Piše: Emir Imamović

U Bosni i Hercegovini, pisalo nedavno u novinama, živi devedeset multimilionera, čija se ukupna imovina procjenjuje na devet milijardi dolara! Multimilioner, naravno, nije neko s jednim, dva miliona maraka u parama, kućama, slikama i tako redom, već s preko trideset miliona maraka u parama, kućama, slikama i istim redom dalje.

U Bosni i Hercegovini oko 600.000 ljudi živi ispod granice siromaštva. Ta je granica, inače, dosta čudna: oni na njoj nemaju ništa, ali statistički nisu bez ičega, dok oni ispod također nemaju ništa, ali su i statistički bez ičega. Ko ne razumije, nema mu druge nego da proba provjeriti na primjerima: da jedan mjesec živi na toj granici, a drugi ispod. Razlike su, ispostavit će se, drastične: statistički je manje gladan onaj što je formalno na granici. U stvarnosti, znamo, statistika je veća laž od male i velike.

Odakle nama, jednoj opuhanoj, spaljenoj, raskovanoj, klinički mrtvoj državi čija je ekonomija mađioničarska, devedeset njih s preko trideset miliona maraka? I kako se to, ali tačno, za godinu dana može zaraditi dovoljno da se iz milionera pređe u multimilionera? (Prije dvije godine smo, naime, imali manje tih multimilionera nego danas.) Odnosno, kako se to za dvadeset godina skupi trideset miliona dolara? Nismo ih, nema teorije, te multimilionere, naslijedili iz Jugoslavije. Nisu se ni obogatili po velikom svijetu, pa s parama došli kući. Da jesu, znali bi: kod nas je vijest kada neki iseljenik otvori trafiku u Kanadi, a kamoli kada zaradi trideset, pedeset, nekoliko desetina miliona dolara. Dakle?

Pet milijardi dolara

Nekoliko godina nakon rata, organizirana je donatorska konferencijaza Bosnu i Hercegovinu. Skupljane su pare, velike, za obnovu. I skupljeno je, nije da nije, dosta novca: pet milijardi dolara! Skoro upola manje nego što ima njih devedeset s liste najbogatijih. Inače, ako te njihove pare podijelimo ravnopravno na tri i pol miliona stanovnika – neka nas za ovu priliku toliko ima – ispadne 2.571 dolara po građaninu BiH. U markama: tri hiljade i šesto. Da im, dakle, sad sve uzmemo, ono što nije u kešu u isti pretvorimo, pa razdijelimo na jednake dijelove, četveročlanoj porodici bi pripalo 14.400 maraka. (Izvinjavam se ako nisam dobro izračunao; kada bih znao s brojevima, ne bih se zajebavo sa slovima.)

Je li ovo poziv na nasilno otimanje privatnog, iz nekog razloga svetog vlasništva? Pa, da budem iskren, i jeste. Samo tehniku treba razraditi. Oni kojima je to radikalno, neka svoje protivljenje objasne jednom od 600.000 ljudi koji žive u bijedi.

Naravno, među njih devedeset može biti i onih što su svaku marku zaradili pošteno – svojom pameću, radom, trudom, kreativnošću; tako što su izmislili točak, telefon, internet, lijek za rak, samopuneću bankovnu karticu, isti takav mobitel, tabletu protiv mahmurluka… Nisu svi uspješni – ukoliko se uspjeh mjeri bogatstvom – ujedno i lopovi, ali su svi uspješni lopovi po prirodi stvari bogati.

Nije sramota biti bogat. Sasvim suprotno, blagostanje je preduslov daljeg napretka društva. O općem dobru, je li, može razmišljati samo onaj ko ne mora misliti kako će preživjeti sutra, ako je već, nekim čudom, preživio danas. Također, izvrsnosti nema bez adekvatne naknade za nju. Kada se svima podijeli prema potrebama, počinje raspodjela prema zaslugama, a u njima niti jesu, niti mogu biti svi jednaki. Ne zaslužuju, u prijevodu i pojednostavljeno, isto Tesla i električar Ramo s Kovačića.

Paul Krugman, ekonomist, profesor i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, nedavno je u The New York Timesu objavio tekst pod naslovom  „Sloboda, jednakost, efikasnost“, u kojem, pored ostalog, kaže: „Razmislite o uvijek popularnom sloganu kako treba da tražimo jednake mogućnosti, a ne jednake ishode. To možda zvuči dobro onima koji nemaju pojma kako žive desetine miliona Amerikanaca, ali ljudima s bilo kakvim osjećajem za realnost zvuči kao okrutna šala. Skoro 40 posto američke djece živi blizu ili ispod linije siromaštva. Da li stvarno mislite da ta djeca imaju isti pristup obrazovanju i radnim mjestima kao djeca bogatih? U najkraćem, ono što je dobro za jedan procenat nije dobro za Ameriku. I ne moramo da živimo u 19. vijeku ako nećemo“.

E, mi živimo u devetnaestom, vijeku, u prvobitnoj akumulaciji kapitala u kojoj je radikalna manjina akumulirala enormno bogatstvo, dok radikalna većina nema ništa. Naravno, moguće je da među onih devedeset multimilionera ima i njih deset, eto neka bude dvadeset, što su se zaista snašli – kako se to već kaže. Ostali su, jednostavno, imali priliku za snalaženje: od prvog miliona za čije se porijeklo ne pita, preko političke protekcije i zaštite od pitanja viška, do svakodnevnog kombiniranja korupcionaških i izrabljivačkih aktivnosti.

Dobiti milion nekih para na lotu, pa to pretvoriti u dva, a pri tome poštivati zakon, nemati veze i plaćati pošteno i sve što treba, od dadžbina do radnika, golem je posao i traži mnogo, jako mnogo vremena. Dobiti milion u upitnom kreditnom aranžmanu, umjesto države plaćati nekoga u njenom aparatu, ne plaćati ili potplaćivati radnike, pa od jednog napraviti pet miliona, već je nešto drugo. Svaki od njih devedeset što je na taj način postao milioner i multimilioner, ne zaslužuje drugo nego da ostane bez ičega, jer suštinskih razlika između milionera koji na kravate troši više nego što isplaćuje radnicima i Darka Šarića, nedavno uhapšenog balkanskog kralja kokaina, nema. Postoje, nazovimo ih, tehničke: dilanje na veliko i malo je kažnjivo, izrabljivanje i privilegiranost u poslovanju, iz nekog razloga, eto, nisu.

Krivci

Spisak bosanskohercegovačkih multimilionera nije, da neko krivo ne pomisli, i lista krivaca za svu našu bijedu. On je, taj spisak, prije rezultat procesa u kojima smo mi postali bijedni. Krivci su na drugoj adresi, odnosno na više njih, na svakoj na kojoj je po jedna nekretnina stečena tokom dugogodišnje karijere u politici i državnoj službi, na poslovima na kojima primanja nisu mala, daleko od toga, ali nisu ni dovoljno velika za devet stanova, osam vikendica, jedanaest automobila i ušteđevinu dostatnu da se nasljednik školuje u Engleskoj.

Možda nije do kraja tačno, ali nije niti skroz pogrešno reći kako su naši multimilioneri to postali stvarajući milionere među političkom elitom. Prvi su, dakle, priliku da se enormno bogate dobili zato što su bili dovoljno fleksibilni da drugima omoguće da se malo manje obogate. Razlike u imovinskim kartonima, ma koliko bile, tu uopće nisu bitne.

I jedan i dva i osam i pedeset miliona u parama, kućama, slikama i tako redom, oteti su na različite načine od nas. Zato je svaka priča o uspjehu mjerljivom novcem, kod nas priča o tome zašto preko 600.000 ljudi živi ispod granice siromaštva, dok ostali čekaju da je pređu.

 

(www.radiosarajevo.ba)

Komentari