Piše: Jusuf Trbić
Tako se bosanski mir, sklepan u Dejtonu, pokazuje kao nastavak rata političkim sredstvima. Republika Srpska, to se ne krije, tretira se kao jedini ratni plijen Srbije u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, a nakon gubitka Kosova, i kao zamjena za “kolijevku srpstva”. Ponovio je to i srpski patrijarh već nekoliko puta, nazivajući manji bosanski entitet “ najmlađom srpskom državom.” Srbija uporno odbija da se suoči s istinom o vlastitoj fašističkoj politici i vlastitim zločinima, i tama zaborava polako pada na krv i suze žrtava.
Pri tome se namjerno ignoriše i gura pod tepih ono najvažnije.
Etnička podjela Bosne, potvrđena u Dejtonu, mogla se ostvariti samo silom, i samo silom se može održati. Bez krvavog nasilja nije se moglo izvršiti etničko čišćenje, a rezultati ubijanja, progona, rušenja, pljačkanja, rezultati genocida, mogu se sačuvati samo sistematskim nasiljem koje će spriječiti povratak i otjerati i one koji su se se vratili i žive u RS-u. Samo što se to sad čini političkim sredstvima, u šta se uvjeravamo svakoga dana. “Samo je zločinom, progonom i genocidom takva državna tvorevina mogla postati “čista” i samo tako može postati srpska”, pisao je još 1996. godine Mirko Tepavac. Ali, kaže on, projekat Velike Srbije nije u interesu srpskog naroda, jer je i Srbija multietnička država. “Odricati mogućnost multietničke koegzistencije u Bosni i Hercegovini, a počivati na tom načelu u Srbiji, nespojivo je jedno s drugim. Ako Srbi ne mogu sa ne-Srbima tamo, kako onda brojni ne-Srbi mogu spokojno da žive sa Srbima ovde? U Bosni ne možemo sa drugima, a ovde svi moraju sa nama! Na tako nesolidnim temeljima ne može trajati ni fudbalski klub a kamoli ozbiljna džava.”
I dodaje : “ Projekat Velike Srbije stavlja, dakle, na kocku integritet i celovitost postojeće. Zato je ambicija da se prisajedini “Republika čisto Srpska”, po svojoj suštini, ne samo nehumana i antievropska, nego, u krajnjem rezulatu, i antisrpska.”
Zbog toga bi Aleksandru Vučiću i njegovom režimu u Srbiji moralo biti jasno da je Bosna uvijek bila vaga, garant ravnoteže na ovom dijelu Balkana, i da je očuvanje njene cjelovitosti i njene demokratičnosti uslov opstanka i njegove države. Ako bi se ta ravnoteža poljuljala, u ovim okolnostima krhkog mira pod stražom, mogao bi ponovo proključati privremeno poklopljeni bosanski lonac. A kako bi se to završilo – samo Bog zna.
Strategija zaborava je državni projekat, u koji su upregnuti svi elementi moćnog propagandnog aparata. Sistematski, uporno i planski baca se prašina preko svega što se dogodilo u bliskoj prošlosti, pogotovo kad su u pitanju zločini. Teoretičari tvrde da je posljednja faza genocida – njegovo negiranje. Kaže Janja Beč : “ Poricanje genocida je strategija države i to se donosi na njenim najvišim nivoima.” Bjekstvo od istine, prekrajanje prošlosti, laž kao temelj politike, strah od kritike i različitosti, kultura mržnje, duh zatvorenosti, kult neprijatelja, opijenost smrću i slavljenje zločina i zločinaca, masovna psihologija stada – sve je to sumorna slika bosanske svakodnevice, pogotovo u njenom manjem entitetu. Savremeno lice fašizma – to je lice običnog čovjeka koji pristaje, bez pogovora, da bude dio te zloćudne mašinerije, da pristane na masovno pranje mozgova i ponese bilo koju zastavu koju mu vođe gurnu u ruke. To je lice opšte ravnodušnosti prema sopstvenim zločinima i stradanju drugih, to je opijenost mržnjom i snagom kolektiva, koja omogućava da se sopstveno zlo doživljava kao vrlina.
Hana Arent je zapisala : “ Najsigurnija dugoročna posljedica pranja mozga je osobena vrsta cinizma – apsolutno odbijanje da se povjeruje u ma kakvu istinu, bez obzira koliko je dobro utemeljena ova istina.”
