OD CRTEŽA I SLIKE DO KOMPJUTORSKE GRAFIKE I FOTOGRAFIJE

Piše: Atif Kujundžić

Nezir Čorbić je slikar naglašeno snažnog erosa, nestišljivog dara i ogromne inventivno-kreativne energije. Riječ je o napetosti i raspetosti erotske konstitucije između orijentiranosti darom i očiglednim viđenjem svijeta, te osobnom projekcijom vizualizacije u umjetničko djelo, konkretno: u sliku. Dakako, riječ je o osobnoj i primjerenoj tenziji koja, in continuo, prati svaki život, a posebno je naglašena u životu i radu talentiranih osoba.

Riječ je o unutarnjem raspinjanju potrebom da se naglašeno erotsko osjećanje svijeta, života i smrti, smiri u ukupnosti slike i tako dobije stvarnu mjeru u estetskom redu i ishodu, ne odričući stvarnost elemenata slike i podržavajući umjetnikovo osjećanje svijeta i zamisli. Bez sumnje, riječ je o uvažavanju svijeta, ali i osobnog osjećanja. Riječ je o borbi koju svaki umjetnik vodi na određenom nivou svoga rada i prelaska u svoje djelo. Dakako, riječ je i o izuzetno skliskom i fleksibilno bliskom aspektu uvida  u umjetnikov život i djelo.

* * *

U biti, Nezir Čorbić je umjetnik koji svoje djelo artikulira onom istom, duboko intimnom potrebom i napetošću koja se uspostavlja kao osnovni odnos između spolova, kao opcije koja će produžiti život. Riječ je dakle o osobnom vitalitetu i životu. Razumljivo, to je izuzetno teška i odgovorna pozicija za umjetnika, to je pozicija, koja nerijetko inhibira i elemente koji za sliku i njezino estetsko biće nisu poželjni, ali je slika utoliko sličnija umjetniku i životu.

To je pozicija koja je iznuđena nadgornjavanjem autorovih potencijala, strašnih sila koje pouzdano i definitivno, njegovom osobom nastoje ovladati, sila koje mu se svojom zavodljivošću nastoje nametnuti. Koje bi ga da nije talenta mogle zanijeti, omađijati.

U tematsko-motivskom i figuralnom nivou Čorbićevih slika, pomenuta napetost opstaje kao dominanta, kao energetska i djelatna determinanta radne tenzije u prilazu slici, kao njegov brz i karakterističan potez nesuzdržane figuracije, kao promišljanje i artikulacija kompozicije, kao vispreno nanošenje i patiniranje slojeva boje, što je samo stvarnost svijesti o ponavljanju radnje, a u biti snažna iskra iz kamena koja ga prenosi iz slike u sliku.

Na slikama Nezira Čorbića, česti su ženski likovi, figure i aktovi, a erotska konstitucija i napetost figura ostvarena zaustavljanjem tijela u pokretu, to je općenito i dominantan povod nastajanja i sadržaj njegovih slika, jer, negdje na pola puta između početka i kraja – bez sumnje – događa se bitna stvar. Naime, prije i poslije toga već je sve gotovo.

* * *

Crteži Nezira Čorbića artikulirani su sljedstveno najboljim crtačkim manirima koji crtež njeguju kao opciju umjetničkog likovnog ispoljavanja a koja doseže visoke umjetničke vrijednosti. Dominantno, riječ je o obojenom crtežu u kojem je crtačka linija brza, precizna i taktilna, racionalno primjenjena kao dio umjetnikove estetske mjere i osjećanja prema likovnoj mogućnosti općenito i kompozicionog određenja u konačnom ishodu.

Sam umjetnik, svoje crteže rado određuje kao krokije, dakle: nepretencioznim nazivom crocus. Čorbić je svjestan da mu takvo određenje tehnike koju crtački primjenjuje omogućuje da se brže i neposrednije u slici odredi prema samoj biti kojom je motiviran, ali i komunikacijski prema potencijalnom promatraču kojemu se najneposrednije obraća.

