Piše: Jusuf Trbić
Ko su stari Bijeljinci? Na to pitanje nije lako odgovoriti, jer se u Bijeljini, kao što znamo, skoro ništa nije pisalo, pa je mnogo toga zaboravljeno. Odgovor na ovo pitanje najpotpunije je dao Mustafa Grabčanović, čuvar bijeljinskog pamćenja, koji je prvi ozbiljno istraživao istoriju ovog kraja i bez koga bi većina činjenica iz prošlosti bila zaboravljena.
Zna se da je jedna od najstarijih bijeljinskih porodica bila porodica Begzadića, odnosno Salihbegovića, begova i veleposjednika, koji su se u Bijeljini naselili nakon Karlovačkog mira 1699. godine, kao i neke druge muslimanske porodice, koje su se s turskom vojskom povlačile nakon poraza pod Bečom 1683. godine. Begzadići su u Semberiji imali velike posjede, ali su, nakon austrijskog zauzimanja Bijeljine 1716. godine, izbjegli u selo Skiočić kod Zvornika. Vratili su se 1739. godine, kad je Bijeljina ponovo pripala Turskom carstvu, uzevši prezimi Salihbegović, po njihovom pretku Salih-begu Begzadiću. O njima će biti još biti riječi.
U isto vrijeme u Bijeljinu su se vratile i neke druge porodice koje su tu živjele prije 1716. godine, među njima i porodica Hujdurović, koja je nakon bečkog poraza došla iz Budima, a 1716. godine izbjegla je u unutrašnjost Bosne. Vratile su se i porodice Hamzić, Jašarević i Mulaahmetović, kao i porodica Imamović, koja je, prije izbjeglištva, decenijama davala imame bijeljinske Atik džamije, zbog čega su i dobili to prezime. To pravo im je, posebnim beratom, dao sultan Selim Treći, kako je to dokumentovao Adem Handžić u svojoj knjizi o istoriji Bijeljine. On je u arhivu u Ankari (Vakiflar arsivi) pronašao dokumente po kojima je sultan Sulejman Veličanstveni, kad je sagradio Atik džamiju, uvakufio za nju prihode od carskih čifluka u Kanjiži, u današnjoj Mađarskoj, koja je tada bila u sastavu Osmanske carevine. Prema njegovim istraživanjima imami i hatibi u ovoj džamiji su od 1760. do 1825. godine bili : Jahja-halifa ( 1760-1764), Salih-halifa ( 1764-1784.), Husein-halifa , sin Salihov ( 1784-1800.), Mehmed-halifa, sin Huseinov (1800-1825.) i Husein-halifa, sin Mehmedov (1825-…). Sultanovim ukazom je utvrđeno i da će plata imama biti 35 akči, i koje će još dužnosti on obavljati, a navedeni su i izvori iz kojih će se vršiti isplata dnevnih potreba džamije i imama.
Nakon Svištovskog mira, kojim je Turska izgubila teritorije u Rumuniji i Moldaviji, u Bijeljinu su se naseljavali muslimani iz tih krajeva, najviše u mahale Galac ( naziv dobila po Galiciji) i Bukreš ( po Bukureštu). U Bukrešu i danas žive potomci Hrnjića i Mandžića, koji su se tada doselili.
Krajem XVIII vijeka doselili su se preci porodice Osmanbegović, koji su u Semberiji posjedovali velika imanja, a prema predanju, od njih su postali Muratbegovići ( od Murat-bega Osmanbegovića). Nakon njih su se iz Vlasenice doselili i preci poznate begovske porodice Preljubović, potomci stare bosanske vlastele, bogumila koji su primili islam. Zajedno s njima došli su iz Nevesinja preci begovske porodice Ljubović.
U to vrijeme Bijeljina je bila pogranični grad, interesantna za trgovinu, pa su se doseljavale porodice i iz drugih dijelova carstva. Iz Anadola su došli preci porodice Hadžisalihović, čiji se predak zvao Horudžija. Po njemu je porodica uzela prezime Horudžić ( u Bijeljini i danas postoji Horudžić meraja), a u ratnim analima ostao je zapisan Meho Horudžić, koji se iskazao neviđenim junaštvom u borbama protiv ustanika u Prvom srpskom ustanku. Kasnije je porodica uzela prezime po Salihu Horudžiću, jer su, u tursko doba, potomci dobijali prezimena od imena očeva. Tako su neki od potomaka Ali-paše Fidahića uzeli prezime Alipašići, a kasnije samo Pašići.
