Piše: Vildana Selimbegović

Miloradu Dodiku se ne sviđa ni Gordana Katana, ni njezina nacionalnost, ni Oslobođenje. I to i nije baš neka novost: Miloradu Dodiku se već odavno ni svi Srbi u SNSD-u ne dopadaju, što i ne krije, a količina žuči koju je istresao i na sami pomen Igora Radojičića zorno ilustrira da ni s Crnogorcima ne stoji baš najbolje (od Hrvata priznaje tek lidera HDZ-a i Nadu Tešanović).

No, kako je ukus Milorada Dodika postao bilo kakva jedinica mjere? Šta zapravo znači podatak da se lideru jedne partije, makar on bio i entitetski predsjednik, nečiji izgled ne dopada? Da svi treba njega da promoviramo kao ideal ljepote? Ne mogu da zamislim Rajka Vasića da želi biti Iijep kao Dodik, a još manje ijedno žensko, računajući i Dušanku Majkić i Milicu Marković, da se – povedene Dodikovim ukusom – utrkuju da liče na Željku Cvijanović? Pravo je pitanje zapravo kako se uopće ovdašnjim političarima, raznim dodicima na kakve ni Federacija nije imuna, omaklo i omiče da pred kamerama i u diktafone istresaju svoje frustracije, pljuju, vrijeđaju i psuju?

Borku Rudić, dugogodišnju novinarku i genseka Udruženja BH novinari, živo zanima kako će na posljednji Dodikov ispad reagirati njegove drugarice iz Vlade RS-a, Komisije za ravnopravnost spolova NSRS-a, Gender centar RS-a i sve druge institucije i nevladine organizacije čija je zakonska obaveza i misija štiti prava žena? Priznajem, mene će prijatno iznenaditi ako ikako reaguju, no ne mogu propustiti da i na ovom mjestu zahvalim svim kolegama i svim medijima, ali i predstavnicima nevladinih udruga koji su – braneći profesiju i dignitet naše koleginice Gordane Katane – izvijestili o ovom ružnom incidentu, ukazujući na problem i javno i jasno osudili još jedan u nizu napada na novinare.

Koleginica Nidžara Ahmetašević upozorila je da Dodik nije samo vrijeđao Gordanu novinarku nego je izrekao ekstremno nacionalistički stav kada je rekao da je ona tendenciozna i da to nije iznenađujuće jer dolazi iz “naroda koji je takav”?! To je, kaže Nidžara, najstrašniji primjer jezika mržnje: “Uz to, Gordani se obraća kao da je ona osoba koja je u Banjoj Luci na privremenom radu, što je vrlo tendenciozno pogotovo u kombinaciji sa napomenom o njenoj pripadnosti nekom narodu ‘koji je takav’, čime implicira da ona nema prava postavljati pitanja koja se tiču života u Republici Srpskoj, na koju isključiva prava polaže ovaj lider.”

Posudit ću od Nidžare i njezino portretiranje reakcija medijske zajednice: “Te večeri Dnevnik BHT­-a nije niti jednom riječju spomenuo ovaj napad. FTV je to uradio, ali u drugom dijelu emisije. Nisu mnogo više važnosti ovom napadu dali ni ostali mediji. A dnevnici javnih servisa, barem, ako ne svi u zemlji, morali su početi izvještajem o napadu jednog političara na novinarku u Banjoj Luci. To je bilo najmanje što su trebali uraditi ne samo zbog Gordane nego zbog svih kolega i javnosti za koju mi radimo. Na kraju krajeva, sami zbog sebe. Jer ako propustimo reagovati, sutra će svaki političar ovo da radi. Ne samo da su to morali učiniti nego su trebali uputiti i jasnu osudu te stati u zaštitu kolegice i profesije. Tako bi podsjetili građane kako je napad na medije napad na njih, na slobodu govora, slobodu mišljenja. To su neke od elementarnih sloboda zagarantovanih svim poveljama o ljudskim pravima. No, ovo nije jedini slučaj koji govori o izostanku novinarske solidarnosti u BiH.” Podsjećajući na ranije slučajeve, Nidžara zaključuje: “Izostanak solidarnosti među novinarima jedan je od razloga zašto je položaj medija u BiH sve teži. Nije mali broj novinara koji umjesto kolegama i građanima, radije podršku daju onima koji su trenutno na vlasti.”

