(Odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

Hatidža Hasanović je u svom dugom vijeku doživjela dosta lijepog i još više ružnog. Rođena je davne 1912. godine u uglednoj porodici Pjanić. Njen otac Smajo bio je poznati sajdžija u vrijeme kad su dobri majstori dobrih zanata bili poznati i priznati i kad se u čaršiji znalo ko je ko. Bijeljina njene mladosti mirisila je na red i čistoću, život je tekao kao tiha, bistra voda, a onda se dogodila kataklizma Drugog svjetskog rata. Hatidžin brat Abdulah Pjanić bio je jedan od organizatora ustanka, prvoborac i prvi predsjednik opštine Bijeljina nakon završetka rata. Oslobođenje je Hatidža, kao i čitava Bijeljina, dočekala s pjesmom, da bi ubrzo, u godinama otpora Staljinu, njen brat nestao među vrelim kamenjem Golog otoka.

Godina 1992. donijela je novu kataklizmu. Hatidža je ostala sama, da čeka i da se nada da će i ovo zlo nekako preturiti preko glave. Smjestila je kod sebe stanarku, Fatimu, da se stisnu jedna uz drugu i zajedno pokušaju odoljeti vremenu. Ali, đavo je opet došao po svoje. Imao je lik i odjeću srpskog vojnika i zvao se Aleksandar Stojanović. Bio je u redovnom sastavu vojske koja se borila za Republiku Srpsku kao sastavni dio Velike Srbije.  Dovela ga je jednog dana vojna patrola i naredila Hatidži da ga primi da tu stanuje i da mu da sve što bude tražio. Te zime je istjerao Fatimu. Pod udarcima kundaka i čizama morala je na ciču zimu, i niko na svijetu nije mogao da joj pomogne. U proljeće 1994. komšije su prijavile da se nešto dogodilo, jer nisu više viđali Hatidžu kako kopa u bašti, da obezbjedi sebi makar povrće, da preživi. Stigla je policija i zatekla stravičan prizor. Hatidža je unakažena ležala na krevetu, a Aleksandar je šetao po kući kao da se ništa nije dogodilo.

Cijela priča može se rekonstruisati precizno po zapisniku sa suđenja u Osnovnom sudu u Bijeljini od 27. septembra 1994. godine. Aleksandar Stojanović, rođen 1960. godine u Beogradu, državljanin Jugoslavije koji se vodi u vojnoj evidenciji u Bijeljini, neosuđivan, u pritvoru od 23. maja te godine, priznao je u cjelini djelo ubistva. Sudski vještak neuropsihijatar dr. Ratko Kovačević ocijenio je da okrivljeni boluje od paranoidne psihoze, od koje je bolovao i prije i poslije počinjenog zločina, a zbog te bolesti on nije mogao shvatiti značaj učinjenog djela, niti je mogao upravljati svojim postupcima. Zato je sudski vještak predložio, a sud prihvatio, da se okrivljenom odredi mjera psihijatrijskog liječenja, jer je on očigledno opasan po okolinu.

Iskaz Aleksandrov djeluje smireno i jasno. On priznaje da je zločin počinio, a u svojoj odbrani navodi kako se njemu činilo da stara Hatidža hoće njega da otruje. Toga dana je on primijetio, kako je izjavio, da je Hatidža uznemirena, i da je iz kupatila odnijela dvije šerpe u šupu u kojoj je kuhala. Krenuo je za njom u papučama i vidio pored šerpi kesicu sjemena krastavaca, pa je pomislio da ona njega tim sjemenom hoće da otruje. Uveče, kad se vratio iz kafane, uzeo je kiselinu koja služi za čišćenje cijevi, nasuo je u manju flašicu i dodao nekoliko sjemenki krastavaca, a onda ušao u sobu u kojoj je Hatidža spavala. Bio je samo u gaćicama, kako je rekao, da ga ne bi mogla potezati za odjeću. Prišao je usnuloj starici i sjeo joj na prsa, a onda je počela orgija smrti. Udarao je ženu pesnicom u grudi i rebra, ruke joj je držao, a zatim joj nasilno otvorio usta i sipao otrov. Pola sata je trajao užas. Kad je sve bilo gotovo, Aleksandar je, kao poslije dobro obavljenog posla, skuhao sebi kafu i sjeo da je na miru popije. Više puta je provjeravao da li je žena mrtva, a onda je, umiren, otišao na spavanje.

Sud je obavio svoj posao, i to je jedan od rijetkih slučajeva suđenja za ubistvo Bošnjaka. Razlog je svakako ležao i u činjenici da je okrivljeni mogao nanijeti zlo i nekom drugom, ne gledajući na nacionalnu pripadnost. Ali, sud nije utvrdio, niti je to mogao, otkud ludak iz susjedne države u vojsci bosanskih Srba, i zašto je primljen i dato mu oružje, ako je bolovao od tako teške psihičke bolesti i prije nego što je zločin počinio. Nema odgovora ni na pitanje koliko je takvih ludaka naoružano i upućeno da pomognu etničko čišćšenje, da kolju, ubijaju i progone, i da za to nikome ne odgovaraju. Poznato je, na primjer, da je Arkan mobilisao svoje vojnike po srbijanskim zatvorima, birajući ubice, sadiste, narkomane, siledžije, a posebno one koji su osuđeni na dugogodišnju ili vječitu robiju. Njima je nuđeno da nastave raditi ono zbog čega su osuđeni, ali ovoga puta legalno, u slavu otadžbine i  uz odgovarajuće nagrade i počasti. Jedini uslov je bio da budu poslušni i odani vođi.

Oni koji su ubijali po naređenju, u okviru projekta, smatrani su herojima. Oni koji su to činili samoinicijativno mogli su biti i optuženi, pa čak i osuđeni na najtežu kaznu – psihijatrijsko liječenje. Ali, ne mora ni to dugo trajati.

U nalazu vještaka neuropsihijatra piše da će liječenje na slobodi doći u obzir kad se liječenjem u psihijatrijskoj ustanovi postigne stabilno poboljšanje duševne bolesti. Sud je, naravno, i to mišljenje stručnjaka prihvatio i završio time svoj posao.