Likovi na crtežima su razodjeveni/nagi, anatomski sigurno i znalački označeni, koloristički izloženi refleksijama miljea u kojem funkcioniraju. Koloristički, od slike do slike, kao i u samoj slici, likovi su nedvosmisleno diferencirani što sugerira njihovu osobnost, ali i njihov osnovni međusobni odnos. Tako se ostvaruje uvjet da, osim u sebi, ljudi postoje i između sebe, što je i umjetnički i de facto – vrhunaravno tačno.

Tako, Čorbićevi crteži sugeriraju intelektualnu poziciju, međusobne razlike i potenciju strasti njegovih figura, iz čega proizilazi i njihov međusobni odnos u životu, vremenu i slici. 

* * *

Školovan i odrastao u vremenima u kojima je stilska formacija moderne u umjetnosti i životu postizala svoje najveće domete, čovjek i umjetnik Nezir Čorbić bio je u samom impulsu analitičke linije njezinog propitivanja, tj. postmoderan. Naime, riječ je o takvoj ljudskoj prirodi, koja niti jednu stvar, ne uzima kao zdravo za gotovo. Riječ je o djelatnom duhu koji se prema svemu odnosi krajnje osobno i tako, reagira – originalno do ishoda – slike.

Međutim, energija s kojom Čorbić prilazi slici, porijeklom je i proizvod je njegove, upravo pomenute snažne erotske konstitucije i prirode, njegove mračne /u značenju: nespoznatljive/ i vibrantne, pulsirajuće snage. Ta okolnost, umjetnikov dar potvrđuje u svakom njegovom potezu, na svakoj njegovoj slici. Njegove slike ovaploćuju iznimno visok rafinman oblika, boje i estetskih dosega koji generiraju, koji neposredno izrastaju iz njegovih crteža i slika. Čorbićeva slika nastaje kada njegovim osjećanjem ovlada boja do mjere, pa crtež /uvjetno shvaćeno/ sasvim nestane. Tada dobijamo njegov unutarnji znak i, karakteristično obojene površine.

Boje Čorbićevih slika su jasni i blistavi koloristički proziri koji ispunjavaju likove i daju osnovni ton u podlozi slike. Slike su ostvarene unutar poznatih i za Čorbića opsesivnih tematiziranja čovjeka i njegove pozicije u odnosu prema drugom čovjeku i društvu. Njegove slike, ustvari, razlažu društvene odnose grupa i trenutaka proživljavanja.

Uz ljude, pojavljuje se i figura konja, ali i naglašeno često, u najrazličitijim pozicijama figura mačke, koju Čorbić realzira u svim varijacijama njezine nevjerojatne mačje prirode i karaktera. Poseban likovni i estetski odnos Čorbić uspostavlja obraćajući se sakralnim motivima kršćanskog svijeta, najčešće iskušenjima Isusa Krista i ikonama svetaca.

* * *

Figuralno u slici Nezira Čorbića, njegovim talentom mjereno, kvalitetno je organizirano kao osnovna kompoziciona građa slike, ali istodobno i registrirano kao događaj i usklik ispred samoga prizora koji će slika ovaplotiti i ovjekovječiti. Likovi na slikama, crtački su racionalno naznačeni, a koloristički, dovršeni. Poruke njegovih slika u promatraču se odvijaju kao male narativne forme ili ranije nepostavljena pitanja i usklici. Ustvari, osim što je tu i Pan sa frulom i Vrag s svojim roščićima, Čorbić sljedstveno ostvaruje i cijeli niz slika koje su faustovske ode životnoj radosti, a koje bi mogle poslužiti i kao izvrsne ilustracije Huminog romana Grozdanin kikot.

