Dodik u svojim jeftinim pričama: Neće biti odgađanja Sudnjeg dana

Piše: Sead Omeragić

„Nikada se neće desiti da se u Republici Srpskoj izučava o opsadi Sarajeva i genocidu u Srebrenici.” Njegova kontradiktornost je ponovo potvrđena. On je po običaju potvrdio činjenice o zločinu genocida u Srebrenici i ubijanju opkoljenog Sarajeva. Prema Dodiku to je istina, ali je neće biti u udžbenicima.

Inače to su tradicionalne njegove izjave „danas jedno sutra drugo“. Tako je davnog marta 1996. beogradskom novinaru Aleksandru Čotriću Dodik dao intervju pod naslovom „Karadžić i Mladić moraju u Hag“. U tom intervjuu rekao je da Radovan Karadžić i Ratko Mladić moraju pred sud u Hagu gdje im se mora suditi.

„…Mislimo da je neophodna saradnja sa Haškim tribunalom. Potrebno je da se svi koji su počinili konkretan ratni zločin izvedu pred sud“.

Jedno od pitanja bilo je: „Da li vi Bosnu i Hercegovinu smatrate svojom domovinom?“

„Da!“ slijedio je izričit odgovor.

Taj je istup dočekan kao olakšanje kod zapadnih lidera, koji su ga odmah promovirali u čovjeka za novo vrijeme. Tadašnja državna sekretarka SAD Madeleine Olbright ga je bezuslovno odmah podržala.

U svojim memoarima Carla Del Ponte se sjeća svog prvog susreta sa Dodikom. On je odmah počeo priču da njegova Vlada čini sve da uhapsi Radovana Karadžića, ali da je okružen njegovim ljudima koji ga štite i da su ti ljudi i oko njega.

„Riječ ‘saradnja’ je sa njegovih usana kapala kao med…“

„Moja vlada čini sve da bi uklonila glavni problem Republike Srpske, a to je Radovan Karadžić,koji po svaku cijenu mora otići u Hag.“

Dodao je da Ratko Mladić boravi u Srbiji i da tri godine nije dolazio u RS.

„Pretpostavljala sam da je to laž, a poslije sam se u to i uvjerila“, zaključila je Del Ponte.

Pravu suštinu Dodikovog izlaska na političku scenu BiH zabilježio je u memoarima Richard Holbrooke. On analizira iznenađujuće rezultate izbora u BiH, održane u septembru 1997. godine:

„Osamnaest članova nove Skupštine RS bili su Muslimani za koje su glasale izbjeglice u mjestima gdje su živjeli, prema jednoj od ustavnih odredbi koja je u posljednjem momentu unesena u Dejton. Ti muslimanski poslanici, zajedno sa pristalicama Plavšićke i Miloševića izabrali su premijera  – jednoglasno – ranije nepoznatog tridesetdevetogodišnjeg biznismena po imenu Milorad Dodik… Iako je vlada u Sarajevu ovo skeptički posmatrala, Dodik je najavio da će poštovati Dejton i graditi multietničku Bosnu. Zauzvrat SAD su počele slati pomoć koja je ranije bila uskraćena bosanskim Srbima“…

„Američki trud u Bosni se isplaćivao. U martu su SAD bile prilično zadovoljne situacijom pa su, zbog njegove podrške Dodiku, počele „nagrađivati“ Miloševića skidanjem nekih preostalih ekonomskih sankcija SR Jugoslaviji“, pisao je Holbrooke u svojim memoarima.

Tih godina, svojim starim poznanicima, bivšim bošnjačkim poslanicima u Skupštini RS Dodik je iznenada iskreno priznao: „Kad ja govorim normalne stvari, niko me ne sluša. Kad govorim kao nacionalista, svi su uz mene.“ I, riješeno je! Ubrzo je isključivo govorio samo ono što mnogi Srbi u RS vole čuti. Time je osiguravao pobjede na izborima i svoje nove mandate u vlasti.

Kad bi mu se ozbiljnije zaljuljala stolica pred međunarodnom zajednicom, povremeno bi davao izjave, poput one iz 2007. godine za Centralni dnevnik Senada Hadžifejzovića: „Ja znam savršeno dobro šta je bilo, bio je genocid u Srebrenici. To je presudio sud u Hagu i to je nesporna pravna činjenica.“

Za razliku od ovih tvrdnji, na jednom predizbornom skupu u Srebrenici 2010. godine rekao je:

„Ne mogu nerođena srpska djeca biti kriva za nešto što je bilo prije deset-petnaest godina. Ne mogu i neće biti. I nije bio genocid ovdje. I nećemo prihvatiti da je bio genocid. Više je Bošnjaka tih mjeseci izašlo iz Srebrenice i otišlo putem Tuzle i Sarajeva, nego što ih je ovdje poginulo. To onda nije genocid“.

Godine 2012. opet na predizbornom skupu u Srebrenici: „Od Srebrenice se sve vrijeme pokušavalo napraviti loše mjesto za Srbe tvrdnjom da je ovdje počinjen genocid. Ja tvrdim da nije počinjen genocid! Nije bilo genocida! Postojao je plan prema kojem su nam određeni stranci i bošnjački političari htjeli nametnuti krivicu i odgovornost za nešto što nismo učinili“.

Po običaju danas jedno sutra drugo iliti toplo-hladno, Dodik je za “Politiku” izjavio: “To je ogroman zločin, koji je napravio i ogromnu političku smetnju. To pokazuje i ova propaganda koja pokušava stvoriti sliku da su svi Srbi potencijalne ubice u Srebrenici. Srbi nikada u prošlosti nisu pravili nedjela, naprotiv, ponašali su se viteški, a ne kukavički kako su se ponijeli u Srebrenici.”

Ples po ivici odavno je izgubio smisao. Moglo bi se reći da je Dodik u padu i da se samo čeka dno.

Oni koji su ga održavali na vlasti zbog njegovih nacionalističkih ispada, danas trpe njegove ispade kroz opšte ekonomsko propadanje. To se ne može braniti nikakvom nacionalnom pričom. Odgađanja Sudnjeg dana neće biti.

 

(nap.ba)

Komentari