Piše: Muharem Bazdulj

Zabavno mi je, moram priznati, evo već tri-četiri dana posmatrati s kolikim se intenzitetom emotivnog uživljavanja dio zapadnobalkanske javnosti, a pod terminom “zapadni Balkan” mislim suštinski…

…na one dijelove nekadašnje SFRJ koji nisu u članstvu Evropske unije, zgražava nad odlukom građana Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske da njihova zemlja napusti EU. Svašta se tu dalo čuti: kako je glupava sirotinja iz rudarskih gradića nadglasala fakultetske profesore, kako su penzioneri nadglasali studente i mlade urbane profesionalce, kako su “zatucani” nadglasali “progresivne”, i tako dalje, i tome slično. Stari cinik George Bernard Shaw je nezaboravno primijetio da je mladost previše dobra stvar da bi se zaludno trošila na djecu i omladinu, pa bi se na sličnom tragu moglo zaključiti da mnogi žude za autoritetom koji bi slobodu izbora kao predobru stvar oduzeo “običnom” narodu. Naravno, elita koja (potajno) žudi za takvim autoritetom podrazumijeva da bi ovaj dijelio njihove stavove i iluzije. U suprotnom slučaju bi se vjerovatno vratili na staro dobro oprobano “Vox populi – Vox dei”.
Ima zaista mnogo simbolike u događaju od prošle sedmice i on je po svoj prilici jedan od onih o kome će se u budućnosti pisati knjige i koji će zasluženo dobiti status historijskog. Nemoguće je u jednom tekstu pokušati makar i naslutiti sve njegove posljedice. Ipak, dva tipa mogućih tendencija se jasno naslućuju. S jedne strane, u pojedinim zemljama, poput Holandije, neki uticajni političari pozivaju na nove nacionalne referendume o napuštanju Evropske unije. Imajući u vidu ispitivanja javnog mnijenja po kojima veliki broj ljudi nema pretjerano blagonaklon stav prema EU, teoretski nije nemoguće da Velika Britanija bude samo prva u nizu zemalja koje bi izišle iz “kluba”. U tom smislu se postavlja pitanje kao u onim logičkim zagonetkama o tome poslije koje konkretne izgubljene vlasi čovjek postaje ćelav, tj. poslije kojeg konkretnog “exita” bi se i službeno mogao proglasiti fajront.
Postoji, međutim, i druga mogućnost, mogućnost da ova kriza bude prilika za novo razmatranje suštine evropskog projekta, odnosno da postane okidač za neophodne reforme. Dio britanskog nezadovoljstva otuđenim birokratskim strukturama u Bruxellesu postoji maltene u svakoj od evropskih država. Takođe, jedan od problema je i u tome što Evropska unija nije, što bi se reklo, ni riba ni djevojka, niti je prava državna zajednica niti je puka međunarodna asocijacija. U tom kontekstu je zgodno to što su se upravo Britanci odlučili na “razvod”. Naime, od početka svog članstva u Evropskoj uniji Velika Britanija je bila “jednom nogom tu, drugom prema izlazu”. Nije im padalo na pamet da žrtvuju funtu i uvedu euro, nije im padalo na pamet da uđu u šengenski bezvizni prostor, da navedem dvije samo najočiglednije ilustracije. Među zemljama koje drže (držale su) “nogu u vratima”, Velika Britanija je (bila) ubjedljivo najjača. Ako bi Nijemci primjerice insistirali da članice Evropske unije moraju da koriste euro, pitanje je koliko bi se, recimo, Danska bez Britanije na svojoj strani mogla suprotstavljati.
Prema pojedinim informacijama koje su procurile do medija, čini se da su Njemačka i Francuska kao nesumnjiva kičma Unije za mogućnost Brexita bile spremnije od Velike Britanije same. Signali koji sugerišu da se Britancima neće dozvoliti da dovijeka odugovlače sa odlaskom mogli bi biti potvrda toga. To bi, međutim, moralo da znači da će ta nova Evropa morati da bude spremna da hrabrije iziđe ispod američkog kišobrana. Britanci i jesu (bili) najvjerniji američki “igrač” u Uniji. Za ovaj ishod bi bilo važno da se pojavi jedna jaka Njemačka lišena kompleksa zbog svojih historijskih stranputica i jedna jaka Francuska koja takvoj Njemačkoj neće biti puki privjesak. Uostalom, tako je Evropska unija izvorno i zamišljena. Kad je riječ o zapadnobalkanskom džepu, ta bi Evropa morala da snažnije nego ikada teži njegovoj integraciji. Na ovom se području, kao na nekakvom poligonu, sa Evropskom unijom ionako već neko vrijeme odmjeravaju Ankara i Moskva, a kako je krenulo u to bi se, kao igrač suprotstavljen Bruxellesu, odnosno Berlinu i Parizu, mogao umiješati i London.
Bilo kako bilo, geopolitička dinamika ovim se prilično mijenja. Kao i uvijek u takvim situacijama, oni kojima je dobro podržavaju inerciju, dok oni kojima baš i nije dobro priželjkuju promjenu, u nadi da će to biti promjena nabolje. U tom smislu, zapadnobalkanskim društvima u cjelini posljednjih decenija i ne ide baš najbolje, pa nije jasno zašto bi se iz ovdašnje perspektive trebalo previše sekirati oko Brexita. S druge strane, ako posmatramo ova društva kao strukturu sa različitim slojevima, lako ćemo da primijetimo kako su oni koji se najizrazitije nerviraju zbog Brexita upravo oni koji su od dosadašnje situacije profitirali, kojima je (bilo) dobro, koji su, narodski rečeno, sebi uzimali kajmak. Snalažljiva je to sorta, snaći će se takvi i u budućnosti, u novoj konstelaciji, nema u to nikakve sumnje, ali definitivno nije lišeno zabavnosti gledati ih kako se histerično koprcaju, zbunjeni i pogubljeni.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari