Piše: Jusuf Trbić
Plodna semberska ravnica bila je odvajkada mamac za ljude, koji su rado dolazili da tu žive. Nekad su dolazili sami, a nekad, i to mnogo češće, dovodila ih je vlast, zbog važnog geostrateškog položaja ovih krajeva. Posebno je to intenzivno bilo na kraju turske, i na početku austrougarske vladavine, a najviše nakon srpsko-turskog rata i borbi 1876. godine. Sembersko stanovništvo je tada teško stradalo, pa je mnogo muslimana napustilo kuće i krenulo prema Brčkom i Tuzli, a mnogo Srba je otišlo u Srbiju. U proljeće 1877. godine većina se vratila, čak oko 40 hiljada ljudi. Ali, sljedeće, 1878. godine, nakon poraza Turske u ratu s Rusijom, stvari su se iz temelja promijenile – na Berlinskom kongresu je odlučeno da BiH bude data Austro-Ugarskoj, na privremenu upravu, kako je rečeno. Vijest je odjeknula kao bomba. Naklon vijekova turske vladavine, dolazio je novi, nepoznati vladar, na mnogo mjesta u Bosni organizovan je žestok, ali uzaludan otpor, a mnogo porodica, najviše muslimanskih, zauvijek je napustilo svoj zavičaj i svoju domovinu.
Pokazalo se ubrzo da nije u pitanju nikakva privremena uprava, već klasična aneksija, pripajanje Bosne staroj carevini. A nova vlast nije dugo čekala da pokaže svoje namjere. Iseljavanje stanovništva iskorišteno je i za dovođenje Nijemaca, Mađara, Slovaka i ostalih. Među njima je bilo mnogo državnih službenika, učitelja, stručnjaka raznih profila, kojih kod nas nije bilo, i oni su naseljavani u gradovima. To su, u najvećem broju, bili katolici, dok su evangelisti dovođeni da se bave poljoprivredom. Njima je država poklanjala ili kupovala za njih velika imanja, osobito u istočnoj Bosni, u blizini granice sa Srbijom.
Kako je zapisao prof. dr. Azem Kožar u Zborniku radova “ Semberija kroz vijekove” ( izdanje “Preporoda” Bijeljina-Janja), prve dvije kolonije formirane su u blizini Bosanske Gradiške ( Windhorst) i Banje Luke (Rudolfstal) u periodu od 1880. do 1884. godine. Treća kolonija, Franz Josefsfeld, formirana je u blizini Bijeljine, 1886. godine, na zemljištu koje je, četiri godine ranije, Austro-Ugarska otkupila od bijeljinskih muslimana. Na početku je tu naseljena ukupno 61 porodica evangelista, i to Nijemaca sa područja tadašnje Mađarske ( iz Srema, i okoline Inđije i Stare Pazove), koji su tu došli još u vrijeme pohoda Eugena Savojskog. Među njima su, kako je zabilježio Mustafa Grabčanović, bile porodice Mezger, Haler, Halabrin, Maler, Huber itd, kako se, dugo nakon Drugog svjetskog rata, moglo iščitati sa spomenika u odavno uništenom groblju u tom selu.
U dolini Drine osnovane su još dvije manje kolonije Nijemaca, Dugo Polje i Branjevo u zvorničkom kotaru.
Selo Franz Josefsfeld već 1890. godine imalo je 117 kuća sa 737 stanovnika, imalo je seosku opštinu i školu, u kojoj se nastava izvodila na njemačkom jeziku Školu je pohađalo 195 učenika, a radila su četiri nastavnika. Vremenom je uvođen domaći jezik, sa čim se stari kolonisti i nisu slagali.
Doseljeni Nijemci su, u odnosu na ostale, imali moderne mašine i izuzetno efikaksan način proizvodnje, pa su te 1890. godine, proizveli 3.733 oke raznih poljoprivrednih proizvoda po porodici, što je za ostale semberske poljoprivrednike bilo nezamislivo. Kako je zapisao M. Grabčanović, selo je tada imalo 103 zaprežna kola, 90 plugova, 172 konja, kao i dva mlina. Dvije godine kasnije ( 1892.) broj stanovnika se popeo na 900. U selo su svakoga dana stizale dnevne novine iz Njemačke, Austrije, Mađarske i iz Sarajeva, razni časopisi, među njima i američki, a selo je imalo i vlastitu biblioteku. Za ono vrijeme bilo je to pravo čudo. Doseljenici su postali uzori i učitelji domaćim poljopuivrednicima, koji ih, ipak, ni u čemu nisu uspjeli nadmašiti. Vlast je, dakako, davala doseljenicima razne beneficije, a oni su očekivanja ispunili. Ostala je zabilježena njihova uporna borba da Bijeljina dobije željezničku prugu, kako bi transport njihovih proizvoda bio jeftiniji.
