Piše: Jusuf Trbić

Praznik – da ili ne? Čim zakoračimo u posljednju trećinu mjeseca novembra, to pitanje izroni na površinu. U njemu su, na poseban način, sadržani svi naši nesporazumi i sukobi, od fašizma i antifašizma do postojanja bosanske države. U RS-u se slavi 21. novembar, dan kad je 1995. godine potpisan Dejtonski sporazum, kojim je ozvaničeno postojanje ovog entiteta. To je, dakle, datum nastanka Karadžićevog tamnog vilajeta, koji je redovno praznik i neradni dan. Ali, entitetska vlast slavi i 9. januar, dan kad je, 1992. godine,  Karadžićeva klika proglasila postojanje Srpske republike u BiH, i to na teritoriji na kojoj su Srbi bili uglavnom u manjini  (pogotovo u Posavini, gdje ih je bilo samo 20 posto).  To je bilo nezakonito, anitiustavno ( što je konstatovao tada i Ustavni sud BiH) i jednostrano, mimo volje svih ostalih. Sljedeći korak je, naravno, bio rat protiv Bosne, etničko čišćenje i genocid, zločini i progoni i potpuno eliminisanje nesrpskog stanovništva, čime je stanje na terenu usklađeno sa zločinačkim planom. Potvrđuje to i već znameniti dokument srpske Skupštine usvojen 12. maja 1992. godine, pod nazivom “Šest strateških ciljeva”. Prvi i najvažniji cilj bio je – razdvajanje naroda u BiH ( “Državno razgraničenje od druge dve nacionalne zajednice”).  Svakome je bilo jasno da postoji samo jedan način da se u tadašnjoj  BiH razdvoje narodi, pa je na pomenutoj sjednici reagovao čak i general Ratko Mladić, koji je za govornicom rekao : “ Ljudi, pa to je genocid”. Ali, to nikoga nije pokolebalo. Čak ni samog Mladića.

Proslava ovog datuma ima jasan cilj: stalnim  ponavljanjem laži da je Republika Srpska nastala u januaru 1995. godine, oni pokušavaju dokazati da je entitet stariji od države BiH, koja je priznata tri mjeseca kasnije. To bi, opet značilo da su se u Dejtonu entiteti udružili u državnu zajednicu, pa imaju pravo i da se razdruže. Ali, stalno se ( i namjerno) zaboravlja da u Dejtonskom sporazumu ( član 1. Ustava), koji se u RS proglašava novom Biblijom, piše sasvim jasno da država BiH nastavlja svoje međunarodnopravno postojanje, da ima kontinuitet s Republikom BiH, a ova, opet, ima kontinuitet sa SR BiH, a pogotovo se zaboravlja dejtonski stav da državni zakoni, uključujući i zakon o praznicima, nastavljaju da se primjenjuju, sve dok se ne usvoje novi zakoni. Kao što je poznato, upravo zbog protivljenja RS-a, nije usvojen novi državni zakon o praznicima, što znači da ni 21. novembar ni 9. januar nisu praznici, ali 25. novembar, Dan državnosti BiH – jeste.

U želji da do kraja negiraju državu BiH, Karadžićevi Srbi su 20. jula 1993. godine ( i to baš u Mrkonjić Gradu) održali tematsku sjednicu svoje Skupštine i odlučili da njihovu RS i srpski narod više ne obavezuju odluke donesene na zasijedanju ZAVNOBiH-a 1943. godine. Što je čudno, samo po sebi.  Ali, taj njihov stav poništio je sam Dejtonski sporazum, u kojem stoji : da prestaju važiti sve odluke donijete u toku rata, koje su u suprotnosti s tim sporazumom. Kako smo rekli, Dejton je potvrdio međunarodno priznanje BiH i njen kontinuitet, to jest državnost koju je utvrdio ZAVNOBiH. Zbog toga vlast u RS-u, kao i njen saveznik u rastakanju Bosne – Čovićev HDZ, uz podršku i pomoć njihovih nacionalističkih centrala iz Srbije i Hrvatske, tako ogorčeno negiraju ZAVNOBiH i 25. novembar, negirajući time i udio Srba i Hrvata u antifašističkoj borbi i rezultate te borbe.

Treba se prisjetiti da su želje za komadanjem Bosne, i s jedne i s druge strane, bile očite i prije, i u toku Drugog svjetskog rata. Komunistička partija, koje se danas odriču svi, pozvala je sve jugoslovenske narode na ustanak, kako bi, nakon oslobođenja, svi narodi, među njima i Bosanci i Hercegovci, bili suvereni na svojoj teritoriji. Ali, ideja suverene BiH u okviru jugoslovenske federacije ni tada nije mogla proći bez sporenja. U jednom intervjuu govorio je o tome profesor Omer Ibrahimagić : “ Već 1943. godine, pred održavanje Prvog zasijedanja ZAVNOBiH-a, određena je grupa u sastavu Đilas, Pijade i Žujović, da u ime CK KPJ razmotre pitanja položaja BiH u novom kontekstu. Oni su predložili da BiH bude pokrajina u Srbiji. Kada su to čuli hrvatski predstavnici, rekli su zašto u Srbiji, a ne u Hrvatskoj. Onda je rečeno – neka bude pokrajina, u direktnoj vezi sa centralnom vladom. Politički predstavnici ustanka u BiH, Čolaković i Humo, tražili su prijem kod Kardelja i Tita, gdje su tražili da i BiH bude federalna jedinica. Tito je razumio historijsko biće Bosne i tu je njegova veličina kao vođe ustanka, vojnog i političkog vođe.”

Prema nekim istraživanjima, oko 80 posto ukupno izginulih u Drugom svjetskom ratu na jugoslovenskom prostoru, bilo je iz BiH. Sloboda od fašizma tu je najkrvavije plaćena. Zato bi ZAVNOBiH morao biti platforma na kojoj bi se okupili svi koji Bosnu smatraju svojom domovinom. Uz jednu izmjenu, koju ističe i profesor Ibrahimagić : umjesto poznatog stava da Bosna “ nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već i srpska, i  hrvatska i muslimanska”, mora se zapisati da BiH pripada svim Bosancima i Hercegovcima, kao jednoj jedinstvenoj naciji. Da je Bosna suverena, građanska, sekularna i evropska država, uređena kao i sve druge evropske države, sa građanima umjesto pripadnika etno-religijskih stada, sa jedinstvenim društvenim sistemom umjesto sadašnjih tragičnih podjela. Kriza je danas tako duboka, a nastojanja za uništenjem Bosne toliko jaka, da više nema vremena za čekanje. Ideja formiranja probosanskog političkog bloka je već na stolu. A mjesec je novembar, mjesec velikih istorijskih odluka, iz kojih imamo šta naučiti.

Sad je sve do nas.

Komentari