Savršena ilustracija nesolidarnosti, da ne kažem selektivnog reagiranja na bahato vrijeđanje novinarke Oslobođenja je jučerašnji Večernji list, koji Dodikov ispad ovako opisuje: “Dodik je zbog napisa otkazao u svim ustanovama kupovinu Oslobođenja ‘jer nam ne treba toliko negativne energije'”. Večernjak se inače predstavlja kao zaštitnik “naroda koji je takav”, te kao glasilo onog Dodikovog jarana Čovića koji je dao riječ, ali se eto predomislio jer mu je vlast draža od Dodika. I ni to nije neka novost. Kao što nije više ni novost da je posljednja etapa Dodikovog bijesa zapravo rezultat njegovog konačnog suočenja s istinom da je otpao iz državne vlasti. I to Dodik više ne uspijeva sakriti: on je bijesan jer u Vijeću ministara nema SNSD-a. Nema. Nevjerovatno ali istinito: Dodik sikće zato što ne odlučuje o euroatlantskom putu BiH!

Osobno vjerujem da je problem u opasnom virusu moći, akutnom stanju bolesti koju izaziva vlast u jednom neuređenom sistemu kakav je naš. I uopće nemam dilema: zato nisu krivi ni Vašingtonski sporazum ni Dejtonski ustav, već dogovorna politika da se neuređenost čuva do posljednjeg stanovnika Bosne i Hercegovine. Jer samo dok je tako, Milorad Dodik se može i osjećati i ponašati kao apsolutni vlasnik svega u Republici Srpskoj, pa čak i institucija kojima je – kako se pohvalio – “naredio da obustave pretplatu na Oslobođenje”. Koje, kaže on, “ionako niko ne čita”. Zanimljivo: u posljednjih mjesec čak šest puta je on osobno, a još isto toliko puta njegov TV servis citirao Mladena Bosića iz intervjua našem listu sve ga ružeći: Ono što danas govori u sarajevskom Oslobođenju, Bosić nije smio reći… Neka se spremi Večernjak: još malo pa ćemo slušati Dodika i o onom što (ni)je Čović smio reći! No, ruku na srce, Večernjaku je puno lakše: to je novina iz susjedne države pa i na BiH baca pogled preko granice EU.

Nama, koji ostajemo ovdje, valja se boriti za pozitivnu energiju. Kako? Recimo, da ja na svijet gledam pozitivno, ja bih sad pa sad zaboravila da je (opet) u Sarajevu radila bejzbol-palica i pale još jedne batine. Oslobođenje ne bi ni zabilježilo da su 32 automobila ostala bez guma, da roditelji sa strahom puštaju djecu u školu i imaju noćne more kad se vraćaju. Da imam ružičaste naočare, ne bih se zgražala na istupe Nedžiba Đoze, sindikaliste koji jednako hoće da postavi kantonalnog ministra policije i još ne krije da i njega i ministra zanima samo ta fotelja. Kada ga je novinarka Oslobođenja upitala za sigurnost u glavnom gradu BiH, Đozo je – autoritetom peticije – zavapio: Nama su najvažniji naši članovi! Vlada Kantona Sarajevo je u tehničkom mandatu, ministar Pećanac je na izbore izašao sa još četiri stranke (svaka je u prosjeku dobila 803 glasa i sve skupa nijedno mjesto u Skupštini Kantona) i da ima političkog obraza prvi bi se potpisao na peticiju da se Vlada što prije formira i zavlada ovim gradom. Ali, džaba: opaki virus vlasti i moći je hronična bolest ovog društva. A ja i dalje vjerujem da su novinari i mediji najjača terapija. Zato će Oslobođenje ostati novina kojoj su svi narodi i građani isti, kojoj je Bosna i Hercegovina podjednako država i u Trebinju i u Prijedoru i u Sarajevu i u Mostaru kao i u Travniku i koja će istim očima gledati na bahatost i političarenje bez obzira na to je li u pitanju sindikalni savjetnik ministra ili entitetski predsjednik. A o ukusima ionako ne vrijedi raspravljati.

 

(kliker.info)

Komentari