Piše: Jusuf Trbić

Od kako je u ovom dijelu Balkana procvjetao novi fašizam, ili neofašizam, kako se to češće kaže, antifašizmu loše ide. Tačnije – nikako. Jer, velikosrpski pohod je zamišljen i ostvaren (kao veća i moćnija)  kopija četničkog programa stvaranja Velike Srbije, koji podrazumijeva ujedinjenje “srpskih prostora”, to jest onih teritorija koje su bile potrebne državi “za sve Srbe”, uz neizbježne masovne zločine, etničko čišćenje i razdvajanje naroda. Upravo tako glasi prvi od šest strateških ciljeva srpskog naroda, u dokumentu usvojenom u maju 1992. godine u Narodnoj skupštini u Banjoj Luci. Prvi dio tog programa je ostvaren – stvorena je autonomna teritorija u BiH koja pripada Srbima, a odatle su, zločinima i terorom, uključujući i genocid, otjerani Bošnjaci,  Hrvati i ostali, što u zemlju, u masovne jame, što van zavičaja. A onda je ostvarenje četničkog programa nastavljeno mirnodopskim sredstvima, uz silne napore da se opravdaju i pretvore u pozitivce četnici, zajedno s Dražom Mihajlovićem i Milanom Nedićem, šefom kvislinške vlade Srbije u Drugom svjetskom ratu. Jer, ako oni nisu krivi ni za šta, nisu krivi ni Mladić i Karadžić, ako su oni bili antifašisti, makar da su ih se odrekli i njihov kralj i čitav srpski narod, onda mora da su fašisti bili oni koje su četnici klali, progonili, mučili i zatirali. Ali, pošto to nikako ne mogu shvatiti ni mnogi domaći ljudi, a kamoli stranci, na djelu je uobičajena velikosrpska taktika, koju je najbolje definisao Dobrica Ćosić, kad je pisao o tome kako je laž spasila srpski narod. Primjer te velike laži jeste i obilježavanje 24. septembra, dana oslobođenja Bijeljine, koji je ponovo proglašen Danom opštine.

 

Borbe za oslobođenje

    Radi se o prvom  oslobođenju Bijeljine, 24. septembra 1943. godine, kad je oslobođen čitav ovaj kraj od neprijatelja i domaćih izdajnika, kako se tad govorilo. A to su bili Nijemci i njihovi poslušnici, ustaše i četnici, koji su, svi zajedno, činili jedinstveni fašistički front, sve do kraja rata i zajedničkog bježanja prema Njemačkoj.

Te 1943. godine vođene su stalne borbe, pogotovo s četnicima na Majevici, da bi se partizanski obruč oko Bijeljine postepeno stezao. U borbama za oslobođenje Bijeljine učestvovali su borci iz Srema, Slavonije, Mačve, Bosanske Krajine, iz svih dijelova zemlje, a odlučujuću ulogu su imale dvije vojvođanske brigade i Treći Majevički partizanski odred. Borbe su počele već 10. i 11. avgusta, kad su borci Prve vojvođanske brigade izvršili napad na Bijeljinu, u kojoj se nalazila četa njemačke feld-žandarmerije sa 80 vojnika i oko 200 ustaša i domobrana. Svi su se oni povukli u Garnizon, ostavivši na ranijim položajima više od stotinu pušaka. Već sutradan, 11. avgusta, bili su u potpunom okruženju,  a kad su se u borbe uključili i borci Treće vojvođanske brigade i Majevičkog odreda, Nijemci i ustaše su krenuli u bjekstvo, pravcem prema Rači, kako bi izbjegli potpuno uništenje. Izgubili su tada preko 50 ljudi, 300 pušaka i svu artiljeriju koju su imali. Partizani su imali 12 mrtvih i 28 ranjenih. Tada na Bijeljinu kreće čitav ustaški Treći gorski strug, čije jedinice, nakon velikih borbi, ponovo ulaze u Garnizon u Bijeljini 16. avgusta. Pošto su se partizani povukli, u Garnizonu je ostala Druga bojna Osme lovačke ustaške pukovnije.

Ali, već sredinom septembra stiže naredba štaba Trećeg korpusa NOV Jugoslavije da se zauzme bijeljinski Garnizon i oslobodi Semberija. U napad kreću Druga i Treća vojvođanska brigada i Majevički partizanski odred, i oslobađaju grad bez mnogo problema. Posada Garnizona branila se do 24. septembra iz utvrđenog logora, a onda su se, oko 18 sati, nakon naglog proboja, ustaše i nešto Nijemaca s njima, počele povlačiti prema Drini. Većina je poginula kod sela Popovi, a mali broj uspio se prebaciti preko Drine. Poginulo je tada 78 ustaša i Nijemaca, a zarobljeno 287 domobrana. Zaplijenjeno je mnogo oružja, pored ostalog i 6 mitraljeza, 8 bacača, 13 puškomitraljeza, 400 pušaka, vagon municije i mnogo opreme. Od tada, pa sve do aprila 1944. godine, cijela Semberija je bila slobodna i to je narodnooslobodilačkom pokretu u ovom dijelu Bosne dalo veliki zamah.

Bilo je to prvo oslobođenje Bijeljine, koje je zlatnim slovima upisano u slobodarsku i antifašističku istoriju ovoga kraja.

Drugo i konačno oslobođenje Bijeljine dogodilo se 2. aprila 1945. godine, nakon teških borbi, kad je konačni slom fašizma već bio u toku.