To su slike čiji su povodi duboko ukorijenjeni i motivirani osnovnim erotskim odnosom između spolova kao najzagonetnijom tajnom sa kojom se čovjek suočava. Više je od stvarne slutnje ili bilo kakve realnosti to što Čorbić osjeća da je u tom odnosu počelo, a što u njemu opstaje kao generator gonetanja svih vječnih tajni svijeta, kojemu se slikar obraća i vraća iz pozicije vječne mladosti.

Sadržajno, tu su semantički sasvim mlada i vitalna tijela zaustavljena u pokretu i ljepoti, dok odbačene igračke prate prizor kao nijemi promatrači i svjedoci odrastanja i promjene stanja, iluzija i zabluda. To su, ustvari, probljesci svijesti o prizorima koje donose životni zanos, igra, ples, pogledi, susreti i razmjena energija u slici, prizori života koji ulazi u zrelost. Plavi fragmenti i sjene sugeriraju noć kao vrijeme događanja, a erotika kao potencija zbivanja prolazi u prvi plan i biva ekstatičnom dominantom slike.

Ples se u slici pretvara u mističnu i okultnu radnju koja daje smisao svakom pokretu tijela i umjetnikovom potezu kista, svakom akcentu boje i nagovještaju oblika tijela. Čorbić se ne libi označiti i konfigurirati međusobne odnose likova u slici kao lica u raspravi, međusobnom dijalogu, prepoznavanju ili sukobu. On figure zaustavlja u tačno određenom/željenom trenutku kada još nose tragove prethodnog pokreta, ali, kada su već ispražnjene od dramatskog sadržaja, plesa, proljeća, proročanstva, kada moraju i kad su spremne učiniti slijedeći korak u nepoznato kao prostor koji moraju osobno osvojiti, sobom označiti i učiniti svojim.

* * *

Razumljivo, takav odnos spram mogućnosti slike, u sliku unosi svojevrsnu dozu ironije, autoreferencijalnog i autorefleksivnog odnosa prema identitetu koji slika osmišljava/određuje kao sadržaj i smisao međusobnih odnosa. Ali, neizbježno, to biva i odnos prema likovnosti kao autentičnom referentnom mjestu koje nepogrješivo svjedoči o likovnom događaju, koji je povod slici.

Razumljivo, tako i o svjedočenju kao ovlašnom tragu koji čovjek ostavlja prošavši kroz život nošen nesvjesnim sobom i svojom snagom, raskalašnim i goropadnim bićem svoje konstitucije, izazovima nepromišljenosti i iskušenjima spram kojih dvoji odolijevajući.

* * *

Jahanje konja ostvareno je u maniru spiljskih, prahistorijskih  crteža, dosljedno kao elementarni odnos srastanja potrebe i snage čovjeka i životinje. U sasvim određenom smislu, Čorbić je slikar minimalistički orijentiran prema slici i maksimalistički prema estetskom dosegu i mogućnostima upotrijebljenih likovnih sredstava. Čorbić, crtački sigurno ostvaruje nagovještaje, a i sasvim tanki namazi boje su patinirani, što rezultira visoko delikatnim i rafiniranim estetskim dosegom, prijemčivim za recepciju, ali i nečitkim za površnu opservaciju!

Riječ je o slikama koje zahtijevaju izgrađenu i kultiviranu moć recepcije kao osnov pripadnosti svijetu likovnosti, jer u svakom slučaju nose više od igre i znače više od pukog prikaza, imaju tajnu svoga bića.

Radeći motive iz Švedske u paleti zelene i ljubičaste boje, Čorbić slika svome oku udaljen svijet i smiruje sve poticaje kojima inače pušta na volju. On se predstavlja kao slikar napadnut tuđinom krajolika koji slika, donoseći ga slikarski tek u njegovim razlikama prema njemu bliskom i poznatom, razumljivo: bosanskom prizoru i svjetlu.