U BiH nema zakona o zabrani fašističkih i neofašističkih organizacija i simbola, zbog protivljenja predstavnika RS u državnom Parlamentu. Kad se prijedlog tog zakona našao na dnevnom redu, predstavnici RS su tražili da se iz njega izostave četnici, jer su već rehabilitovani. “ Četnički pokret je bio oslobodilački, a njegov vođa Draža Mihajlović je bio vođa otpora protiv fašizma”, tvrdili su za skupštinskom govornicom. Istina, takvi zakoni su usvojeni i u Srbiji i u Hrvatskoj, ali do danas nije zabilježen ni jedan jedini slučaj primjene kaznenih odredbi. U Bosni nije usvojen ni zakon od zabrani negiranja, minimiziranja ili opravdanja holokausta, genocida i zločina protiv čovječnosti, jer su protiv toga ponovo bili srpski poslanici. “Taj zakon ne doprinosi pomirenju naroda”, rekli su. U Federaciji BiH su usvojene izmjene Krivičnog zakona koje se odnose na zabranu negiranja genocida i ratnih zločina potvrđenih pravosnažnim presudama stranih i domaćih sudova, ali po tome zakonu niko još nije sankcionisan. I to će se teško i desiti. Umjesto toga, dobili smo otvoreno demoniziranje antifašizma. Širom Bosne brisana su imena antifašista iz naziva ulica, a na velika vrata su ujahali četnici, ustaše, zlikovci svih fela, i to je u RS-u i dijelovima Bosne pod “upravom” HDZ-a odavno postalo pravilo. Ali, tu je, kao i u Srbiji i Hrvatskoj, vladajuća ideologija već odavno histerični nacionalistički antikomunizam i vraćanje fašizmu. Čudno je, međutim, da se to dešava i u Sarajevu. Kako je u Oslobođenju napisao Muharem Bazdulj, ulicu je, poput mnogih drugih poznatih antifašista, izgubio istaknuti revolucionar i narodni heroj Ahmet Fetahagić, a dobio Enver Čolaković, književnik i diplomata Ante Pavelića. U bošnjačkim političkim krugovima izvršena je “tiha”rehabilitacija ljudi kao što su Husein efendija Đozo, oficir SS Handžar divizije, Mustafa Busuladžić, predratni intelektualac blizak ustaškom režimu, pa poznati Aćif efendija, nosilac visokog Hitlerovog odlikovanja ili Husein Rovčanin, koji je poginuo čuvajući odstupnicu četničkom majoru Pavlu Đurišiću. Ovakve stvari, dakako, jesu put u zajedničku fašističku budućnost. I bošnjačku propast.
Dodajmo i to da je Ravnogorski četnički pokret uredno registrovan u Ministarstvu pravosuđa BiH, pa su njihova javna nastupanja, zapravo, sasvim u skladu sa zakonom. U Višegradu se se nedavno postrojili pripadnici ove organizacije, a Jovo Vukelić, predsjednik, rekao je pred strojem : “ Ovo je srpska vojska, koja je spremna čuvati svoje teritorije i vratiti oduzete. Ovdje, u našoj domovini, ne vladaju ni Evropska unija niti iko treći, već mi Srbi.”
Velikosrpska ideologija je izjednačila četnike i partizane i sve ih svrstala među antifašiste. Tačnije – službena politika priznaje takav “zajednički” antifašizam, ali iz njega izbacuje sve što nije srpsko. Predsjednik RS Milorad Dodik ponavlja da su antifašisti bili isključivo Srbi, a da su se Bošnjaci i neki Hrvati toj borbi priključili tek na kraju rata. Takve laži i otvoreno propagiranje fašizma, mržnje i podjela, već odavno su važan dio školskih udžbenika, knjiga, javnog mišljenja i zvanične politike, i polako postaju temelj kolektivnog identiteta. Njemački predsjednik Joahim Gauk je, povodom 70-godišnjice oslobođenja Aušvica rekao da je i taj strašni logor dio njemačkog identiteta. Isto kao što je Srebrenica dio identiteta Srba.
Ali, to kao da malo kome u RS-u smeta. Manji bosanski entitet je do danas ostao jedina zona otvorenog aparthejda u Evropi, klerikalna kvazi-država u kojoj krsne slave svega i svačega ukrašavaju tmurni predio masovnih grobnica i najvećih zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Poznato je da je značajan dio strategije genocida – stvaranje nemogućih uslova za život pripadnika nepoželjnih naroda. Po tome je republika, koja je i zvanično vlasništvo Srba, na najboljem putu da genocid i završi. Kako se čini, u tome joj pomažu istomišljenici na hrvatskoj strani, a bošnjački i bosanski političari nemaju vremena da se time bave. I nikako da shvate da je država BiH uslov opstanka svih nas, država koja će se temeljiti na antifašizmu, građanskoj demokratiji, sekularizmu, ravnopravnosti i poštovanju zakona. Svojevremeno je Srđa Popović zapisao : “ Tu logiku, po kojoj u životu postoje samo “naši” i “njihovi” ne prihvatam. To je fašistoidna logika. Pravedno je ono što je dobro za naš narod, govorio je Hitler. Ja mislim da je dobro samo ono što je pravedno.”
Bez pravde, bez slobode i jednakosti ljudi, ni jedna država nije velika. Fašističke ideje o vladavini kolektiva nad pojedincima, o slobodi da se čini zločin u ime rase, o etnički čistim teritorijama, o zarobljavanju uma, o mržnji kao prirodnom zakonu, sve je to u normalnom svijetu istorija davno pregazila. Pa će tako, jednog dana, biti i sa oživljenim fašizmom u našoj avliji. Pitanje je samo kad će to biti, i kakvu ćemo cijenu za to morati da platimo.
