Igre na sreću su namještaljke – ma je li to moguće!?

Piše: Andrej Nikolaidis

Sreća je kao čudovište iz Loch Nessa: mnogi tvrde da postoji ali je niko nije vidio. To što nešto ne postoji, dakako, ne znači da to nešto nije moćno. Naprotiv. Laži u koje ljudi vjeruju daleko su moćnije od stvari koje su istinite a ljudi u njih ipak ne vjeruju.

To je, napokon, tema jednog od ljučnih filozofskih tekstova ovog svijeta za koji se ne moramo složiti da postoji: Platonove alegorije o pećini.

Predstava sjena

Grk tu opisuje svijet koji, jasno je, predstavlja naš: ljude koji, okovani lancima, sjede zagledani u zid pećine na kojem sjene igraju svoju predstavu. Taj zid i te sjene ono su što ti ljudi smatraju stvarnošću: igra sjena ono je što oni zovu svijetom. Ti se ljudi ne mogu osloboditi, čak niti okrenuti. Kada bi mogli, vidjeli bi vatru koja gori iza njihovih leđa i ljude koji pred vatru postavljaju predmete čije sjenke padaju na zid. Ali… Recimo da se jedan od tih ljudi uspije osloboditi. Recimo da uspije izaći iz pećine i po prvi put ugledati svjetlost dana. Svaka istinska spoznaja boli: ne bi li svjetlost probola njegove oči i natjerala ga na suze? Ne bi li taj čovjek, potom, ugledao svijet o kojem on i ostali zatočenici nisu znali ništa? Ne bi li na koncu pošao natrag u pećinu isvima povjerio radosnu vijest, u najvećem uzbuđenju pripovijedao o svijetu punom boja i svjetlosti, tako različitom od memljivih zidova, hladnih okova i varljivih sjena? Ne bi li ga tada zatočenici ućutkali i proglasili ludakom? On će njima pričati bajke o drugom svijetu! Šta treba, da vjeruju njemu, a ne svojim očima?

Igre na sreću su pokušaj da se profitira na igri sjena, pokušaj da se odgonetne princip po kojem se sjene kreću. Igre na sreću igraju okovani ljudi, zagledani u odraze na zidu, kladeći se, pritom, u svoje bijedne obroke koje im tamničari, oni isti održavaju vatru i okove, uredno dostavljaju. Sve skupa, to se zove društvo.

Nije čudo da ljudi na kocki dobijaju jedino na filmu, koji nije drugo nego Platonova igra sjena uzdignuta na nivo umjetničke forme. Šta je filmsko platno nego zid pećine na kojem iluzionista projektuje slike? Platonova alegorija o pećini je prvi i utemeljujući tekst filmske teorije, ispisan milenijumima prije nego što će film biti izumljen. Molim lijepo: spisku stvari koje smo osmislili mi Grci, dodajte i film. Koji je, napokon, još jedan dokaz da je Platon bio u pravu: šta je film, ako ne slika njegove ideje o filmu?

Igre na sreću su savršena iluzija. Jer, kao što ne postoji sreća, ne postoji ni novac, kojim ljudi obilježavaju i razmjenjuju ono što nije njihovo. Kocka je, dakle, klađenje na ono što ne postoji u ono što ne postoji.  

Milioni ljudi u Srbiji, zagledani u svoje pećinske zidove, koje danas poznajemo pod imenom televizor, ovih su dana dobili nepobitan dokaz da je igra na sreću u kojoj učestvuju – namještena. Dajmo riječ pećinskim slobodnim medijima. Kurir: “Gledaoci su svojm očima mogli da vide u direktnom prenosu kako na ekranu izlazi broj koji još uvek nije izvučen iz bubnja! Konkretno, posle prva tri broja (4,33,12) izvučen i je broj 27, ali se na ekranu pojavio i broj 21, koji je zapravo izvučen tek kao peti u nizu”.

Državna lutrija Srbije saopštila je da je za sve kriv – ljudski faktor.Tehnička greška, šta ćete.

Telegraf je bio maštovitiji pa objavio tekst pod antologijskim naslovom:Srpski loto nije namešten, za sve su krivi Hrvati koji žele da ga unište: Šokiraće vas istina i lutriji u Srbiji!

Hrvati – to je dakle drugo pleme iz druge pećine zagledano u svoj zid i svoj film – su preko „krajnje nekredibilne firme Nirvana iz Zagreba“, koja radi softver za Državnu lutriju Srbije, izveli diverziju.

Loše namještanje

Šta da vam kažem a da već ne znate: budu li ljudi zbog „afere loto“ smijenjeni i hapšeni, neće to biti zato što su namještali igru na sreću, nego zato što su loše namještali. Zadatak sistema je, dakako, da nas uvjeri da prevara nije suština igre na sreću. Vidite, prevaranti su otkriveni i pohapšeni! Vidite, sistem funkcioniše! Vidite, možete nastaviti sipati pare u igre na sreću – sa igrom je opet sve u redu a sreću smo oslobodili od negativaca koji su je bili zarobili.

Fudbalske su utakmice namještene! Igre na sreću su namještene! Slobodno tržište i berza kapitala su namješteni! Izbori su namješteni! – ibrete se mediji i ljudi. Namješteni? Ajde! Ma je li to moguće?Doduše, o tome je pisao još Platon. Doduše, to su notorne činjenice koje su dokazane bezbroj puta, ali smo mi svaki od tih dokaza uspjeli ignorisati. Pa još uspjeli biti iznenađeni svaki put kad bi se ono što smo smatrali slobodom retroaktivno ukazalo kao suptilna forma ropstva. Ali nismo propustili kamenicama zatući one koji bi donijeli vijest o našem ropstvu i svjetlosti izvan naše pećine. Tako smo se oslobodili svake šanse da budemo slobodni.

Zato je iluzija slobode koju smo odabrali za sebe  kao čudovište iz Loch Nessa: bezoblična sjena na ravnoj površini vode, zida, platna ili ekrana, svejedno.

 

(Radiosarajevo.ba)

Komentari