APELACIJA I OTCJEPLJENJE: Opasne igre Izetbegovića i Dodika

Bakir Izetbegović iznenadio je javnost, partnere i međunarodni faktor apelacijom koja dolazi u najgorem trenutku. Milorad Dodik kao da je samo to čekao.

Piše: Ozren Kebo

Kada je Bakir Izetbegović odigrao onaj humoristički blef s revizijom presude pred Međunarodnim sudom pravde po tužbi BiH protiv Srbije, bio je to samo jedan neuvjerljivi potez bez značajnijih strateških implikacija. Okolnosti su bile takve da strategija nije bitnije iskušavana. Ali pokazao je taj potez dvije stvari, da Stranci demokratske akcije strateško razmišljanje nije kvalitet kojim bi se mogli uvijek pohvaliti, a da Bošnjaci u vodećoj stranci nemaju lidere koji će znati da ih mudro vode kroz nadolazeće godine i prijeteća iskušenja.

Novi Izetbegovićev performans, kojim je najavio da će podnijeti apelaciju koju neće podnijeti, potvrdio je obje te štete. Ali da je bar na njima ostalo, sve bi se nekako i moglo podnijeti. Nažalost, ovaj put ulozi su mnogo veći. Spašavajući parlamentarnu poziciju SDA (i pokušavajući skrpiti većinu i vlast koje nema), Izetbegović je doveo u opasnost ono zbog čega parlamentarna pozicija i postoji – državu.

Njegova najava već je prošla (odnosno nije prošla; prošla ga je s lošom ocjenom) test javnog mnijenja. Niti je Ustavni sud adresa za ovakve procese, niti je trenutak u kojem je ovo urađeno najsretniji (tačnije, jedan je od najnesretnijih i najneizvjesnijih u novijoj istoriji Bosne i Hercegovine). Međunarodna zajednica također je – s punim pravom – osudila manevar bez pokrića. Uostalom, ovo je s Izetbegovićeve strane bio jedan od rijetkih dodikovskih poteza, imamo situaciju u kojoj radikalne probleme i destabilizaciju agresivnog tipa pokreće bošnjačka strana. Primijećeno je, doduše, i to da, uprkos svim negativnim aspektima sporne inicijative, ipak govorimo o institucionalnom djelovanju, koje bi trebalo da je i legalno i legitimno, dok Dodikov prijeteći separatistički odgovor još čeka pravu internacionalnu valorizaciju.

Unutrašnje i međunarodne okolnosti ne idu u korist inicijatorima najnovijeg radikalnog ispada. Separatističke snage samo su mogle sanjati ovakav poklon, bilo je to jasno istog dana. Reagirajući na nastup Bakira IzetbegovićaMilorad Dodik promptno je izjavio da ima spremne zakone koji bi Republici Srpskoj preko noći omogućili da funkcionira kao država. I da je preko iste te noći kadar policiju izvesti na granice onog što on zamišlja kao novu državnu i političku realnost na mapi Evrope. I Pandorina kutija bosanskohercegovačkog političkog života je otvorena. Ne zna se šta više onespokojava – sadržaj ove prijeteće izjave ili to što je u kasnijim reakcijama nije ponovio. Da li smo prisustvovali manevarskom gafu kod Dodika – u prvi mah reagirao je emotivno i izrekao ono što nije smio, kasnije se pribrao i doveo sopstvene reakcije pod kontrolu? Ili je i on, kao Izetbegović, pucao iz prazne puške? Ako nije, izrečena prijetnja bi jednog dana u historijskom smislu mogla imati snagu i značenje one Karadžićeve poruke da bi jedan narod mogao nestati. Da li i vas početak 2019. godine podsjeća na teški period 1990. i 1991., kada se prijetnja mogla nožem rezati i kad su noževi vrlo brzo iz simboličke ravni prešli u stvarni život?

 

(analiziraj.ba)

Komentari