio refrena : “Nek propadne, nije šteta”. Možda i nije. Ovaj svijet sukoba, mržnji, zla, nesreća i nemorala, možda to i zaslužuje. Eto, i nebo nam šalje opomenu, ne bismo li se opametili, pogledali sebi u oči i okrenuli se zajedničkom dobru. I Drina nam šalje opomenu, Drina -vjekovna granica između svjetova, vječiti dželat i dobrotvor, i veliki trn u oku velikosrpskim osvajačima, koji su decenijama pokušavali da je prekorače. I najzad su uspjeli u tome, u naletu Miloševićevih snaga, a svijet im je to priznao. Ali, Drina je sad pokazala da njome ne može niko gospodariti, pa je poplavila i pomela ljude i kuće s obje strane, ne gledajući ko je ko, i ko je kakve vjere i nacije. Možda nas kažnjava zbog onoga što je bilo, ko zna.

Nakon što je minula velika poplava u decembru 2010. godine, stojim na obali Drine, kod moje vikendice, i gledam vodu koja je opet poprimila svoj bezazleni izgled zelene ljepotice. Zastane kraj mene stariji čovjek, koji tu, u blizini, ima njivu. Pošao da nešto radi. Pričamo o poplavi, pa mu ja samouvjereno, ponavljajući tvrdnje mnogih, kažem kako se to desilo jednom u sto godina, i neće više. On sumnjičavo zavrti glavom i pogleda me nekim čudnim, dubokim pogledom. “Opet će ona”, kaže, “ i to sve češće.” Osjetim neku čudnu zebnju, više zbog njegovog pogleda, nego zbog riječi. “Zašto tako mislite?” On malo šuti, pa veli : “ Drina se sad navadila. I neće više stati.”

U romanu “Legenda o Bijeloj džamiji” ( jedan odlomak koji govori o katastrofalnoj poplavi u Bijeljini, pismo Avdibega Salihbegovića, mogli ste pročitati i na ovom mjestu) pošao sam od pretpostavke da je Bijeljina nestala u ogromnoj prirodnoj kataklizmi, da je potonula u vode koje su nadirale iz dubine, što se u svijetu događa. Nakon niza godina postavilo bi se pitanje : da li su u tom gradu Bošnjaci ikada živjeli, to jest, kako sam ja to formulisao : da li je ikada postojala Bijela džamija, simbol bijeljinskih muslimana? Pošto su bijeljinski Bošnjaci zaboravili sebe i svoju prošlost, jer nikada ništa nisu pisali o sebi, sve do početka dvadeset  prvog vijeka, odgovor nije bilo teško naći. A on je povukao za sobom i sljedeće pitanje : da li su Bošnjaci krivi, makar dijelom, za ono što im se desilo? Na žalost, i na ovo pitanje odgovor je potvrdan.

A mi možemo stati pred ogledalo, svako od nas, pogledati sebe u oči, i zapitati se : da li sam ja učinio išta vrijedno za sebe, za svoj narod, za svoju državu, i hoću li moći, dok budem sklapao oči, reći sebi : učinio si što si mogao. Bosnu davi Dejtonski sporazum, koji je  priznao Republiku Srpsku, ratni plijen Miloševićevih i Karadžićevih falangi, i ozakonio etničku podjelu, koju smo, ruku na srce, i mi tražili. Prvi zahtjev stranke SDA, na njenom osnivačkom kongresu bio je da se sruši stari sistem i da se, mimo Ustava, uspostavi mehanizam “pomirenja naroda”. Dakle, dogovaranje naroda, a ne građana, i institucija države, što je bio direktan uvod u etničku podjelu, čija je logična posljedica bilo stvaranje entiteta. Što bi se reklo : što ste tražili, to ste dobili. Drugi pogrešan korak bilo je pristajanje na proces dogovaranja “zaraćenih strana” u BiH, umjesto insistiranja na institucijama države. I treće, najgore, to je djelovanje svih bošnjačkih i tkz. probosanskih stranaka u sklopu matrice konstitutivnih naroda, dakle etničke podjele i vladavine etno-konfesionalnih elita, pri čemu je religija podignuta u rang odlučujućeg društvenog faktora. Pa je važnije pozdravljati sa “Selam alejkum” i trčati u džamiju, nego znati, umjeti i djelovati u skladu sa svjetskim standardima. A oni kažu da su politika i vjera odvojene, i ne treba da se miješaju. A mi, hem forsiranjem etno-religijske politike iz temelja dijelimo Bosnu, hem idemo uz nos cijelom svijetu, koji je do juče odobravao uništavanje Biošnjaka, samo zato što su muslimani. Religiju su i druge dvije strane učinile vrhovnim arbitrom, a nema efikasnijeg načina podjele i konfrontacije među ljudima.  S tim što podjela odgovara nacionalističkim Srbima i Hrvatima, a ne odgovara ni jednom Bošnjaku i Bosancu.

Dejtonski sporazum je ostavio mogućnost mirne reintegracije države, ukoliko se istraje na načelu multinacionalog i multikulturnog društva. To znači da one političke stranke, koje se bore za Bosnu, moraju biti multietničke, moraju okupiti dovoljan broj onih koji žele Bosnu, da bi obezbijedili dovoljan broj poslanika, posebno u državnom parlamentu, koji će onda moći mijenjati Ustav u pravcu građanskog društva, što je za nas jedina moguća opcija. A da li se na tome radilo? Ni najmanje. Svjedoci smo da se naši političari više brinu za sopstvene fotelje nego za narod i državu, da istrajavaju na isključivim stajalištima i podjeli, jer to omogućava da svako od njih vlada u svom ataru, kao u nekadašnjem feudu. Mi, povratnici u RS, to znamo. Ja sam, u ime opštinske organizacije SDA, već nekoliko puta, pred izbore, pisao apele svim strankama da nastupimo zajedno, jer samo tako možemo uspeti. Uzalud. Tek ove godine je Koalicija 1.mart uspjela okupiti devet stranaka, ali se SDP opet izdvojio i hoće sam, mada svi u toj stranci znaju da će time naškoditi i svojoj stranci i svima nama. Ali, sama ideja Koalicije uzbunila je vlast u RS-u do te mjere, da su njene reakcije postale ponekad histerične. Što je najbolji znak da je to prava ideja. Kao što znamo, i Odluka o prebivalištu, i nacrt zakona, koji će ići na ocjenu Ustavnom sudu, pokušaj su da se brutalnom silom otjeraju povratnici iz ovog entiteta.

Sad smo opet mi na potezu. Činjenica je da možemo nešto učiniti samo političkom borbom i pameću, a prvi korak su izbori. Na žalost, veliki broj Bošnjaka, iz neshvatljivih razloga, neće da glasa, pa ih u Bijeljini i Janji na izbore izađe jedva jedna trećina, a o dijaspori da i ne govorim. Šta se to dešava s nama, zar smo opet izgubili savjest i pamćenje, zar ćemo dozvoliti, tek tako, da nam uzmu ono što ni u ratu nisu mogli? Sramota je za svakog punoljetnog građanina Bosne, a pogotovo Bošnjaka, da ne izađe na izbore, jer to je najmanje što može učiniti i za sebe i za državu. Zar nam ni naša strašna istorija nije pouka, zar ništa nismo naučili ni iz ove posljednje ratne katastrofe koja nas je potrefila?

Nebo nam je sad poslalo i vode, da nas opomenu. Šta još treba da se desi da Bošnjanima dođe iz dupeta u glavu?

Komentari