Piše: Heni Erceg

Bila je dovoljna vijest da je Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine podiglo optužnice protiv desetorice oficira Hrvatskog vijeća obrane zbog ratnih zločina u Orašju, na sjeveru Bosne, e da bi fina proevropska gospoda iz hrvatske vlasti pokazala svoju vučju, izvorno nacionalističku stranu. Digla se tako histerična, svenarodna dreka, bazirana na unisonoj tvrdnji kako je riječ o političkim optužnicama i pritisku na Hrvatsku, o vječnoj ugroženosti i urođenoj nevinosti Hrvata, ma gdje bili. U ime „ugrožene nacionalne sigurnosti“ dere se pozicija, opozicija, branitelji, udruge, društvo za zaštitu bjeloglavih supova, šefovi zooloških vrtova…

Jedino što se u toj ratnohuškačkoj retorici, u kojoj se natječu prvaci države, ražalovani generali, mediji, povjesničari, građani na ulici… nikako ne razabire, jer se i ne spominje, jest: treba li zločine protiv srpskih civila, koji su se u Orašju doista dogodili, sankcionirati i zašto to pravo Hrvatska oduzima pravosudnim organima BiH? Nego opet, umjesto zabrinutosti što se razotkrio još jedan ratni zločin, Hrvatska pokazuje tek bijesnu nacionalnu kosterniranost činjenicom da se zločin, eto, istražuje. U državi u kojoj se i dogodio i koja je po tko zna koji put proglašena neprijateljskim teritorijem. Zloćudnost hrvatske reakcije na hapšenja hrvatskih časnika u Orašju tim je gora jer se o brojnim zločinima na tom području već odavno toliko toga zna.

„Baotić me svaku noć izvodio i silovao… Nisam ni uspjela zaspati, već dođe drugi i izvede me na silovanje. Muž me odmah ostavio kad je čuo što se dogodilo“. Tako je lani pred Sudom u Sarajevu svjedočila zaštićena svjedokinja S-5, a prenio Justice Report. „Baotić mi je gurnuo glavu do poda, Vincetić je došao iza mene… i dok me je Mato držao, Vincetić me silovao. Onda su se mijenjali.“ Tako je pod svojim imenom, neskriveno i otvoreno, svjedočila druga žena, gospođa Benković, na suđenju Mati Baotiću, pripadniku Hrvatske vojske, optuženom za teške ratne zločine u Orašju. Protiv Pere Vincetića, zapovjednika Vojne policije HVO u Orašju i šefa tamošnjeg logora, sud u BiH podigao je, još prije šest godina, optužnicu zbog „osobnog sudjelovanja u brutalnim mučenjima, silovanjima, usmrćivanjima više civila srpske nacionalnosti“. Ali uzalud! Zločinac, naime, sve te godine mirno živi u Hrvatskoj, budući da, kao i svi tamošnji „branitelji“ posjeduje i hrvatsko državljanstvo. Hrvatska mu, međutim, ne namjerava suditi, štoviše, on je za ovdašnje društvo heroj koji se tamo u Bosni borio za službeni politički cilj – pripojenje dijela teritorije te države Hrvatskoj.

Ne računa se ovdje da je upravo on gospođu Benković, nakon višemjesečne torture silovanja, odveo na Mađarsku granicu s porukom neka se ne vraća, ne računa se ni da je ubrzo saznala da je trudna, potom abortirala i više nikada nije mogla dobiti dijete. Nije za hrvatsko pravosuđe važno ni da je njen suprug u Orašju bio izložen svakovrsnom mučenju, zakovan za zid, da je jedva preživio, da su im kuću zapalili… A kada su se zbog progona svoga mučitelja i ratnog zločinca Pere Vincetića obratili sudu u Osijeku dobili su odgovor kako „bi se tu radilo o silovanju, a ne ratnom zločinu“. Samo o silovanju! Zločinu koji ovdje podliježe zastari.

Strašna je stoga  histerična nacionalistička retorika zbog  svježih optužnica u Bosni, opasne su poruke vrha vlasti o „nacionalnoj ugroženosti“ i „političkom pritsku“ od strane BiH, države koja, za razliku od Hrvatske i Srbije, ipak rješava ratne zločine, pa su do sada pravomoćno okončana 134 suđenja i osuđene 153 osobe na više od 2.000 godina zatvora. Zašto se onda hrvatski državni vrh, uz kolektivnu dreku, upustio u sabotiranje bosanskog pravosuđa? I zašto nacionalnim interesom proglašava prikrivanje ratnih zločina svoje vojske?

Kao prvo, veliki je strah da će barem jedan od uhapšenih iz Orašja zapovjednu odgovornost za zločine nad civilima 1993. pripisati vojnom vrhu u Hrvatskoj, i drugo, mnogo važnije, tiče se direktno nove vlasti, točnije ministra obrane, Damira Krstičevića. Koji kada govori da hapšenja u Orašju za cilj imaju „destabilizaciju Hrvatske i nesigurnost branitelja“, zna dobro o čemu priča, s obzirom da je, izgleda, i sam predmet istrage zbog ratnog zločina počinjenog u Bosni, u Mrkonjić Gradu, gdje je brutalno masakrirano 186 civila, među kojima je najstarija žrtva imala 95 godina. Zločin se dogodio u listopadu 1995. godine, nakon akcije Oluja i oslobođenja Hrvatske, po svemu sudeći kao čista odmazda od strane pripadnika brigade kojom je zapovjedao upravo Krstičević i koji je zbog toga zanimljiv Tužiteljstvu BiH. Uz njega, mogao bi to lako biti i „mitski“ general Gotovina, kao njegov nadređeni u tom razdoblju rata.

Otuda onda proizvodnja tenzija prema BiH, patroniziranje te države od strane tobože evropske Hrvatske, prijetnje i pritisak na tamošnje pravosuđe. A uz stalno zveckanje idejom o „federalizaciji“ Bosne, tako miloj i srpskom vodstvu, kao da Bošnjaka nema, eto živahnog starog, opakog Tuđman-Miloševićevog plana o podijeli Bosne. Nacionalistima su uostalom žrtve ionako bezvrjedne, a „naši“ zločinci uvijek heroji.

 

(Pescanik.net)

Komentari