Otvoreno pismo “oslobodiocima”

Piše: Jusuf Trbić

Kako su izvijestile Semberske novine, 31. marta su, u okviru obilježavanja Dana odbrane grada, brojne delegacije položile vijence na spomenik srpskim borcima u centru grada, a opštinska Boračka organizacija založila se još jednom za obilježavanje ovog datuma, da se ne bi zaboravilo ono što se tada dešavalo. Vjerujem da se i Bošnjaci slažu s tim, bar u jednom dijelu.  Ni mi to nećemo nikad zaboraviti. Slažem se i sa Cvijetinom Simićem, koji je na početku rata protiv  Bosne bio predsjednik opštine i predsjednik Savjeta za narodnu odbranu. On je zatražio da Gradska uprava i Muzej Semberije, zajedno s borcima, “prikupe dokumentaciju o odbrani grada i da se ona uredi, sačuva i sa ponosom prenosi novim generacijama.” Zaista treba napraviti dokumentaciju o svim zločinima Karadžićevih sljedbenika, da se ne zaboravi. Doduše, nije mi baš sasvim jasno kako  neko može slaviti ubijanje nedužnih ljudi, žena i djece i zločine kakvi nisu zabilježeni u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, ali  ćemo i ja i moji saradnici dati svoj doprinos. Tom budućem arhivu ja ću lično odnijeti moje knjige o zločinima u Bijeljini i Janjii, a uz to ćemo im dostaviti i svu drugu dokumentaciju o zločincima i žrtvama koju imamo i organizovaćemo za njih posjete šehidskom mezarju, da se i oni i svi drugi upoznaju bar s dijelom zločina koje su počinili. Ako već ne mogu sami da se sjete.

Predsjednik bijeljinskih boraca Miodrag Stevanović rekao je da “ obilježavanjem ovog datuma Boračka organizacija Bijeljine izražava poštovanje žrtvama za slobodu i ponos srpskog naroda…” Dakle, stotine ubijenih civila Bijeljine i Janje, među njima  i mnogo žena i djece, pobijeni su “za slobodu i ponos srpskog naroda”. Za tu istu “slobodu i ponos” hiljade nedužnih ljudi otjerano je u logore i na prisilni rad, desetine hiljada je poniženo, opljačkano i protjerano, stotine žena je silovano, hiljadama djece upropašteno je djetinjstvo, sve džamije su porušene, sve za “slobodu i ponos srpskog naroda”.

Srpski narode, da li je to cijena tvoje slobode i ponosa?

Novi predsjednik gradske Skupštine Slaviša Marković, inače predsjednik opštinskog PDP-a, založio se da se taj dan i dalje obilježava i ustvrdio, prema izvještaju Semberskih novina, da se srpski narod te 1992. godine dobro organizovao i da je zato “izbjegnut veći broj žrtava”. A koliko je, uvaženi Slaviša, trebalo pobiti mirnih građana, žena i djece, da bi se to smatralo “većim brojem žrtava”? Zar nije dovoljno dvjesta ili trista ubijenih? Ili da pitam drugačije : da je, ne daj Bože, ubijen tvoj otac, brat ili dijete, da li bi i to bilo mnogo? Doduše, Slaviša Marković je izjavio da “svi počinioci ratnih zločina treba da budu kažnjeni”. S tim se slažemo. Ali,  zašto onda ne pozovete Okružno tužilaštvo da konačno počne da radi svoj posao? Zašto ne kažete zbog čega je tadašnja vlast, na čelu sa Cvijetinom Simićem, pozvala arkanovce u Bijeljinu, i hoćete li zatražiti da oni budu kažnjeni za zločine nad civilima? Hoćete li, sa visine pozicije koju imate, upitati “oslobodioce” Bijeljine ono što ih mi stalno pitamo, a odgovora još nema : ako su “oslobodili “ Bijeljinu tih aprilskih dana, zašto su nastavili da je “oslobađaju” svakog dana i svake noći sve do kraja 1995. godine? Hoćete li ih pitati ko pobi tolike ljude, žene i djecu, među njima i porodice Sarajlić, Sejmenović i Malagić, među kojima je bilo sedmoro djece i osam žena, Sajtoviće, Hodžiće, Isiće, među njima i dvoje djece od dvije i četiri godine, ko je ubio  Redžu Delića i njegova sva tri sina, Mustafu Komšića o njegova oba sina, Biseru Bišanović, njene dvije kćerke i maloljetnog unuka, kao i njihovu stanarku, braću Belkić, koje sam vidio žive u Štabu SDS-a, ko pobi tolike Albance, ko je ubio petoro Hamzića uoči Dejtona, ko je pobio, protjerao, opljačkao i unesrećio tolike hiljade ljudi? Hoćete li pitati ljude iz tadašnje vlasti u Bijeljini zašto su srušili džamije, šta su im one smetale? I hoćete li zaista tražiti da odgovaraju svi koji su počinili te zločine, kao što ste rekli?

Možda biste mogli pozvati one koji su bili na najvažnijim mjestima u to vrijeme, da kažu šta su radili.  Onda možete da počnete od Cvijetina Simića, koji je tih aprilskih dana bio prvi čovjek Bijeljine, a tu su i  doktori Milan Novaković i Milivoje Kićanović, pa tadašnji šef policije  Predrag Ješurić, bijeljinski Gebels Pero Simić, četnički vojvoda Mirko Blagojević, komandant TO Živan Filipović…Ima ih koliko hoćete. A tek Vojkan Đurković, šta bi  on imao da vam ispriča!

Samozvanim “oslobodiocima” Bijeljine poručujem : vaše laži o zločinima, ni million puta ponovljene, nikada neće postati istina. Pogledajte jednom sami sebe u oči i pokušajte reći istinu, makar šapatom, vidjećete da to nije tako strašno. Ili pozovite pravosuđe da sve istraži, čega se bojite?

A kad malo bolje razmislim, ni ta vaša morbidna proslava nije loša. Ona nas svake godine tjera da se iznova sjećamo, da ta sjećanja sakupljamo i dokumentujemo, i da ih iznosimo u javnost. Vi nam ne date da zaboravimo,

I ja vam obećavam : mi to zaista nećemo nikada zaboraviti. Ni oprostiti. Sve dok od vas ne čujemo istinu ili bar ono što na istinu liči. A vaš ponos zbog zločina nad nedužnima ne samo što vrijeđa nas, žrtve, već na čitav vaš, srpski  narod baca ljagu zbog zločina koje je počinio jedan fašistički režim.  Zašto se zaklanjate za narod? Ako ste imali hrabrosti da sve to učinite, budite isto tako hrabri pa recite šta ste učinili. Nije valjda  kukavičko bježanje i laganje Radovana Karadžića i Ratka Mladića vaša mjera hrabrosti? I nisu valjda oni koji su ubijali djecu – vaša mjera ponosa?

Komentari