* * *

Portreti Nezira Čorbića motivirani su donošenjem osobnih viđenja znamenitih ličnosti: Pasternak, Ajnštajn, Sezan, Gogen, Dali, Van Gog, autoportret, ali i ženskih neimenovanih likova, blistavih u netipičnoj ženskoj ljepoti. Na ovom mjestu, imamo pravo pomisliti i kako je riječ o uspostavljanju karakterističnog energetskog polja između veoma poznatih i poznatih umjetniku osobno. /Opet na erotskoj rzini/.

Seriju Čorbićevih autoportreta možemo promatrati i kao osnovnu likovnu postavku /aspekt njegovoga životnog puta i slikarskog razvoja. Mladi, crnobradi i energični čovjek/slikar okrenut portretu kao zahtjevnoj slikarskoj opciji i disciplini, traži stvarnosnu mjeru u autoportretima, kojima prati prolaženje svoga vremena i osobni prolazak.

Snaga Čorbićevog erosa, obuzdavanog crtežom i slikarskim tehnikama akvarela, ulja, akrila, potpuno je oslobođena u njegovim kompjutorskim grafikama. Kozmičke energije koje prate čovjeka i njegov dar, čovjekove upite i djelanje, sasvim suvislo i prirodno se pojavljuju na njegovim kompjutorskim grafikama kao aure i svjetlosne transformacije njegovih likova, kao uskovitlana energetska ozračja pokreta grupa i pojedinaca, objekata i gradova, dominantno – kolorističkih zahvata.

Kompjutorska grafika konačno, donosi Nezira Čorbića kao definitivno oslobođenu slikarsku pojavu, koja već osobni poticaj spontano pretvara u sliku i energiju slike, u njezin estetski ishod. Nedvosmisleno vidimo da je to sasvim isti Nezir Čorbić, ali ovaj put istinitiji i stvarniji nego ikad: snažan, raskošno talentiran, moćne likovne uobrazilje i slikarske vizije, nezadrživ u variranju i istraživanju likovno-estetskih dometa svojih zamisli.

Energija boje na Čorbićevim kompjutorskim grafikama pokreće energetsku potenciju ambijenta slike. Čorbićev Jahač,  razigran i raspojasan na grafikama: Best. – Nr. 021-500 do Best. – Nr. 024-500, razigran je i zanesen u kovitlacima kolorističkih i energetskih polja, na Best. – Nr. 025-500, ali, kada izlazi na trkačku stazu – postaje elementarna i nezadrživa energija brzine i ljepote u crvenom polju Best. – Nr. 026-500.

Radeći kompjutorske grafike, Nezir Čorbić na najprirodniji način formira i zatvara savršene likovnoestetske cikluse, koji uz sve likovno obilje, funkcioniraju kao izvanredne cjeline u kojima svaka grafička jedinica može biti početak i kraj, jer, njihova likovno-estetska veza kao baza i potencija je stvarna, figuralno i koloristički prirodna.

Bez sumnje, slikar Nezir Čorbić u kompjutorsku grafiku unosi sve svoje, uistinu nemalo i stvarno vrijedno iskustvo bavljenja slikarstvom i umjetničkom fotografijom. Inače, Čorbićevo bavljenje kreativnom fotografijom karakteristično je i tipično za njegovu pojavu, a zapaženo je kao snažan i dubok zahvat u objektiv uhvaćenog već odraženog svjetla, umjetnički uspješno i estetski dojmljivo. Bili su to fotografski zahavati koji se produžavaju s pozitiva na pozitiv slijedeći autorsku viziju kontinuiteta likovnog događanja – u vrijeme analogne fotografije. 

* * *

Posebnu pažnju zavrijeđuje Čorbićevo bavljenje malim skulptorskim formama, koje, popularno nazivamo plastikom. Riječ je o vrlo interesantnim intervencijama u prostoru mase. Bez njih, koje držimo iznimno važnim, svaka recepcija i poimanje Nezira Čorbića umjetnika, bilo bi ozbiljno nepotpuno.