Godine 1896. Semberiju su zadesile katastrofalne poplave, koje su uništile mnogo kuća, jer se u to vrijeme zidalo uglavnom od ćerpiča, nepečene cigle. Stradalo je i njemačko naselje, ali im je vlast pomogla da ubrzo sagrade nove kuće, od cigle, i crkvu. Selo je dobilo i ciglanu ( braća Devald) i pilanu (Leitenberger), otvorene su sve tada postojeće zanatske radnje , kao i trgovinske radnje, i selo je postalo ekonomski potpuno samostalno. To je privuklo i druge doseljenike iz Njemačke i Austrije, koji su se naseljavali u gradu, najviše u Račanskoj ulici i oko katoličkog groblja. Među njima je bila i porodica Franje Waneka, koja je u blizini Vojnog lagera podigla veliki mlin ( čuveni Wanekov mlin, koji još čeka obnovu), i porodica bogatog trgovca Johana Bauera, iz Novog Sada. On je podigao veliku stambenu zgradu kod glavnog ulaza u Gradski park, koja i danas postoji.
Godine 1908. izgrađen je 1910. u selu Franz Hosefsfeld veliki paromlin, a te godine počele su s radom dvije ciglane, pilana i nekoliko većih trgovačkih i zanatskih radnji, a 1910. godine izgrađena je velika, lijepa crkva, čiji ostaci i danas stoje. Nakon stvaranja Kraljevine SHS selo je promijenilo ime u Petrovo Selo, u čast Petra I Karađorđevića, i nastavilo da se razvija. Do početka Drugog svjetskog rata tu je otvorena i fabrika okova i brava, a selo je imalo veliki broj najmodernijih poljopriverednih mašina, među njima i traktora i vršalica. Prema popisu iz 1931. u selu je živjelo 1.800 Nijemaca. Kad je izbio rat, neki od njih stali su na stranu okupatora, pa su, pred kraj rata, 1944. godine, svi iseljeni u Poljsku. Prema popisu iz 1971. u Bijeljini je bilo samo 19 Nijemaca. Selo je dobilo novo ime – Novo Selo.
Semberski Nijemci su neusmnjivo ostavili veliki trag u životu Semberije. Donijeli su joj mnogo dobrog, naučili su domaće ljudi savremenoj poljoprivredi i zanatstvu, a neki od njih ostali su zauvijek u srcima Semberaca. Posebno čuveni fotograf čika Ferdo ( Ferdinand von Vinterfeld), dobri Fric kovač ( Fridrih Šumaher), Elemir-Elika Peterhans i mnogi drugi. Krajem 2014. godine graditeljski kompleks Novog Sela dobio je status nacionalnog spomenika kulture BiH, i na listi je ugroženih spomenika.
……………………….
U knjizi “Bijeljina i Bijeljinci” ( izdanje “Preporoda”), Mustafa Grabčanović je zabilježio i doseljavanje i život Mađara, Slovaka, Hrvata i drugih. Mađari su se, kao i Nijemci, počeli doseljavati nakon austrougarske okupacije, i već 1885. godine imali su svoju koloniju, a podigli su i malu crkvu ( Sv. Stjepana kralja). Dolazili su uglavnom u Bijeljinu, ali ih je bilo i u Amajlijama i Ljeljenči, i tu se se bavili isključivo poljoprivredom. Najveći njihov dio, oko 120 porodica, iselio se 1942. godine, tako da ih je po popisu iz 1971. bilo samo 41.
Godine 1898. doselili su se u Bijeljinu prvi Slovaci. To je bila poznata porodica Šimon, bogata i ugledna, čiji potomci i danas tu žive. Za njima su došli Senohradski, koji su podigli modernu ciglanu, njih takođe i danas ima u Bijeljini, a na popisu iz 1971. bilo je ukupno 76 Slovaka.
Hrvati su dolazili iz drugih dijelova Monarhije, najviše iz Hrvatske, i na popisu 1971. godine bilo ih je 677. Između 1900. i 1914. u Bijeljinu se doselilo dosta Albanaca, kao i Goranaca s Kosova i iz Makedonije, i ( što je zanimljivo) Turaka ( bilo ih je u tom periodu 27). Bilo je i Čeha, i Grka, a od ranije i Egipćana i Arapa iz drugih dijelova Turskog carstva, kao i veći broj Roma, koji su se doseljavali u ove krajeve od početka XIX vijeka. Uz bijeljinske Jevreje, oni su bili procentualno najveće žrtve njemačke okupacije u Drugom svjetskom ratu. Romi su imali i svoje naselje u predgrađu Bijeljine – Fincijev ( ili Fincov) salaš, gdje i danas živi veći broj njih.
Bijeljina je tako, tokom dugog vremena, postala mješavina naroda, običaja, kultura i jezika, i to je bilo njeno najveće bogatstvo. Danas je ponovo zavladalo nacionalističko jednoumlje. Ali, to je već druga tema.
