Piše: Muharem Bazdulj

Posjeta Aide Hadžialić, ministrice za srednjoškolsko i obrazovanje odraslih u Vladi Kraljevine Švedske, Bosni i Hercegovini nadahnula je mnoge autore i kolumniste da se pozabave njenom nesvakidašnjom biografijom.

U nizu što prosječnih što solidnih tekstova, izdvojio se briljantan komentar Dragana Bursaća sa banjalučkog portala Buka. Počevši od naslova (“Da se ministrica Aida Hadžialić zahvali što smo je protjerali!”), cijeli tekst je izvrstan primjer brutalne i ljekovite ironije kao stilskog i jezičkog sredstva.

Petogodišnja djevojčica koja je 1992. godine s roditeljima protjerana iz Foče – što je u tom trenutku za tamošnje bosanskomuslimansko stanovništvo bila najbolja moguća sudbina, jer su oni koji nisu protjerani masovno poubijani – poslije nešto više od dvadeset godina postala je najmlađa ministrica u švedskoj Vladi, ikada. Nema šanse da bi mlada Fočanka imala tako briljantnu političku karijeru da je Republika Srpska nije još kao malu djevojčicu “humanitarno” preselila, poručuje Bursać, pa bi, veli, bilo fer i korektno da se ona Republici Srpskoj lijepo zahvali.

Nije, međutim, švedska politika jedinstvena po dobitku koji joj je omogućio rat u Bosni i Hercegovini. Neke su američke novine još prije petnaestak godina, kad je Aleksandar Hemon na velika vrata tek ulazio u američku književnost, objavile tekst pod naslovom “Bosanski gubitak, naš dobitak”. Da njegov rodni grad nije 1992. godine opsjednut i granatiran, Hemon bi se vjerovatno vratio iz studijske posjete Americi i njega kao američkog pisca ne bi bilo.

Da nije bilo rata u Bosni i Hercegovini, ni Saša Stanišić ne bi bio jedan od najboljih mladih njemačkih pisaca, nego bi vjerovatno, barem do polaska na studije u Sarajevo ili Beograd, ostao u Višegradu; niti bi bez rata koji ga je potjerao iz rodne Dervente, primjerice, Alen Mešković bio jedan od najperspektivnijih i uspješnijih danskih pisaca mlađe generacije. Nemojmo, međutim, biti selektivni. Ako su dosad pomenuti napustili svoje zavičaje prvenstveno zbog djelovanja Vojske Republike Srpske i srpskih paravojnih formacija, ne zaboravimo ni one što su kao manjinci pobjegli sa teritorija pod kontrolom Armije RBiH i Hrvatskog vijeća odbrane da doprinesu svojim novim domovinama. Ako bismo ostali kod književnosti, Munib Delalić je, recimo, završivši kao izbjeglica iz vrele Hercegovine u hladnoj Norveškoj, stekao mogućnost da postane jedan od najplodnijih prevodilaca norveške književnosti na južnoslovenske jezike. A australijska Miss Universe, na primjer, Monika Radulović rodila se u Zavidovićima 1990. godine. Na popisu naredne godine u opštini Zavidovići bilo je više od 11 hiljada Srba. Najveći dio njih protjeran je početkom devedesetih, a među njima je bila i mala Monika koja s roditeljima kao četvorogodišnjakinja stiže u Australiju.

Andreja Pejić, vjerovatno najslavniji transrodni model uopšte, rodila se u Tuzli 1991. kao Andrej. Početkom rata, dječak je s majkom, bratom i bakom izbjegao u Srbiju, a poslije NATO bombardovanja SR Jugoslavije produžili su za Australiju. Ostalo spada u šoubiznis istoriju. Da iz rodne Zenice nije od rata kao trogodišnjak izbjegao u Munich, Dejan Lovren bi teško ponio dres Liverpoola. A Velika Kladuša koja je u ratnim devedesetim bila najpoznatija po sukobu Petog korpusa Armije RBiH i Narodne odbrane, tzv. Autonomne pokrajine Zapadna Bosna Fikreta Abdića nesebično je pomogla američku televizijsku produkciju tako što je tamošnji dječak Edin Galijašević svoj izbjeglički put preko Njemačke završio u Americi došavši (pod imenom Edin Gali) do uloga u visokobudžetnim serijama kakve su “Mad Men” i “New Girl”.

Ima u jednom relativno novijem parapatriotskom propagandnom pjesmuljku i stih “Izvozimo samo dušu okolini”.

Pjesma se sastoji od nabrajanja Bosanaca i Hercegovaca koji haraju (ili su harali) javnom scenom tzv. regije (“Hase, Osim, Pape, Škija, Zaim, Himzo, Safet, Beba, Brega, Čola, Lepa Brena”). Nije, međutim, da se izvozila samo duša (izvozili su se živi ljudi) i nije samo u okolinu. Gore smo pobrojali samo nekolicinu više po metodi slučajnog uzorka i iz oblasti koje su medijski atraktivne. Trebalo bi više stotina ovakvih tekstova da se pobroje izbjegla djeca bosanskohercegovačka što su po bijelom svijetu u međuvremenu postala doktori, inžinjeri, univerzitetski profesori, bankari, advokati, informatičari, programeri, stručnjaci za marketing, umjetnici svih fela i što je najvažnije pošteni i produktivni građani koji dobrobiti svoje sredine višestruko doprinose. Dobroj bosanskoj duši to, međutim, očito nije dovoljno. Taman su stasala ona djeca čiji roditelji devedesetih nisu izbjegli, taman su ta djeca dobila svoju djecu, pa sada ta nekadašnja djeca, kao novopečeni roditelji, mada rata nema, sve češće razmišljaju da odu i sve češće poslije razmišljanja tu odluku i donesu pa je naposljetku i ostvare.

Onomad su uglavnom odlazili pripadnici ugroženih etničkih manjina na nekom prostoru, sada, kad je etničko čišćenje manje-više dovršeno, nema više potrebe za takvom selekcijom.

Naši su nacionalisti htjeli etničku i religijsku homogenost, a polako dobijaju onu generacijsku i prave od Bosne i Hercegovine zemlju staraca, sa dva ravnopravna staračka entiteta i tri ravnopravna staračka konstitutivna naroda.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari