Jusuf Trbić : BREHTOVA OPOMENA

U izdanju poznate izdavačke kuće “Bosanska riječ” iz Tuzle izašla je knjiga izabranih i novih pjesama Jusufa Trbića pod naslovom “Brehtova opomena”. Tvrdo ukoričena, bogato opremljena, sa više od stotinu  pjesama i ukupno 180 stranica, ova knjiga je potpuni prikaz poetskog stvaralaštva ovog autora. Uz nekoliko  pjesama, prenosimo i autorski tekst kojim se knjiga završava.

 

RIJEČ AUTORA 

    Knjiga koju držite u rukama konačni je oblik dugogodišnjeg hoda po mukama i tumaranja po mračnom lavirintu godina koje, poput actečke zmije, gutaju same sebe. Pjesme ispisivane u samoodbrani, izvučene iz svojih malih, zaokruženih  poetskih cjelina, ovdje dobijaju novi oblik i boju, iscrtavajući, najzad, na borhesovski način, lik onoga što je držao pero u ruci. Zbirka izabranih i novih pjesama koje su, ovako složene,  dobile sasvim novo lice, moj je duboki pečat životu koji je svima nama okrenuo leđa. Moj obračun sa samim sobom. Moje sjećanje na ono što nikada nije postojalo. Moj ustanak protiv zidova koje ne mogu preskočiti. Da se vrijeme nije okrenulo naopako, tih pjesama ne bi bilo, ili bi bile sasvim drugačije. Ovako složene, one su sad i svjedoci i sudije i dželati kojima ne mogu uteći.

Poezija je incident u gluhom monologu vremena,  pokušaj tumačenja tišine od koje je svijet sazdan. A ta tišina, to je “ona pusta, kosmička crkva u kojoj uvijek stojimo sami. Tišina je jedini jezik kojim Bog govori”, kaže Čarls Simić.  Ispisujući stihove, mi remetimo nečujni govor vasione. Ispunjavamo svoju ljudsku bit, ostvarujemo svoj lični izbor.   Za Oktavia Paza “ poetsko stvaranje počinje kao nasilje nad jezikom”, kao sredstvo stvaranja jednog jedinstvenog univerzuma, koji ima pretenzije da se vrati i ponovo sudjeluje. Zato pjesma nikad nije dovršena. Kao i čovjek koji osluškuje smisao postojanja. Kao  rečenice koje same sebe dopisuju.

Tako je bilo i sa pjesmama koje su pred vama. Nastajale su na rubu tame, na ivici očaja, pod nogama nade, u mučnom bjekstvu od samog sebe, u vremenu koje nas je opustošilo poput razornog unutrašnjeg tornada, nastajale su  na pragu uzaludnosti, onda kad više nije imalo šta da se sanja. Danilo Kiš je jednom zabilježio : “Da bi se pisalo, treba živjeti od iluzija.” Da bi se pisala poezija u tako poganom vaktu, treba se odreći svijeta, treba biti Odisej koji zna da na Itaku nikada neće stići. “Ko piše jeste u vječitom izgnanstvu pisanja; tamo je njegova domovina gdje on nije prorok”, rekao je Moris Blanšo.

Poezija je za mene godinama bila način da pobjegnem od sopstvenog lika u crnom ogledalu dana, da iz suhe drenovine duše  istisnem onu konačnu kap istine koju nisam umio izreći u bezbrojnim tekstovima u kojima sam pisao o zločinima, o ratu i smrti, o bjekstvu u mrak, o suzi u dječijem oku, u koju je stao cijeli svijet, o nepravdama i strahu, o očaju i drhtanju, o čežnji za prošlim i Božjem usudu “ da iz zavičaja jednom odeš, a da se svakoga dana  vraćaš”. O mezaru u srcu, dubljem od noći. O tome kako smo, kao u Helderlinovoj himni, postali “znak – bez ikakvog značenja” i kako smo “jezik izgubili”. Zatvorenih očiju, bježeći od mraka, od te mučne geografije postratnog teturanja kroz život, ostavljao sam na papiru kap po kap krvi, riječ po riječ, stih po stih, da bih od svega sačinio kolibu pod kišom, pod naslovom “Brehtova opomena”. Moram priznati da je i za  mene  to bilo kao ponovno otkrivanje sopstvenog, nepoznatog lika. Kafka je ( u pismu  Oskaru Poloku 1903.g.) napisao : “Mnoge knjige su kao ključ nepoznatih dvorana vlastitog dvorca.” Tako sam i ja zastao pred pjesmama koje su nekada davno isplivale iz mog unutrašnjeg  uzburkanog mora, pa se osamostalile, skućile i započele vlastiti život koji više ne zavisi od mene. S tog raskršća ja idem na jednu, one na drugu stranu.

Pa dokle ko stigne.

 

                                                                       Jusuf Trbić

………………………………………………….

            VJETAR

 

Crn vjetar s kosom djeteta

I kandžama orla

Puše kroz mene s kraja na kraj

Bez prestanka

Njegove su igre nepredvidive

Njegova je pjesma neodoljiva

Srce mi njiše

Daljine lomi u venama

Moje dane kroz prozor baca

Svašta mi radi

U oči se smjesti

Iz dubine me gleda

Pod jezik se zavuče

Pa me doziva

U glavi se sakrije

I mene sanja

U moj se mezar zatvori

I na mene čeka

………………………………………………………………………………..

 

          PONOĆNI SAT

   

 Sat ponoćni kuca

I zima stiže

Trunu uspomene na stolu

U mraku žudi

Cvijet za svitanjem

 

Raste grad

Pulsira u njemu sjeme smrtno

Našim rukama posijano

Probija već zid

Između tebe i mene

Između tijela i sjenke

Između danas i nekad

 

Zima stiže

I stiže gluhi čas

Prokleto vrijeme kada

Umrijeće ono što volimo

…………………………………………………………………………….

 

           KAD SE ULIJEMO U TIŠINU

 

Jednom kad beskrajna riječ proguta svemir cio

Počeće naša sopstvena vječnost

Naše nevidljivo umiranje svijeta

Spojiće se naša čela dok sanjaju dubinu

Prsti moje i tvoje krvi u tom će se snu dodirnuti

 

Kad dan se izgubi sasvim u vodi zaborava

Bićemo dvije zvijezde koje se ponorom hrane

I tonu jedna u drugu kao nebo u vodu

 

Kad se naša imena uliju u tišinu

Zagrlićeš me kao što mrak

Grli lampu koja dogorijeva

I spustiti glavu u mezar mog srca

 

Kad se ugase zvuci u dubokom zvonu noći

I vidik potone  u ugašene zvjezdane oči

Hoće li svjetlost ikada više pronaći naša lica

………………………………………………………………………………

 

             PJESMA IZ TUĐINE

 

Tamnim hodom oko svog sjećanja kružim

Kao spora zemlja oko svoje noći

Licu svom nad vodom ne umijem doći

Nit umijem više srcu svom da služim

 

Ni vjernoj krvi što se nastavlja u krik

U mrak me već vode slijepi konji sna

Tiho se topi mutni bakar godina

Dok tumačim zemlji svoj konačni oblik

 

Bolno sam svjetlo u grlu crne vode

Ptica bez krila u tamnici slobode

Sopstvena sjenka za grlo me hvata

 

Hoće li opet u neko gluho doba

Ko smrtni poziv iz tuđeg mračnog groba

Zlokobna  ruka tući u moja vrata

…………………………………………………………………………..

 

                          MOST

 

Taj most tanak ko dlaka i oštar ko mač

Što ponor uma jednim skokom premosti

Tu raste moja krv i jauču kosti

Nad ranjenom vodom izvijen goli plač

 

Kud sad da krenem s mostom usred čela

S mostom iznad vida iznad živog mesa

Kad mi žedne oči ispiše nebesa

I pade glava u noć na dnu tijela

 

Krik si što svijetli između dva mraka

Nad bunar riječi nadneseno lice

Tišina gola u kljunu gluhe ptice

 

Sad ne mogu dalje nesta mi koraka

A znam da za mene nema drugog puta

Osim u tvoju dubinu što me guta

……………………………………………………………………..

 

            STAROST

 

Starost je najviša planina

Veća od umorne vode

Koja ti ramena savija

Ona raskršća nema

I nema usnulog drveća

Ispod  čije se krošnje

Odmara umorna cesta

 

Starost korača dubokim koracima

Između kojih mosta nema

Pa klonu jedan po jedan

U naručje mrtvih

U zagrljaj uspomena

 

Starost je kad noć postaje duža od života

Kad ostaje samo ono

Što nije moglo da se sanja

Starost je kad te zemlja grli

Dok se začuđenost tvoja

Topi u sporoj tišini vremena

A sva sunca samo zalazak poznaju

 

Starost je ostrvo pusto

Koje pučina napušta

Dok ti s ledenim vjetrom u bokovima

Pogledom zatvaraš horizonte

I znaš da više nemaš gdje da odeš

………………………………………………………………….

 

                    KONJI

 

 Na trećem kilometru ljeta tamo

Gdje spavaju moje livade i gdje brda

Rastu glasno ispod kapaka očnih

Tamo gdje horizont klone u sumrak

Kao umorma žena iznad korita

Tamo je srce svijeta

Tamo je krv kretanja

Tamo nema ni početka ni kraja

I konji jutra susreću sopstvenu čežnju

I tuku u nju oštrim čelima svojim

Njihov galop je vreo i ima miris daljine

Udarcima kopita

Oni moje sljepoočnice mjere

Njihova imena planine pomjeraju

Njihova nevinost je nepodnošljiva

 

Konji duboki Konji istiniti

Ne savijajući vratove

Piju iz mene snagu

Pa onda sunce grizu I ne znaju ništa

O danu koji se u meni završava

 

U njihovom oku nikada nije strijeljana

Semberija

……………………………………………………………………………

 

         RAĐANJE PJESME

 

Bijelu haljinu mjesečina skida

Gorkim vidom blago uvija mi rane

Na dnu moje krvi tamnicu mi zida

Da u nju zatvorim nepokretne dane

 

I godine gole što živote gase

I svjetlosti prošle već zaboravljene

I sjećanja ledna koja traže da se

Zakopaju snovi od rose od pjene

 

U kamen duboko U let mrtvih ptica

Malim glasom dišu moje trule kosti

Obrise gube sva moja živa lica

 

Iz noći u kojoj niko san  ne sanja

Stižu moje pjesme Moji tamni gosti

Što naglas sriču vještinu umiranja

……………………………………………………………..

 

            RUDARI SNOVA

 

Kad sklopimo oči i zaključamo dan

Na posao kreću rudari bez lica

U duboki rudnik u kome leži san

U ponor što raste ispod trepavica

 

Rudari snova dok crnu rudu vade

Žudnju ponora nikad ne iznevjere

Do dna silaze Tamo uporno rade

I dugu tamu svojim srcima mjere

 

I svojim ćutanjem hrane Tajno zlato

Vade Pod očne kapke marljivo slažu

U tamni bunar bez dna U živo blato

 

Snova Pa plamte da nama toplo bude

Na prstima idu Ni riječ ne kažu

Kopaju polako da nas ne probude