(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

Posebna priča iz vremena zla vezana je, nesumnjivo, za Bošnjake, Hrvate, Rome, i druge nesrbe koji su čitav rat proveli kod svojih kuća. Mnogo ljudi je, jednostavno, bilo nesposobno da ode i da živi negdje drugdje. Posebno se to odnosilo na starije ljude, koji su vijek proveli u svojoj kući, svojoj avliji, svojoj ulici, među svojima. Za njih je odlazak u nepoznato, bez igdje ičega, bio ravan smrti. Jedni su se uporno nadali da zlo neće njih stići, jer se nisu nikome nikad zamjerili. Drugi, i da su htjeli, nisu mogli izaći – bili su bez novaca, s bolesnim roditeljima, s familijom za koju su se brinuli. Treći su se pomirili sa sudbinom.

Kad sam uspio izaći iz Bijeljine, prva briga mi je bila da nekako izvedem oca i sestru. Kad god sam uspio da se čujem s njima, ponavljao sam jedno isto : da moraju izaći. A znao sam da ocu to neće biti lako.

Moj rahmetli otac, stari bijeljinski limar Huso Trbić, bio je čaršijski čovjek, u pravom smislu te riječi. Njemu su posao, njegova radnja i čaršija bili sve u životu. Nikad se nije dogodilo da ne ode u radnju, ni kasnije, kad je bio bolestan i skoro nepokretan. Nikad, za svog vijeka, nije otišao na odmor, druženje s ljudima njemu je bilo kao zrak koji diše. Shvatio sam ga tek onda kad sam odlučio, 2.000-te godine, da se vratim iz Njemačke, da vratim Nijemcima neograničenu vizu, i ponovo se smjestim u svojoj Bijeljini, u  teškom vremenu, uprkos svemu. Da se vratim, jer sam shvatio da više nemam gdje da bježim.

Ali tada, na umu mi je bilo samo jedno – da njih izvedem, dok je još vrijeme. Telefonirao sam kad god sam mogao, i zvao ih bez prestanka. A onda mi je jednom moj otac rekao : «Znaš šta, sine, ja tebe razumijem, u pravu si ti, ali ja ne mogu nigdje da idem. Meni je ovdje sve što imam, sav život, i ako odem, znam, umrijeću. Pa, bolje neka me ovdje ubiju. Ja ne idem nigdje.»

A moja sestra Dinka ostala je, da se brine za oca i podijeli njegovu sudbinu.

………………………………………..

 

Stari Bijeljinac Husref Osmanović Susko uspio je da izađe na početku rata, i da ode kod sestara u Norvešku. Ali, nije mogao dugo izdržati. I dok su mnogi u Bijeljini očajnički pokušavali da odu, on se vratio kući.

« Ne znam šta me je toliko vuklo kući. Jednostavno, morao sam se vratiti. A šta sam sve preživio, to u knjigu ne može stati. Ne znam koliko sam puta spavao u komšiluku, u avliji ili na njivi. Nije bilo dana da mi izbjeglice nisu lupale na vrata, a kad njih otjeram, zna se : dolazi policija. Imao sam u sobi jedan regal koji je bio duži od zida, pa sam morao malo da ga iskosim, da bi stao. Iza njega, u ćošku, bio je uzan, prazan  prostor, ali se to nije primjećivalo kad se uđe u sobu. E, kad počnu udarati u vrata, ja se popnem na regal, pa se spustim u taj prazan prostor. Oni pretresaju sve, otvaraju ormare, a ja u ćošku ćutim i čekam. Da sam se zakašljao nekad, to bi mi bio kraj.

Imao sam i drugi, «pomoćni» izlaz. Naime, krov na kući je tako napravljen, da ima jedan kosina koja se ne vidi s ulice. Kad dođu, ja odem na tavan, pa se, kroz rupu u krovu, popnem na crijep. Koliko puta sam tu proveo noć! Zakačim jednu nogu za crijep, da se ne okliznem ako slučajno zaspim, pa čekam da odu.  Jednom sam gore izletio tako brzo, da nisam stigao obući šta toplije. Umalo se nisam smrzao.

Tjerao me je neki inat, koji je bio jači  od svega. Izlazio sam u čaršiju, sjedio ponekad u kafanama, oni koji me nisu znali bili su ubijeđeni da sam Srbin. Imao sam dosta prijatelja, pa sam dobio, i papire da sam bolestan, nesposoban za vojsku, da imam radnu obavezu… Ipak, stalno su me tražili. Jednom su upali kod Muhameda Malovića, mog komšije, gdje sam boravio, a ja se sakrio u hladnjaču, nisam imao kud. Odveli su njegovog sina Rešu, na Majevicu, na kopanje rovova. Kad smo uspjeli da ga izvučemo, Rešo je bio kao avet, prebijen, polomljen, puštali su krvoločne pse na njega. Da je ostao još koji dan, ne bi preživio.

Pamtim ubijanja, kupljenja ljudi na ulicama, noćne deportacije, vrisku i plač, tugu i jad. I sve sam to uspio da izdržim. A nakon rata, u prvim godinama, nije bilo mnogo lakše. Na insistiranje međunarodne zajednice ja sam izabran u Izvršni odbor Skupštine opštine, kao prvi Bošnjak na nekom takvom mjestu u Republici Srpskoj. Bilo je to 1997. godine. Još nije bilo povratka, ulicama su vršljali bradati tipovi, na mjestu Atik džamije u Bijeljini postavljen je ringišpil, a na mjestu džamije u centru Janje buvlja pijaca. Mezarja su bila zatrpana đubretom, zapuštena, bilo je nemoguće ući u njih. Bošnjaci su bili crne ovce. Ne znam ni sam koliko sam prijetnji tada dobio, koliko puta sam opet bježao od kuće… Ali, izdržao sam. Nije bilo mnogo Bošnjaka, pa sam se ja prihvatio i da kontaktiram s ljudima iz međunarodne zajednice, i da organizujem dženaze, i da pomažem bespomoćnima, nikad u životu nisam više radio nego tad.

I moram reći da se ponekad pravi nepravda prema ljudima koji su ostali tu do samog kraja, uplašeni, jadni, obespravljeni, osiromašen, smješteni po šupama i garažama… Ali, zahvaljujući njima mogao je početi i proces povratka, zahvaljujući njima bilo je jasno da Karadžić ipak nije uspio ostvariti svoj plan.«