 

Narodno slavlje

       Čim su uminule borbe tog 24. septembra 1943. godine, narod se zgrnuo u grad, da proslavi veliku pobjedu. Sjećanje na taj događaj ostavio je Rodoljub Čolaković, veliki Semberac, u svojoj knjizi “Zapisi iz oslobodilačkog rata”.

-“ Isto veče improvizovali smo zbor na kojem smo govorili Grulović i ja. Kad sam se popeo na sto i ugledao razdragana lica oko sebe, umalo nisam zaplakao od radosti. Savladao sam se nekako i počeo : “ Zdravo rodni grade” – i odmah se zagrcnuo od radosti i zamucao. Bio sam tako uzbuđen da nisam mogao izreći ni jednu jedinu cjelovitu rečenicu. To je sigurno bio moj najlošiji govor u toku ustanka, ali publika je oko mene bijesno pljeskala i klicala. Neko je poveo pjesmu, koju su prihvatili i vojska i narod.”

Zvanični, veliki zbor održan je 29. septembra na Žitnoj pijaci, ispred zgrade Vijećnice. Povorke ljudi su cijeli dan pristizale iz svih semberskih sela i okolnih mjesta, bilo je to slavlje kakvo Bijeljina nikad nije doživjela. Cijeli ovaj kraj, do Brčkog, Zvornika i Tuzle, bio je slobodan, bez ijednog neprijateljskog uporišta, i to je bilo ono što se čekalo od početka okupacije. Kako je tada izvijestilo Oslobođenje, koje je počelo izlaziti u Donjoj Trnovi, “ na zboru je došla do jakog izraza mržnja prema četničkim bandama, koje kaljaju nacionalnu čast i svijetlo ime toga kraja svojim izdajstvom i ubistvima iz zasjede naših boraca koji se vraćaju iz borbe. Plamen mržnje i osvetničkog gnjeva buktao je u svim srcima učesnika ovog zbora. Vojvoda Kerović, Leko, Zeko i druge četničke glavešine postali su mrski kao što su mrski i odvratni Hitler, Pavelić i drugi.”

 

Četnici opet jašu

    Nije slučajno što je tada narod mrzio četnike, jer oni su, u Semberiji i na Majevici, počinili više zla nego svi ostali, a žrtve su, u najvećoj mjeri, bili Srbi. Po tome su, pored ostalih, bili čuveni četnički koljači Rajo Bančić i Pero Stanić. Ovaj drugi se proslavio kad je, kako se pričalo, u jednom danu zaklao 40 ljudi, a u Donjoj Trnovi je jednom okupio selo i naredio da se iz zemlje vade mrtvi, jer oni, kako je rekao, zbog saradnje s partizanima, ne zaslužuju da leže u srpskoj zemlji. One koji su se pobunili pobio je po kratkom postupku. Tada je, u patroli, naišao njemački oficir koji je prekinuo tu morbidnu ceremoniju i otjerao četnike.

A ta dvojica četničkih koljača imaju danas svoje ulice u Bijeljini. Veliki trg na Ledincima nosi ime đenerala Draže, tu je i njegova bista, pored zaostale biste narodnog heroja Veselina Vese Gavrića, koga su zaklali Dražini četnici, što je prizor kakav se ne može vidjeti nigdje na svijetu. A u neposrednoj blizini, pored ulaza u Kasarnu, počinje duga ulica Srpske dobrovoljačke garde, Arkanove garde, koja je  u ratu protiv Bosne nastavila tradiciju četnika, a u Bijeljini počinila strašne zločine nad civilima početkom aprila 1992. godine. Tako je beogradski kriminalac zaslužio ulicu u gradu u kojem je pobio desetine nedužnih ljudi, žena i  djece.

A svoju ulicu u Bijeljini danas nema Rodoljub Čolaković, nema je ni Fadil Jahić Španac, nema ni ostalih velikih imena heroja iz vremena borbe protiv fašizma, njih više niko i ne pominje. Četnici i fašisti ujahali su na bijelim konjima u savremenu istoriju Srbije i Republike Srpske, u zakonu su odavno izjednačeni s antifašistima, a u stvarnosti su oni pobjednici. Njihova ideologija , njihov fašizam danas vlada, oni su naknadno pobijedili, da bi, ruku pod ruku s nastavljačima Karadžićevog i Mladićevog djela, opravdali genocid i etničko čišćenje i u jednom i u drugom ratu.

Vlast u Bijeljini, nakon dužeg prekida, ponovo obilježava 24. septembar, bacajući prašinu svijetu u oči i obnavljajući laž kao predstavu. Šta reći kad vidite da predstavnici vlasti, bez ljudi iz SUBNOR-a, u čast 24. septembra- Dana oslobođenja Bijeljine, polažu vijence na spomenik “srpskim oslobodiocima”, na Trgu kralja Petra Prvog, na spomenik onima koji su, zločinom i terorom, etnički očistili ovaj grad od svih drugih i drugačijih? To je ista ona vlast koja ne dozvoljava ponovo postavljanje spomenika narodnim herojima, tačnije – pristala bi nekako na to, ali da se izostave Bošnjaci. Šta bi na to danas rekli oni koji su, boreći se za jednakost i bratstvo među ljudima, ginuli da oslobode Bijeljinu onda kad je bilo najteže? I zašto uopšte nazivaju oslobođenjem poraz njihovih četničkih heroja?

Čini mi se da bi vlast u Bijeljini, Republici Srpskoj i Srbiji, u ovakvim prilikama, mogla lako riješiti problem, i to izmjenom samo jedne riječi. Da umjesto riječi oslobođenje, napiše okupacija. I obrnuto. Tad bi sve bilo mnogo jasnije. I njima, i nama.

Komentari