Kažimo istinu: Srbiju vode obrijani Šešeljevi četnici

Sjetit ćete se vi koji imate 40 i više razdoblja tamo početkom 90-tih – bilo je i u Hrvatskoj političkih avanturista, luđaka i redikula koji su zagovarali ‘Hrvatsku do Drine’, zaboravljajući valjda što bi radili u državi s par milijuna Bošnjaka i Srba, a i zaboravljajući koga bi slali da gine u takve sulude poduhvate.

Piše: Goran Vojković
Ta grupica političkih avanturista jako brzo je nestala s hrvatske političke scene – posebno se sjećam oštrih, jezičavih i prijekornih komentara majki, kada bi se takvi pojavili na javnoj sceni, posebno na tadašnjim lokalnim televizijama. Znaju majke dobro što znači poslati sina da se bori za sulude interese u tuđoj zemlji i kolika je mogućnost da se umjesto sina vrati zastava presavijena u trokut.

Međutim, u nama susjednoj Srbiji takvi politički avanturisti, luđaci i redikuli (ima li srpski uopće riječ za redikula?) postali su dio državne politike – državne politike agresije i otimanja tuđih zemalja i tuđih teritorija. Kako je politika Slobodana Miloševića radi pritisaka međunarodne zajednice htjela imati neki prividni odmak od izravnog ratovanja u tuđim zemljama – koristili su uvelike paravojne postrojbe. Među ostalim i “Šešeljevce”, ili kako su se sami nazivali: Beli orlovi. Iza kojih je uvelike stajala Srpska radikalna stranka i sadašnji čelnici Srbije – Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić.

Beli Orlovi – ubojice i zločinci

Optužnice protiv Šešelja, Miloševića i drugih pišu sramnu povijest Belih orlova – najstrašnije zločine činili su u Slavoniji, Kordunu i Istočnoj Bosni. Spomenuti ćemo samo pokolj u Voćinu 12. i 13. prosinca 1991. godine, koji je forenzički vrlo precizno rasvijetljen (hrvatske snage su nedugo nakon pokolja oslobodile selo, a Foreign Press Biro iz Zagreba je pozvao strane stručnjake). Američki liječnik dr. Jerry Blaskovich, voditelj liječničke forenzičarske ekipe koja je istražila zločin, zgrožen onime što je vidio u Voćinu, posvetio je veći dio svojeg slobodnog vremena da bi preko medija upoznao prije svega američku javnost sa stvarnim stanjem rata u Hrvatskoj.

Prema forenzičarskom izvješću objavljenom 19. prosinca 1991. u Zagrebu, pronađena su 43 leša: 15 je bilo žena od kojih je 12 imalo između 57 i 76 godina; a ostalo su bili muškarci, od kojih je 11 imalo između 60 i 84 godine. Većina je smaknuta vatrenim oružjem, no sedmero je bilo spaljeno a jedna je žrtva imala rane za koje se pretpostavlja da potječu od sjekire. Valja napomenuti da je jedna od žrtava bio S.N., 77-godišnji Srbin, koji je prema izvještaju za autopsiju preminuo od krvarenja. Mjesni svećenik je izjavio da je on poginuo u pokušaju da zaštiti svoje hrvatske susjede.

Način djelovanja ovakvih paravojnih postrojbi je, osim izravnog činjenja zločina bio i dizanje tenzija tamo gdje prema njihovim nalogodavcima, nisu bile dovoljne. Tako su sami mještani Voćina novinarima izjavili da su odnosi sa Srbima u tom kraju bili dobri te da prva tri mjeseca nakon što su Srbi samovoljno preuzeli vlast u Voćinu nisu puno patili. No situacija se dramatično pogoršala kada su stigli Beli orlovi koji su počeli terorizirati Hrvate i tjerati ih na prisilni rad.

Svoju zločinačku ulogu Beli orlovi nastavili su i u BiH. Vijeće Sigurnosti Ujedinjenih naroda još je 1994. godine pisalo: “Paravojne jedinice su odgovorne za neke od najbrutalnijih aspekata “etničkog čišćenja“. Dvije jedinice koje su odigrale glavnu ulogu u kampanji “etničkog čišćenja” u BiH, Četnici povezani s Vojislavom Šešeljem iTigrovi povezani sa Željkom Ražnjatovićem (Arkanom), su također bili aktivni u Republici Srbiji. Šešeljevi sljedbenici su, prema izvješćima, vodili kampanju “etničkog čišćenja” protiv etničkih manjina u srbijanskim pokrajinama Vojvodini i Kosovu.”

To im nije bilo dovoljno –  formacije Belih Orlova su bile aktivne i tijekom rata na Kosovu. Izvješća OESS-a govore da su zajedno s Arkanovim Tigrovima sudjelovali u progonu i ubojstvima Albanaca iz Peći.

Srpska radikalna stranka

U organiziranju Belih orlova učestvovala je upravo Srpska radikalna stranka Vojislava Šešelja. A Vojislav Šešelj je bio taj koji se šetkao okolo i podstrekivao svoje i druge paravojne postrojbe, različite dobrovoljce koji su dolazili iz Srbije u druge države na pljačku i ubijanje.

Vojislav Šešelj je u Haagu optužen osam točaka za zločine protiv čovječnosti, a u šest za kršenje zakona i običaja rata. Prva točka optužnice je progon na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi Hrvata i Muslimana u istočnoj i zapadnoj Slavoniji, dijelovima BiH i Vojvodine. Nadalje, Šešelju se na teret stavljaju već spomenuta ubojstva u Voćinu, prema tužiteljima, podstaknuti govorom lidera radikala mjesec ranije.

Haaška optužnica Šešelju stavlja na teret i podstrekivanje ubijanja zarobljenika u Vukovaru, nakon što je Šešelj u Vukovaru, posjetivši ga nakon pada, rekao da “nijedan ustaša ne sme da živ napusti grad”. Slično tome, navode se i ubojstva više od 300 Muslimana u Zvorniku, koje su, po optužnici, u proljeće i ljeto 1992. počinile srpske paravojne snage, opet podstaknute Šešeljevim huškačkim govorom. Uostalom, Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica je prema Šešelju linija poznata kao zapadna granica Velike Srbije. A postojao je samo jedan način da se do takve granice dođe – genocid.

Srpska radikalna stranka je neraskidivo vezana upravo s Vojislavom Šešeljom i njegovim političkim idejama. Šešelj za niti jedno ubojstvo nije neposredno optužen. No, upravo on i takvih poput njega – krivi su za slanje paravojnih postrojbi u Hrvatsku i BiH. Nikada budalama, maloumnicima i lopovima u Srbiji ne bi došlo na pamet ići ratovati u susjedne države da ih ovi grlati, školovani, obrazovani, umreženi – nisu podstrekivali, slali i osiguravali im logistiku. A kada bi pao moral – dolazili su još dodatno huškati na ljude druge vjere i nacije.

Takvi poput Šešelja, a i mnogi drugi koji su si osigurali fine skupe stanove u Beogradu, osigurali si egzistenciju, položaj i fino ukoričeni primjerak Memoranduma SANU o projektu Velike Srbije – na neki su način i veći zločinci od neposrednih izvršitelja. Onima primitivnim, jadnim neposrednim ubojicama nikada ne bi sve to palo na pamet raditi da nije bilo ovih koji su ih slali i usmjeravali. Jednako kao što se nacistički vojnici sami ne bi sjetili konc-logora i ostalih metoda “konačnog rješenja” da nije bilo takve odluke u Berlinu, koju su donijeli oni na vrhu, sistematični, obrazovani i potkovani znanjem. I omogućili im logistiku za provođenje luđačkih ideja.

A tko je bio desna ruka Šešelju? Pa sadašnji predsjednik Srbije,Tomislav Nikolić!

Tomislav Toma Nikolić

Sadašnji predsjednik Srbije, Tomislav Toma Nikolić počeo se baviti politikom 1991. godine i to s Narodnom radikalnom strankom, no nedugo potom postaje jedan od osnivača Srpske radikalne stranke zajedno sa Vojislavom Šešeljem. I dobro su se slagali – čak je zajedno sa Šešeljem izdržavao je kraću zatvorsku kaznu 1995. godine na Kosovu, u vrijeme oštrog sukoba između Šešelja i tadašnjeg srpskog predsednika Slobodana Miloševića.

Nešto kasnije, stvari su se smirile – tako je Nikolić 24. ožujka 1998. godine izabran je za potpredsjednika Vlade Srbije, koju su zajednički formirali Miloševićevi socijalisti, Šešeljevi radikali, i partija Miloševićeve supruge Mirjane Marković – Jugoslovenska levica. Fino društvo. Političke funkcije ima i kasnije, dok 2012. nije izabran za predsjednika Srbije.

No, znate li kada se Tomislav Nikolić odrekao Šešelja? U ljeto 2008. godine! Razlog je bio – ulazak u EU, odnosno potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, čemu se Šešelj protivio, a Nikolić podržavao. Stvarni razlog je bio još prizemniji – trebalo se odreći Šešelja, koji je u Haagu, da bi se moglo lakše boriti za vlast u Srbiji.

Dakle svo vrijeme kada je su Šešeljvci provodili svoj krvavi pir ubijanja, klanja i silovanja po Hrvatskoj i Bosni, i dok je Vojislav Šešelj zazivao rat za liniju Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica – Tomislav Nikolić mu je bio desna ruka. Ne samo da se slagao sa svojim šefom, već ga je Vojislav Šešelj, na posebnoj ceremoniji na Romaniji 1993. godine, proglasio četničkim vojvodom! Te svoje “titule” nije se nikada odrekao.

Usput, sam Šešelj je pravo imenovanja četničkih vojvoda dobio krajem 80-tih u Americi, od četničkog zločinca popa Momčila Đujića, vođe zloglasne Dinarske četničke divizije (sam Đujić je pobjegao pravdi dobivši odobrenje Ante Pavelića za prelazak NDH).

Tomislav Nikolić postaje četnički vojvoda 1993. godine:

U razgovoru uoči drugog kruga predsjedničkih izbora u Srbiji za njemački list Frankfurter Allgemeine Zeitung izjavio je da mu je projekt Velike Srbije neostvareni san i da danas poštuje međunarodno priznate granice Republike Hrvatske, ali da se Hrvati nemaju što danas vraćati u Vukovar “jer je to bio srpski grad”. Intervju je objavljen 19. svibnja 2012.

Aleksandar Vučić

Aleksandar Vučić znatno je mlađi od Tomislava Nikolića – Rođen je 1970. godine. Postao je član Srpske radikalne stranke 1993. godine, kada je izabran za zastupnika u srbijanskom parlamentu. 1995. godine postao je generalni tajnik stranke. Svakome tko se bavi politikom jasno je da je “generalni tajnik” jedna od prvih osoba u stranci, i osoba od najvećeg povjerenja predsjednika stranke.

Iste 1995. godine u ožujku Vučić je posjetio tada okupiranu Glinu, gdje se “proslavio” govorom koji je uredno i snimljen. Na tom snimku okupljenima obećava da Srpska Krajina i Glina nikada neće biti Hrvatska i da ondje ustaška vlast nikada više neće moći doći.

Nedavno je isplivala i snimka Aleksandra Vučića iz 1995. godine, na srpskim položajima iznad Sarajeva. Naime, Šešelj je došao obići srpske paravojne formacije, na snimci (na trećoj minuti i 44 sekundi) se vrlo jasno vidi da je Vučić naoružan, baš kao i ostali vojnici na položajima iznad obilježenog Sarajeva. Opširnije

U ožujku 1998. godine izabran je za ministra informiranja u novoj srbijanskoj vladi. Pod njegovim mandatom novinari koji su bili protivnici Miloševićevog režima kažnjavani su visokim novčanim kaznama i zabranama.

Povlači se nakratko iz politike 2008. godine, nakon raskola Šešelja i Nikolića, a onda staje na stranu Nikolića te mu pomaže u osnivanju Srpske narodne stranke, gdje postaje zamjenik predsjednika.
Danas je Aleksandar Vučić 11. predsjednik Vlade Republike Srbije i generalni sekretar Nacionalnog vijeća za sigurnost.

U pitanju su samo – obrijani četnici

Treba se prestati čuditi izjavama koje ovih tjedana dolaze iz Srbije – i srpski predsjednik i srpski premijer su samo obrijani Šešeljevi četnici, koji se čak i nisu razišli od Šešelja radi nacionalnih pitanja – već im je isti u zatvoru bio prepreka da s njegovom strankom dođu do izborne pobjede. U ratu su i Nikolić i Vučić ne samo sanjali Veliku Srbiju, već aktivno radili na njenom ostvarenju. Nitko od njih nije tada izišao iz Srpske radikalne stranke, nitko se nije ogradio od Belih orlova, štoviše, bili su upravo među glavnim protagonistima širenja Srbije na okolne države.

Bili su podstrekači pobune, i davali joj potporu – upravo onoj zloj i opakoj Miloševićevoj politici koja je uzrok desecima tisuća mrtvih i stotinama tisuća invalida, i koja je svima nama koji smo preživjeli to razdoblje uzela godine potencijalnog života i prosperiteta.

Upravo su i Nikolić i Vučić simboli politike koja je svim narodima na ovom području donosila zlo – a u konačnici su uostalom i najviše od te prljave politike stradali Srbi sami. Pobuna u Hrvatskoj je bila borba za teritorij, nikakva “zaštita srpskog naroda”, štoviše već na samom početku je najviše štete donijela Srbima u hrvatskim gradovima. Da ne nabrajamo dalje – bez te Miloševićeve politike uostalom Srbija sama ne bi ostala bez Kosova.

Nikolić i Vučić su samo dvojica radikala, jedan i službeno četnički vojvoda, koji su se radi političkog oportuniteta 2008. godine probudili kao europejci. Mislite da i dalje ne sanjaju Veliku Srbiju? Sanjaju je, sanjaju, ali kada se probude postaju odmah svjesni da bi im, da nešto oko toga pokušaju, granata iz Panzerhaubitze 2000 doletjela u glavu.

Srbija ima pravo na svoje rukovodstvo – ali i Hrvatske ima pravo ne surađivati

Srbija danas, a ni u budućnosti – Hrvatskoj nije nikakva prijetnja. Ako nisu ništa napravili uz onakvu potporu JNA, dok Hrvatska nije imala ništa, danas je mogućnost neke vojne prijetnje od strane Srbije praktično SF. Zemlja je upravo radi sulude politike i izgubljenih nekoliko ratova – gotovo potpuno uništena. Ne samo politički, već i demografski i gospodarski. Hrvatska je danas prema Srbiji Švicarska.

No, Srbija ima svoje demokratski izabrano rukovodstvo. Činjenica je da naravno ni tamo nisu svi za ovu dvojicu, činjenica je da je radi upravo velikosrpske politike cvijet srpske nacije – mladi obrazovani ljudi uvelike otišao po svijetu (nije se baš išlo svima ginuti okolo) no ostaje i činjenica da su najviši predstavnici Srbije – najbliži Šešeljevi suradnici, malo umiveni plavom bojom Europe.

A s takvima nema normalizacije. Potpune normalizacije odnosa između Hrvatske i Srbije neće i ne može biti dok su tamo takvi vođe i dužnosnici. Srbija ima pravo birati koga želi, ima pravo živjeti u svojim mitovima i čak ima pravo izmišljati gluposti kako je vasceo svet protiv nijh – no Hrvatska ima pravo ne vjerovati ovoj i ovakvoj Srbiji, dok je vode ljudi koji je vode.

Postoje gospodarski odnosi, postoje diplomatski odnosi (koji uostalom i ne moraju biti na razini veleposlanika, kako se krenulo), neka se građani obje zemlje naravno druže, putuju, uživaju u jelu, piću, ljubavi i ostalome, pratiti ćemo u Hrvatskoj i dalje dobre srpske filmove – ali neke velike normalizacije dok su ovi ljudi tamo na najvišim mjestima, neće i ne može biti.

Stoga, treba s i Hrvatska malo ohladiti od priča o “regionu” – pokušali smo puno, dobili malo, što se “regiona” tiče naše je maksimalno se potruditi oko stabilnosti Bosne i Hercegovine, jer tamo problema ima, a što se Srbije tiče – njihova stvar. Ne moraju biti ni dio EU, ne moraju biti ni dio regionalne suradnje, ne moraju ništa. Mogu stajati tamo u svojim mitovima. A onima u Srbiji koji ne podržavaju ove čelnike, da ne kažemo četnike – zaželite puno sreće, jer interes svih bi bio da oni koji su tuđu djecu gurali u rat odu zauvijek iz politike. Interes je to danas Srbije same ponajviše.

Kada tamo preko Drine dođe na vlast neka druga ekipa – može se razgovarati i o široj suradnji, ali naravno uvijek uz poštivanje tuđih granica i tuđih država. Do tada – ovoj dvojici, Nikoliću i Vučiću, slobodno nacrtajte bradurine i znati ćete točno što su i tko su.

 

(Radiosarajevo.ba)

Komentari