Gospodine Lazanski, ja sam Latifova unuka

“Možda Vaše sjećanje i Vaše riječi potaknu svjedoke i zločince da konačno progovore i da konačno saznamo istinu o sudbini Latifa, iz sela Pređela, kojeg ste Vi poznavali.”

Poštovani gospodine Lazanski,

Danas, u mojoj malenoj porodici smo onako emotivno dirnuti riječima koje ste napisali u Vašoj kolumni „Večno huči Sutjeska“, objavljenom 21.11.2015. u Politici: “Dolazio sam ovde leti, pre mnogo godina, kod jednog Latifa, kod njega u seoskoj kući boravio sam po mesec dana s roditeljima, a tu je blizu bio i planinski logor inženjerijske jedinice JNA iz Foče. Vojska je gradila put Foča–Gacko preko Čemerna od 1956. do 1958, komandant jedinice bio je pukovnik Stanimirović, moj otac je bio načelnik štaba tog inženjerijskog puka. Tito i Naser su otvorili taj put. Sećam se sela Pređela i Latifa, dobar i divan čovek. Eto, tolike godine su prošle, volim da prođem ovim putem. Nego, da li znate, ima li nekog Latifa u ovom selu?”

Prošlo je jako puno godina i vremena, ali ipak crtice kojima ste opisali mjesto, selo Prijeđel, opština Foča, vrijeme od 1956. do 1958. godine i ime čovjeka, kod kojeg ste boravili Vi i Vaši roditelji, Latif, je zapravo ime mog dede.

I baš gospodine Lazanski, kao što Vam je starac, koji je prodavao šumske jagode uz put odgovorio:“Nema ovde više Latifa, moj gospodine, kao što nema Lazara u drugim selima“, Latifa, mog dede već odavno nema, još od 1992…

Zahvaljujući preživjelim svjedocima nakon rata uspjeli smo saznati da su Latifa 1992. godine četinici odveli njega i Latifove komšije iz sela u KP dom Foča. Prije nekoliko mjeseci na jednoj web stranici uspjela sam pronaći transkripte sa svjedočenja zaštićenih svjedoka na engleskom jeziku. Latif je bio zatvoren u sobi 25-B koju je dijelio sa još nekoliko zatvorenika, koje su četnici tukli. Jednog jer je bio policajac, drugog jer je imao porijeklo sa Kosova, a Latifa, prema riječima preživjelog svjedoka, bez razloga.

Također, prema navedenom transkriptu, svjedok je rekao da Latif u periodu zatočeništva nije ništa govorio i da su ga jednog dana odveli iz sobe u koju se nikad više nije vratio.

Gospodine Lazanski, ne samo da nema mog dede Latifa, nego nema ni Latifovog sina, koji je imao samo 25 godina. Prema iskazima preživjelih i on je ubijen na putu prema navedenom logoru, tj. KP dom Foča. Latifovu suprugu, moju nanu, Latifovu kćerku, moju tektu, Latifovog sedmogodišnjeg unuka, mog rođaka su zajedno sa ostalim ženama iz sela četinici ubili, a potom kuću zapalili. Nakon rata uspjeli smo na ognjištu kuće pronaći tek nekoliko kostiju da mogu stati u malenu teglicu.

Ostala je samo Latifova kćerka, moja mama i Latifov sin, moj dajdža, sa kojima sam danas pričala o Vašoj kolumni i riječima koje ste naveli:„Dobri čovek Latif iz sela Pređel bio je musliman i stalno se osmehivao. O Iraku, Avganistanu i Siriji nikad čuo. Od sveta, video je samo Foču. Pijačnim danom. Gde nestadoše Latifi? Ne 1995, već uoči rata 1992? Ili ih ipak ima…“

Latifa nema, ubijen je samo jer se zvao Latif, nije bilo bitno da li je dobar čovjek, niti da li je bio nasmijan. Ubijen je, uprkos tome kako ste opisali:“ Da više nema dobrog Latifa iz sela Pređel? Koji je svoju veru ispovedao tako da drugima ne smeta.“

Ali ima Latifova kćerka, moja mama i Latifov sin, moj dajdža, Latifovi unuci i ja, njegova unuka, koja Vam pišem sve ovo.

Mi već odavno tragamo, čekamo, isčekujemo dan kada ćemo saznati bilo koju informaciju gdje je Latif odveden iz KP doma Foča i gdje su njegove koste.

Gospodine Lazanski danas kada smo čitali Vašu kolumnu, moja mama i moj dajdža jednako su se prisjećali divnih i lijepih riječi koje im je Latif govorio o Vašim roditeljima i Vama.
Zato, hvala Vam gospodine Lazanski na lijepom sjećanju i uspomenama koje imate na moga dedu, Latifa. Možda Vaše sjećanje i Vaše riječi potaknu svjedoke i zločince da konačno progovore i da konačno saznamo istinu o sudbini Latifa, iz sela Pređela, kojeg ste Vi poznavali.

Amela Topuz, Latifova unuka

 

(buka.ba)

Komentari