Piše: Jusuf Trbić

Svjetsko prvenstvo u Brazilu ne samo da nam nudi vrhunski fudbal, već pokazuje i ono lijepo ljudsko lice koje smo mi već zaboravili. Radi se o navijačima, koji su pravi ukras najpopularnije igre. Živopisno obučeni i nakinđureni, oni pjevaju, igraju, navijaju, vesele se i tuguju, družeći se s navijačima protivničkih ekipa,  slaveći, zajedno s njima, radost igre. Vidjeli smo kako i oni, nakon utakmice, mijenjaju dresove. Nije zabilježen ni jedan jedini incident, ni najmanji. Bože, pa gdje su rasli ovi naši, koji idu na utakmice da mrze, da ratuju, da vrijeđaju, da se tuku, da ubijaju. Sjećamo se kako su u Beogradu, iz čista mira, domaći navijači pretukli do smrti Francuza, koji je došao da navija za svoje. Ili nereda u Sarajevu, nacionalističkih ispada u svakoj utakmici u kojoj igraju timovi iz različitih dijelova zemlje. Naravno, fudbal je kod nas, kao i sve ostalo, nastavak politike drugim sredstvima. Vidi se to i ovih dana, kad se polako zahuktava predizborna borba, koja za pogonsko gorivo ima proizvodnju nacionalizma i svega što uz njega ide.  Ništa novo, rekli bismo, sve se to ponavlja iz dana u dan, dok svi mi i čitava zemlja tonemo, nezaustavljivo, u blato i mrak. Zaduženost je sve veća, a život sve teži, broj nezaposlanih je premašio pola miliona, privreda propada, kriminal i korupcija cvjetaju, moralna provalija je sve dublja, sve se raspada, samo nacionalistički političari napreduju. I za ovu utakmicu života oni mogu reći : jeste da nema napretka, ali to je nula-nula za nas. Nama dosta.

Naši političari se ne usuđuju da govore o stvarnoj situaciji u kojoj se svi nalazimo, i o sopstvenoj krivici, pa pribjegavaju starim, oprobanim receptima : oni forsiraju sukobe, po svaku cijenu, što je uobičajeni manir nacionalista, koji drugačije i ne mogu egzistirati. Taman smo pomislili kako su burni protesti u Federaciji BiH i solidarnost iskazana u poplavama pokazali da mi, ipak, možemo drugačije, ali su nas oni brzo demantovali. Doček ratnog zločinca Darija Kordića i učešće Dragana Čavića i katoličkih sveštenika u tom slavlju, bez ijedne riječi kajanja, pa nastupi srpskog patrijarha i predsjednika Srbije Tome Nikolića, pokazali su nam gdje se nalazimo. Začine u ovu paklenu čorbu opet je sipao Milorad Dodik, po svom običaju. Balvanaga iz Laktaša, kako ga naziva Marko Vešović, pokazao je da više nema mjere i da se od njega možemo nadati ama baš svemu. Malo mu je što stalno, u svakoj prilici, poziva na raspad BiH, što aminuje vladajuću diskriminaciju i vrijeđa pripadnike drugih naroda, posebno Bošnjake, već je sad počeo da određuje ko od građana i političara ove države  u njegov entitet može doći, a ko ne može. Bakir Izetbegović je nepoželjan u RS, bubnuo je, i ostao živ. Ko je još nepoželjan? Možda ja, ili vi, i koga će policija, po nalogu glavnog Baje, hapsiti i protjerivati? Dodik jeste svom sinu dao milione, rođacima, kumovima, prijateljima i poslušnicima i mnogo više, ali otkud mu ideja da mu je šumsku republiku njegov tata lično ostavio u nasljedstvo? I da u svom privatnom posjedu može da radi šta hoće? Šta rade visoki i svi drugi predstavnici međunarodne zajednice, zar misle da Baja neće i njima sutra zabraniti da dolaze u njegovu avliju? I šta će tada učiniti? Pitanje je : hoće li i ostali poći istim putem, pa početi zabranjivati dolazak u njihov kanton, opštinu, mjesnu zajednicu, firmu? I šta ćemo onda?

Naravno, može Dodik da radi šta hoće sve dok mu leđa čuvaju Srbija i Srpska pravoslavna crkva. Plus Rusi. Ni tu se, izgleda, ništa nije promijenilo. Oni koji žele zlo Bosni, koriste i najmanji povod da unesu razdor, da naglase razlike, da istaknu nemogućnost zajedničkog života. Nedavno je Tomislav Nikolić izjavio : “ Recite mi, da li se za ovih 20 godina ikakav lepak pojavio da poveže Bosnu i Hercegovinu? Mislim da tako nešto uopšte ne postoji.” Zamislite da neki bosanski političar tako nešto izjavi za Srbiju! Iste poruke čule su se i sa pompeznog otvaranja Andrićgrada, koji postaje, na svoj način, centar srpstva, u koji Srbija nesmetano ulaže, u koji njeni lideri dolaze kad hoće, mada se taj grandomanski, kičerski i pretenciozni “grad” nalazi u drugoj državi. Koju, dakako, Aleksandar Vučić poštuje. Ali se ne pita zašto to ne može raditi u bilo kojoj drugoj susjednoj državi, uključujući i Kosovo. Mada i njih poštuje, bar koliko i Bosnu.

Ovih dana smo,  ne samo u Andrićgradu, svjedoci nove masovne proizvodnje prošlosti, koja služi samo za to da ovdašnje ljude podijeli i pojača zidove među njima. Stogodišnjica Sarajevskog atentata i početka Prvog svjetskog rata za svijet je prilika da se prisjeti  jednog istorijskog događaja, koji više nigdje ne izaziva nikakve kontroverze. O tome se sve zna, i to je prepušteno istoričarima. Za nas je to prilika za novo prekrajanje prošlosti i nove svađe. Da li je Gavrilo Princip heroj ili terorista, je li se borio za srpstvo ili jugoslovenstvo, je li on prouzrokovao svjetski rat ili je bio samo žrtva tuđih, nesretnih planova? Na ta pitanja svako ima svoje odgovore, i to je postalo važnije od činjenice da građani nemaju više ni za hljeba, da nemaju države i posla, da nemaju šta da jedu. Našim životima opet vlada prošlost.

Poznati novinar BBC-ja Allan Little, koji je svojevremeno i kod nas u Bijeljini snimao priču o meni i zločinima u mom gradu, napisao je tim  povodom : “Malo je mjesta u Evropi gdje su mrtvi prethodnih generacija tako prodorni kao u Bosni, i gdje tako elokventno govore, polažu pravo na sadašnjost i oblikuju budućnost. Etnički nacionalizam, koji je prije dvadeset godina tako razorno zahvatio ovu zemlju, imao je korijen u doživljaju nezadovoljstva vlastitih predaka, održavan je, prenošen s koljena na koljeno i podgrijan da bi poslužio savremenoj svrsi. Bosna je i dalje mjesto paralelnih istina, mjesto gdje je Princip i heroj i zločinac, mjesto gdje se stvarna svirepost, još u svježem sjećanju, istovremeno komemorira i negira.” I kaže još ovaj vispreni novinar, govoreći o Sarajevu : “ A ipak, ovaj grad, za mene, i dalje predstavlja svjetionik ne-nacionalizma, ne multietničke, nego neetničke evropske učtivosti, jer upravo je ovaj ideal  bio suština svijesti koju je ovaj grad imao o sebi devedesetih godina prošlog vijeka, i suština onoga što je sam grad vjerovao da brani. Šta se za posljednjih dvadeset godina desilo s tim idealom?”

Zbilja, šta se to dogodilo sa Sarajevom, kad u njemu mnogi nastoje da zatru svaki objektivni pristup Principovom činu, pa iznose i nevjerovatan prijedlog : da se na mjestu atentata podigne spomenik Francu Ferdinandu! Ni manje, ni više. To je isti manir koji vidimo kod velikosrpskih nacionalista, ista svijest koja traži samo razlike, sukobe, podjele. Čime je to spomenik zaslužio austrougarski nadvojvoda, žestoki zagovornik rata, osim činjenice da je poginuo u Sarajevu? Ja ne poznajem dovoljno Sarajevo, ali, koliko znam, taj grad nema spomenik ni Husein kapetanu, ni Kulinu banu, ni Tvrtku Prvom ili bilo kome od bosanskih kraljeva, nema spomenik ni Pruščaku, ni Kaimiji, ni bilo kom velikom bosanskom naučniku, piscu, istoričaru, velikom junaku ili humanisti, iz dugih vijekova bosanske istorije, ali, eto, fali mu spomenik nadvojvodi austrougarske okupatorske sile. I smiješno, i žalosno. Kad će bosanski političari, prije svih bošnjački, shvatiti da samo demokratska, slobodna država ravnopravnih građana, sekularna i otvorena, ima smisla i ima budućnosti? I kad će shvatiti da se za takav ideal vrijedi žrtvovati i učiniti za njega sve? Pa i progutati poneku žabu, i još gore od toga. I pokazati, sopstvenim primjerom, kako  treba svi da rade, da bi ova država napredovala?

Dok se to ne desi, i dalje će biti nula-nula. Za njih.

Komentari