Najveći val doseljavanja zabilježen je nakon povlačenja Turske s područja Srbije. Doseljavanje počinje 1862. godine, a Srbija je muslimane iseljavala u dogovoru sa Portom. Mnogo porodica je tada došlo iz Užica, Šapca, Beograda, Loznice, Lješnice i Lipničkog Šora, među njima porodice Užičanin, Kotarević, Grabčanović, Šapčanin, Berbić, Uzunić, Rešidović, Dizdarević, Izić, Kahrimanović, Krajinović, Saračević, Topalović, kao i porodice Ibrišbegović, Zulčić, Bišanović, Šabić, Lipničević, Ganić, Petonjić, Pjanić. Među muslimanima protjeranim iz Srbije, pored ostalih, bile su i porodice : Ahmetović, Ajanović, Alibegović, Arnautović, Avdić, Bajrić, Bećarević, Beganović, Begić, Bektić, Bešić, Bešlagić, Delalić, Demirović, Džafić, Efendić, Hadžiomerović, Hodžić, Hrnjić, Huremović, Kujundžić, Mandžić, Muratović, Nurkić, Ramić, Salkić, Suljić, Šabanović, Šerifović, Tihić, Topalović…
Iz Gradačca su došli preci porodice Rifatbegović, a iz Tuzle je došao Avdi-beg Zaimović, predak porodice Zaimović. Predak porodice Abdulahagić došao je iz Bruse u Anadolu, bio je to juzbaša ( kapetan) turske vojske hadži Mehmed Brusalija. Po njegovom potomku Abdulahu porodica je dobila prezime Abdulahagić. Trbići su došli iz Travnika, a iz Foče i Hercegovine došli su preci porodica Arifović, Ferhatović i Danović. Pred kraj turske vladavine došli su Berberovići, Jahići, Alijagići, Dragići i Hadžibeganovići.
Nakon dolaska Austro-Ugarske mnogi muslimani su otišli iz Bijeljine, a selidba je trajala tokom cijele austrougarske okupacije, sve do 1912. godine. Danas u Turskoj, u Dušćeu, Adapazaru i Eskišeheru žive mnogobrojni potomci bijeljinskih porodica Alikapetanovića, Hrustanbegovića, Dervišbegovića, Bajrambegovića, Pašića, Trbića i drugih,
U vrijeme turske vladavine srpsko stanovništvo se doseljavalo iz drugih krajeva, najviše iz Slavonije, Vojvodine, Hercegovine i Crne Gore. Kad je semberski kraj potpao pod Austriju, od 1716. do 1739. godine, kao graničari su došli Srbi iz Slavonije i Srema, ali kad se Turska vratila, i oni su otišli. Takve migracije stanovništva bile su uobičajene u to doba, u zavisnosti od ratnih kretanja. Srpsko seosko stanovništvo teško je živjelo u tursko doba, pa su se porodice često selile, a neke od njih napuštale su sela i dolazile u grad. Među njima i porodica Čolaković, čije se predak prezivao Perišić, i došao je iz Crne Gore. Slično je bilo i s porodicama Lazić, Jovičić, Panić i Mitrović. Pred kraj turske vladavine u Bijeljinu su se doselile porodice Simić, Marinković, Živanović-Nikolić i Todorović, a prvim godinama austrougarske vladavine Jeremići, Miloševići, Ljubojevići, Ivkovići, Vasilići, Opalići, Ješurići, Ristići i Ostojići. Pod novom vlašću naglo su se razvijali privreda, trgovina i zanatstvo, pa su vodeći ljudi postali Đukanovići, Lakići, Popovci, Miloševići, Ivkovići, Vasilići, Marinkovići itd.
Nakon Prvog svjetskog rata i formiranja Kraljevine bijeljinska čaršija je ušla u dugu svakodnevicu malih gradova, sa svojim pravilima ponašanja, svojim moralom i svojim čaršijskim redom. Za razliku od današnjeg vremena površnosti i kraha svih normi, tada se znalo ko je ko i ko je za šta zaslužan. Nakon vijekova u kojima je vladao nekakav red, došli smo u doba haosa, u kojem nema nikakvog reda i ne zna se šta je bilo juče, ni šta će biti sutra. Iz perspektive onih koji pamte ili čitaju, došli smo iz bolje prošlosti u goru današnjicu. Šta li nas još čeka u budućem vremenu?
( nastaviće se)
