Piše: Muharem Bazdulj

Ima ona čuvena anegdota koja veli da su nekad između raskida sa Staljinom i Đilasovog pada četvorica vodećih jugoslovenskih komunista: Tito, Kardelj, Ranković i Đilas opušteno razgovarali, pa je u nekom trenutku Kardelj upitao Tita: Druže Stari, evo su se kod nas u posljednjih pedeset godina izmijenile razne imperije, države i režimi, šta ti misliš koji je najbolji? Pitanje je, vjerovatno, kod većine prisutnih doživljeno kao retoričko, jer koji bi režim mogao biti bolji od postojećeg, onog koji su upravo njih četvorica oličavali, no Tito je sve iznenadio rekavši da je najbolje bilo za vrijeme Austro-Ugarske. Trojica saboraca zapanjeno su ga gledali, a Kardelj je pokušao da tu zapanjenost verbalizuje: Ali kako, druže Stari, pa to je bila tamnica naroda u kojoj je radnička klasa bila nemilosrdno izrabljivana? Sve si u pravu, Bevc, veli Tito u ovom apokrifu, ali ja sam tada bio mlad.

U sarajevskim medijima proteklih dana se dosta pisalo o izložbi “Nikad im bolje nije bilo”, koja je prošle sedmice otvorena u Historijskom muzeju. Riječ je zapravo o izložbi koja je zamišljena kao putujuća, a koja je izvorno postavljena u beogradskom Muzeju istorije Jugoslavije. Izložba koju je osmislila kustosica Ana Panić govori zapravo o svakodnevnom životu u socijalističkoj Jugoslaviji i o fenomenima slobodnog vremena i dokolice, a uz pomoć više od 200 predmeta, 400 fotografija i 26 videoklipova. Ona je u jednom intervjuu istakla kako je jedan od ciljeva izložbe ukazivanje na modernizacijski iskorak poslije Drugog svjetskog rata i ilustrovanje promjena u kvalitetu života koje su se desile u jugoslovenskom socijalističkom društvu. I u Beogradu, gdje ju je publika najprije mogla vidjeti, i u Puli, gdje je gostovala prije Sarajeva, a i u Sarajevu, barem kako izgleda nakon prvih komentara, izložba izaziva veliki interes. Taj interes je, naravno, lako smjestiti u folder jugonostalgije, ali se postavlja pitanje kakva je to forma nostalgije: klasična “žal za mladost” kao u anegdoti sa početka ili pak nešto kompleksnije. Imajući u vidu da u toj nostalgiji participiraju i oni koji život u socijalističkoj Jugoslaviji uopšte ne pamte, logično je da je barem kod njih riječ o ovom potonjem.

Nostalgija za Jugoslavijom kod najmlađe generacije posljedica je nekoliko faktora. Najprije, tu su priče roditelja, rodbine, baka i djedova, komšija. Tu je zatim uticaj još živih i aktuelnih trendova iz jugoslovenske pop-kulture. No možda i najvažnije je dubinsko, skoro fiziološko osjećanje, da su epoha i kontekst današnjeg života loši i gotovo nepopravljivi i da je prije moralo da bude bolje. Neko ko bi se postavio kao “đavolji advokat” mogao bi da kaže kako je dodatni tehnološki napredak učinio da savremeni život bude ipak ugodniji od onog prije trideset ili četrdeset godina. Dobro, onomad su zdravstveni i obrazovni sistem bili bolji, moglo bi da se kaže, ali danas postoje internet i pametni telefoni, mnogo više se putuje, mnoge stvari su pristupačnije, svijet je zaista postao globalno selo. A opet, sva šupljina takve argumentacije lako se naslućuje. Jer to po čemu je Jugoslavija bila bolja jest imalo i vrlo konkretne posljedice u svakodnevnom životu, ali je suština toga ipak bila politička.

Kod nas je popularno prezirati politiku, ponavljati mantre kako su svi političari isti, a svako pristojan i ko imalo drži do sebe reći će da nikad nije bio član nijedne političke stranke. Politika se, hoću reći, u popularnoj percepciji doživljava kao kombinacija pljačke, prevare i šibicarenja. To je karakteristično za društva obilježena fatalizmom, za zajednice u kojima se teško uopšte može zamisliti neka promjena, a ako se nekako i zamisli, to obavezno bude promjena nagore. U takvim zajednicama se bježi od javnog djelovanja, a utjeha se traži u privatnosti i kakvom-takvom uživanju u svakodnevnici. To nije previše različito od ketmana u interpretaciji Czeslawa Milosza, a i onaj najčuveniji monolog iz “Derviša i smrti” se naslanja na slično osjećanje svijeta. To je atmosfera temeljno nepolitičke zajednice. A Jugoslavija je bila politički projekat baziran s jedne strane na odbacivanju bilo čijeg stranog tutorstva, dolazilo ono iz Istanbula, Beča, Berlina, Moskve ili Washingtona, svejedno, a s druge strane na osvješćivanju činjenice da ovdašnji narodi nemaju nikoga ko bi im bio bliži i važniji od sebe samih. Nakon što su sami jugoslovenski narodi taj projekat odbacili, posljedice je pametan čovjek lako mogao da predvidi. S tim se posljedicama danas živi. U tom smislu, ovakve izložbe jesu dragocjene jer plastično podsjećaju na vrijeme od koga boljeg neće biti. S druge strane, međutim, to nije dovoljno. Valjalo bi, naime, rasvijetliti političke pretpostavke takve (“nikad bolje”) svakodnevnice. Tek tada bi pogled na prošlost mogao da bude lišen neartikulisane emocije koja bolje odgovara (polu)pijanom opuštanju uz folk-muziku (“Ovo je moja kuća, živio sam tu…”) nego analizi i razmišljanju. Tek tada bi se na tragu poslovične fraze o “učiteljici života” moglo ozbiljno pristupiti pitanju kako sa istorijskog dna krenuti na gore. Nabolje, a ne nagore.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari