Piše: Gojko Berić

Evropska unija je ovog ponedjeljka dala Bosni i Hercegovini zeleno svjetlo za aktiviranje Sporazuma o stabilnosti i pridruživanju, bolnog i složenog reformskog zahvata koji prethodi kandidaturi za članstvo i koji će potrajati godinama. Za medije je to bila ne samo udarna, već i “dobra vijest”, ali ona nije popravila raspoloženje šire javnosti, od koje je većina permanentno zaokupljena brigom o pukom preživljavanju. Sve što je izvan toga, većinu ljudi malo interesuje. Ovih dana me je podgorički Monitor zamolio za intervju. Pristao sam, a jedno od pitanja je glasilo: “Dokle je Bosna i Hercegovina stigla na putu svoje dvadesetogodišnje nezavisnosti?” Odgovorio sam ovako:

“Stigla je dotle da, prema relevantnim istraživanjima, danas spada među jedanaest najbjednijih zemalja svijeta. Njeno siromaštvo je za evropske prilike zapanjujuće. Stigla je dotle da ima oko pola miliona nezaposlenih i da na svakog zaposlenog dolazi po jedan penzioner. Stigla je na granicu finansijskog kolapsa, postala je ‘crna rupa’ Evrope, carstvo organizovanog kriminala, korupcije, nepotizma i nasilja.

Stigla je do ozakonjenja diskriminacije u školama i do političke kontrole nad policijom i pravosuđem. Usavršila je sistem u koji su ugrađene etničke podjele i građanska neravnopravnost. Stigla je dotle da njen glavni grad Sarajevo postane balkanski Chicago, centar mafijaških obračuna i nasilja raznih revolveraša, pa su pucnjava i ubistva postali svakodnevne pojave. Ukratko, nacionalizam i strah pobijedili su na svim frontovima…”

Izađite na ulicu i oslušnite ljudske glasove, oslušnite pijačne i kafanske razgovore – smjena vlasti nije predmet interesovanja. To je zato što je nestala svaka nada. Ovo je valjda prvi put da je od općih izbora prošlo više od pet mjeseci a da su birači gotovo potpuno ravnodušni prema grupnim portretima novog Vijeća ministara ili entitetskih vlada. Ali, čudi me inercija koju ispoljavaju mediji. Pogledajte čime se bave najpozvaniji među njima – istim onim čime su opsjednute vladajuće političke stranke. U prvoj fazi, bitka se vodila za što više ministarskih fotelja, a pratili su je novinski naslovi u stilu “SDA prošla najlošije”, “Čović i Komšić pobijedili, SDA teški gubitnik”, “Komšić u stupici SDA”, a kad su politički sveci podijelili preostalo blago ove zemlje, mediji su nas obavijestili ko je “poklopio” policiju, BH Telecom i BH Poštu, ko energetski sistem sa Elektroprivredom BiH, a ko resor finansija. U čemu je tu onda razlika između ove i svake druge prethodne vlasti? Šta se to mijenja ako Kurta sjaše a Murta uzjaše?

Starije i srednje generacije, u prvom redu radnici i penzioneri, svjesni su da su definitivno žrtvovani bogovima tranzicije, dok će generacije koje dolaze morati, u visokom procentu, prihvatiti emigrantsku sudbinu na širokom prostoru od Evrope i Amerike do Australije i Novog Zelanda. Kad je prije deset i više godina lider jedne od vodećih političkih partija u Bosni i Hercegovini rekao da će nam, kad krenemo u reforme, biti sve gore i gore, kako bi nam jednog dalekog dana konačno bilo bolje, to je u najširoj javnosti primljeno kao krajnji cinizam. Novine su pisale kako se dotični gospodin šprda sa svima nama, kao da smo svi mi volovi. Međutim, čovjek je bio duboko u pravu, jer je u samo jednoj rečenici sažeo svu mučninu i složenost tog procesa. Da su političke garniture tada oprezno ali odlučno ušle u tu bitku, BiH bi danas bila u mnogo boljem položaju. Naravno, to je podrazumijevalo veliki rizik, vjerovatno i gubitak vlasti, a na to niko nije bio spreman. S tačke gledišta boljeg života u nekoj bližoj budućnosti pozicija je, rečeno šahovskim žargonom, takva da se može smatrati propalom. Međutim, u promjene se mora ići, jer su one pitanje opstanka ili propasti.

Ali, stvari se i dalje odugovlače, kao što su se odugovlačile svih proteklih godina. Famozna izjava kojom se Bosna i Hercegovina obavezala da će odlučno krenuti putem evroatlantskih integracija već je za neke njene potpisnike postala običan komad papira. Ulogu trojanskog konja i ovog puta je odigrao Milorad Dodik, koji povlačenjem svojih poslanika uporno blokira Dom naroda Parlamenta BiH i time, između ostalog, direktno krši Dejtonski sporazum, on koji se u njega vjernički zaklinje kao u Bibliju. Mlaka reakcija visokog predstavnika Valentina Inzka ne obećava nikakvu promjenu u Dodikovom subverzivnom ponašanju. Vijeće ministara mora javnosti jasno reći kako izgleda njegov program reformi, šta su njegove najvažnije tačke i u kojim se rokovima određeni poslovi moraju obaviti. Ako ne želimo obilaziti oko tog gigantskog posla kao mačak oko vrele kaže, moramo imati u vidu sljedeće: Reforme će provesti ona vlada koja će se usuditi da prepolovi broj zaposlenih u javnom sektoru, uključujući i sva tri javna RTV servisa, koja će izvršiti reviziju socijalnih davanja i koja će ratnim veteranima saopštiti da oni državu koštaju previše, da neko ko bez ijedne uplaćene marke ima osam godina radnog staža stečenog u ratu, ne može primati penziju kao neko ko je radio i uplaćivao radni staž punih četrdeset godina, da su tu nepravdu proizveli vladari rata, kako bi od armije boraca stvorili svoju glasačku mašineriju, te da takav ugovor treba poništiti.

Reforme će provesti ona vlada koja će hiljadu rudara poslati u penziju a nerentabilne rudnike zatvoriti i time zaustaviti beskonačno gomilanje gubitaka; reforme će provesti ona vlada koja će radnicima propalih firmi saopštiti da njihove fabrike ne mogu opstati na tržištu, isplatiti im dugovanja i pozdraviti se s njima.

Sve su to, kao što se vidi, osinja gnijezda. Čeka se vlada koja će makar u jedno od njih dirnuti.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari