Piše: Jusuf Trbić

Kad od centralnog bijeljinskog trga krenete pored zgrade Pošte, do prvog raskršća, ukazaće se pred vama tmurno, nagorjelo lice kuće na sprat, koja samo što se nije sama srušila. Slučajni prolaznik bi se vjerovatno začudio što takva jedna ruševina još stoji u samom centru grada. A Bijeljinci znaju da je ta kuća mjesto jedne velike ljubavi, koja je ovom gradu mogla dati romantični oreol kakav nema ni jedan drugi grad u BiH. Jer, to je bila kuća prve pjesnikinje u BiH Magdalene-Mage Živanović-Nikolić i spomenik njenoj vanvremenskoj ljubavi s Jovanom Dučićem, “knezom pjesnika”, neprevaziđenim umjetnikom stiha, piscem i diplomatom. I jedno i drugo tu svoju ljubav nikada nisu preboljeli, i oboje su umrli u samoći, on neoženjen, ona neudata. Reklo bi se : dovoljno da ta kuća postane muzej i središte književnog života u gradu koji se književnim stvaralaštvom  nikada nije mogao podičiti.

Verona je čuvena u svijetu po ljubavi Romea i Julije, koju je opjevao božanski Šekspir, i to je vijekovima već  zaštitini znak ovoga grada i cijele Italije. Velika i tragična ljubav Dučića i Mage u malom, provincijskom gradu Bijeljini, eto, nije zaslužila ni spomen-ploču, a kamoli renoviranje kuće ili šta više od toga. I ja sam u Skupštini opštine više puta predlagao da se ova kuća obnovi, govorili su o tome i drugi u javnosti, jer bi to mogao postati zaštitni znak grada i dokaz poštovanja kulturne baštine. O mogućnosti dolaska turista da i ne govorim. Uzaman. Gradska vlast je tvrdila da ne može ništa učiniti jer je to privatna imovina, a kuća je godinama propadala, da bi, u skorije vrijeme, doživjela i požar od kojeg se, sve su prilike, neće oporaviti. Srpsko kulturno društvo “Prosveta” postavilo je 2006. godine spomen-ploču na kuću, ali je to neko odnio. I niko više ništa ne čini da se sačuva ovaj biser bijeljinske istorije.

kul-magdalena-MALA

        Priča o Dučiću i Magi Živanović počela je kad je 1893. godine mladi učitelj stigao u Bijeljinu, da predaje u Srpskoj osnovnoj školi. Bio je izuzetno lijep, visok, obrazovan, aktivan u kulturnom životu, omiljen. A ona, kćerka jedinica bogatog trgovca Jove Nikolića, prava ljepotica. Rođena 1876. godine, rano je ostala bez oca, pa je brigu o njoj preuzeo djed po majci Pero Živanović, od koga je Maga uzela prezime Živanović i svoj pjesnički pseudonim Maga Ž. (Živanović). Ljubav je svima postala očigledna na svetosavskoj svečanosti u novom hotelu “Drina” 27. januara 1894. godine. Poslije se saznalo da su se čak i tajno vjerili krajem 1893. godine, ali njenom djedu nije odgovarao siromašni učitelj, koji ide od grada do grada da uči djecu ( “čovjek kuferaš i deklamator iz bijelog svijeta”, kako je govorio), pa joj nije dozvolio da se uda za Dučića. Uskoro je policija upala u Dučićev stan i pronašla pjesme s rodoljubivim sadržajem, pa je on, po nalogu Zemaljske vlade, izgubio posao i nešto kasnije i otišao iz Bijeljine. Nije mogao raditi nigdje u BiH, pa je posao učitelja nastavio u manastiru Žitomislići kod Mostara.

Dučić je rođen 17. februara 1871. godine u Trebinju, tu je završio osnovnu školu i gimnaziju, a preparandiju – učiteljsku školu u Somboru. U Mostaru je, nakon odlaska iz Bijeljine, zajedno sa Aleksom Šantićem i Svetozarom Ćorovićem, pokrenuo časopis “Zora”. U diplomatiju je ušao 1907. godine, i službovao je u Istanbulu, Sofiji, Rimu, Atini, Madridu, Kairu, Bukureštu, a posljednji dio života proveo je u Americi, u Libertvilu  (Ilinois), gdje je i umro. Njegovi posmrtni ostaci prenijeti su 2000-te godine u Trebinje, gdje je, po sopstvenoj želji, konačno sahranjen. Iza njega je ostalo neprolazno djelo, pjesme, eseji, književni prikazi, pisma-putopisi. U staroj Jugoslaviji bio je akademik, bard pjesništva, uzor mnogim generacijama.

Maga Živanović je, kako rekosmo, bila prva gradska ljepotica, cura iz bogate kuće, talentovana, aktivna. Svoju veliku ljubav, kao i Dučić, nikada nije preboljela. Nije htjela da se uda, i godinama je živjela od jednog do drugog pjesnikovog pisma, i sva je ta pisma čuvala i uvijek iznova čitala. A Dučić je pisao : “ Kad sam otišao iz Bijeljine i poljubio se s tobom, ja sam se zakleo Bogom i životom da moja usta neće poljubiti nikog dok tebe ne poljube kao svoje. Od tog časa, tako mi Bog pomogao, moja usta ne dotakoše se ničega, a ne kao što mi ti reče, da su je ljubila. A tim sam se čisto ponosio, i to mi beše nešto milo…”

Na poseban način dopisivali su se pjesmama, koje su objavljivali u Bosanskoj vili.  On je pisao :

                                    Tebe tražim dan kad mine

                                    I spusti se veo noći

                                    Kad zvjezdano nebo sine,

                                    I po tihoj, po samoći

                                    Mjesec blijedi kad zaplovi

                                    Po pučini neba plava,

                                    I prospu se slatki snovi

                                    I utrne glasak java:

                                    Pa bez mira, kad s obala

                                    Slušam slatki šumor vala…

                                    Tebe tražim, slatko lane

                                    I plamene tvoje oči,

                                    I sve dane prosnivane

                                    Probdivene strasne noći

                                    I vesele, burne sate,

                                    I jad što me sjeća na te…

 

Ona je njemu pisala :

……………………….

Tu umorna duša moja mira traži

I u čežnji tebe čeka:

Grudi drhću, usne šapću, bono, tijo,

Kad ćeš doći iz daleka?

 

A nad glavom kad zadrhće bujno granje,

Ja pričujem glase tvoje,

Riječi mile, one slatke, divne zvuke,

Što me sreće zlato moje.

I već ruke tebi pružam, duša plamti,

Pa u milju tebe čeka.

Al zabruje noćni glasi, sanka nesta,

Nema tebe iz daleka…

 

I čekala je tako Maga, slagale su se godine jedna na drugu. Pred kraj života skoro da nije izlazila iz kuće, sjedila je kraj prozora, nagnuta nad draga pisma. Umrla je 2. januara 1956. godine, sama i skoro zaboravljena, trinaest godina nakon Dučića, koji je spušten u grob u dalekoj Americi, tamo “gde nikoga svoga nema”, kako je napisao Vasko Popa.

A kuća Živanovića se kruni, dotrajava i nestaje jedino mjesto koje još podsjeća na ovu neizmjernu ljubav. I pada prašina vremena na naše živote i prekriva  savjest onih koji bi morali da se brinu za rijetke ostatke lijepe prošlosti, u Bijeljini, gradu na kraju svijeta.

Komentari