Piše: Muharem Bazdulj
Svi koji i danas, internetima usprkos, najljepši ritual svakodnevnice pronalaze u prvoj kafi uz prelistavanje i čituckanje dnevnih novina dobro znaju, makar to i ne bili uvijek u stanju verbalizovati, na šta je mislio onaj njemački filozof koji je čitanje novina nazvao jutarnjom molitvom modernog čovjeka, odnosno onaj francuski pisac koji je čovjeka dvadesetog vijeka definisao kroz dvije njegove navike: bludničenje i čitanje novina. Novine su ponekad, u svojim najboljim trenucima, smisleno spajanje naizgled nespojivog. Uostalom, to je i jedna od fenomenoloških definicija poezije, samo što i poeziji to uspijeva samo kad je prava, odnosno ponekad, odnosno u svojim najboljim trenucima. Tako su se ovog vrelog augusta u novinama i u stvarnosti sreli šesnaestogodišnji košarkaši i šezdesetogodišnji biznismen.
Pokušaj samoubistva Pere Gudelja i njegovu porodičnu i intimnu dramu većina medija je nažalost iskoristila za tabloidnu sladostrasnu voajersku orgiju. Neki su ipak podsjetili i na činjenicu da je riječ o čovjeku koji je zaposlio hiljade ljudi, biznismenu koji nije tipični bezosjećajni tajkun. Nije, čini mi se, dovoljno istaknuto koliko je Pero Gudelj zadužio svoj srednjobosanski zavičaj. Znaju to ljudi iz tog kraja: zločini u Vitezu i okolini bili su i veliki i okrutni, a Ahmići i Križančevo selo stekli su oreol zloglasnih simbola. Krajem devedesetih kružio je i onaj vic o Prijedoru i Vitezu kao gradovima sa najvećom dijasporom u Haagu jer je upravo iz ovih opština bilo najviše optuženih za ratne zločine. U takvom kraju je Pero Gudelj odmah iza rata imao praksu da kad se otvori mogućnost za dvadeset radnih mjesta, on primi deset Hrvata i deset Bošnjaka. U normalnim vremenima ima nečeg odbojnog u nacionalnom ključu kod zapošljavanja. Ono, međutim, nisu bila normalna vremena. Više je Pero Gudelj uradio za pomirenje i normalizaciju u srednjoj Bosni i BiH generalno nego silni sarajevski aktivisti bogato dotirani od velikih ambasada i bogatih stranih fondacija.
I leži tako taj čovjek u bolničkom krevetu, u komi, a na sjeveroistoku Evrope, u Litvaniji, neki novi klinci bosanskohercegovački, šesnaestogodišnjaci, rođeni 1999. godine, kad Gudeljov FIS polako prestaje da bude najveći i dotad jedini pravi shopping mall u Bosni i Hercegovini (pamtim da je 1996. godine nekim mojim kolegicama sa studija, iz Tuzle, Visokog i Sarajeva, prva asocijacija na pomen Travnika bila: Blago vama, vama je FIS blizu), ispisuju pravu sportsku bajku. Ta je priča opet strašno simbolična. To su momci rođeni u dejtonskoj BiH koja je njihov jedini svijet. Ovdje više nema govora o jugoslovenskoj baštini, pa ni o baštini one stare prijeratne Bosne i Hercegovine. Ovi momci su “dejtonci” i dokaz da ni “ludačka košulja od države” ne može da zaustavi prave talente. A dvojica ponajboljih igrača skoro da djeluju kao metafore. Jedan se zove Njegoš i rođen je na Palama, a drugi se preziva Musa i rođen je u Bihaću. Iz perspektive onih fanatičnih i beslovesnih “velikih patriota” i katalogizatora “dvocifrenog broja genocida nad Bošnjacima” kakve u Sarajevu srećeš na potezu od taksista do univerzitetskih profesora, vjerovatno ne postoje dvije pogrdnije imenice od Njegoša i Pala. Pjesnik koga su polupismeni publicisti proglasili inspiratorom genocida i lokalitet o kojem je ispisano more kulturrasističkih invektiva združili su se u imenu i mjestu rođenja mladog košarkaša koji je jedan od najzaslužnijih za jedan od najvećih uspjeha bh. sporta. Bilo je nečeg katarzičnog kad je Sabahudin Topalbećirević emotivno pozdravljao tricu “majstora sa Pala”. (A ko zna, da je dečko čisto spontano, da proslavi tri ključna poena, podigao tri prsta, možda bi ga popularni “fanatikosi” istretirali kao Ognjena Vranješa.) Bilo kako bilo, Njegoš i Musa, s prezimenom što je jednako imenu jedinog junaka kojem u srpskoj narodnoj epici i Marko Kraljević priznaje primat, pokorili su mladu košarkašku Evropu. I mada su klasu dokazali na parketu, malo je nedostajalo da sve to bude uzalud, malo je falilo da sve propadne.
Poslije pobjede nad Njemačkom u četvrtfinalu, FIBA je zaprijetila da će bh. kadetska reprezentacija biti izbačena s prvenstva ako se hitno ne uplati kotizacija u iznosu od deset hiljada eura. Iznos koji u šteku ima svaki pošten kafedžija zaprijetio je da poništi nezapamćen sportski uspjeh skupine momaka iz zemlje koju je samo pet-šest godina uoči njihovog rođenja kidao i čerečio rat. Srećom, novac je pronađen, novac je donirao FIS, kompanija Pere Gudelja. Zna život zaista da ispadne komedijant. Tako smo ovih dana iz pera Dine Mustafića, jednog od onih što već dvadeset godina suvereno vladaju kulturom i kulturnom politikom u Sarajevu i BiH, mogli da pročitamo kako se današnje stanje u kulturi i sportu može komotno usporediti sa crnom rupom. Imajući u vidu adresu s koje stiže takva ocjena, neko naivan bi mogao da posumnja na samokritiku. Iz te crne rupe, ko god da je već odgovoran za njeno postojanje, neki klinci su se, međutim, isključivo, ali isključivo, vlastitim darom i radom, popeli na vrh Evrope. Sve je umalo propalo zbog deset hiljada eura, iznosa koji pojedini “kritičari svega postojećeg” za potrebe svojih ego-tripova iz raznih ovdašnjih budžeta isisavaju najmanje jednom mjesečno. Ne treba, međutim, sumnjati da uspjeh ovih momaka takvi doživljavaju i kao vlastiti, blaženo nesvjesni činjenice da je za Bosnu i Hercegovinu, normalizaciju i pomirenje te osjećanje dostojanstva svih njenih građana, više uradio Pero Gudelj i ležeći u komi nego oni tokom cijele karijere provedene u živahnom skakutanju unaokolo.
(oslobodjenje.ba)
