Piše: Jusuf Trbić

 

Neki dan je 25 bošnjačkih udruženja, povodom proslave 9. januara, Dana RS-a, poslalo čestitke insitucijama i pojedincima u manjem entitetu, i to na oko 5.000 adresa. Na slici su kosti ekshumiranih bošnjačkih civila,  koje je pobila Karadžićeva soldateska, a ispod slike piše : « Ako obilježavate Dan Republike Srpske, ne zaboravite, ovo su njeni temelji.»

Pa se svi uzbunili, Dodik zapjenio, policija prijeti prijavama, ostaje samo da se vidi hoće li pošiljaoci dobiti smrtne kazne, ili će se sve ipak završiti na dugogodišnjim robijama.  Meni se čini da je slanje čestitki lijep običaj. A što je na slici njihov ručni rad, to se tako potrefilo, ovdje gdje god kreneš zapneš za neku masovnu grobnicu. Čulo se i da je slanje takve čestitke «perverzno», ali nije bilo perverzno kad su nas ubijali, progonili, mučili, kad su nam otimali dušu i brisali i nas i sve naše s lica zemlje. Nije perverzno kad nam u entitetu kojeg, po ustavu, čine tri ravnopravna naroda, nameću svoje krsne slave, kad pravoslavlje pretvaraju u državnu religiju, kad nam ne daju da radimo i da živimo, kad bošnjačku djecu u školama tjeraju da pjevaju Svetom Savi i ne daju im njihov bosanski jezik. Pa  ta djeca moraju da uče srpski jezik, srpsku istoriju, srpsku prirodu i društvo, srpsku matematiku, srpsku geografiju, srpsku fiziku, srpsku fiskulturu, srpski engleski i, naročito, srpsko vladanje. A ako srpski političari zahtijevaju da  o svemu u državi odlučuju tri naroda, i da niko ne smije biti preglasan, što ne upitaše i nas, ako smo ravnopravni u ovom entitetu,  jesmo li za njihov praznik? I kako smo mi to ravnopravni, ako se oni ponašaju kao da nas i nema?

Bošnjačka udruženja, Emir Suljagić, Munira Subašić, Hatidža Mehmedović i drugi i ovaj put su se odvažili da učine ono što naši vrli političari ne smiju i ne znaju.             Pitaju često i mene kako smijem da ovako govorim i pišem, kad zbog toga može da mi ode glava. Kako da im objasnim da glava u Bosni više ne vrijedi ništa. Pogotovo kod nas Bošnjaka. Neki medicinski stručnjaci kažu da glava više nije vitalni organ. Što se može vidjeti po našim političarima. Kod njih je vitalni organ – donji dio leđa. Najvažniji. Pa, ako je guzi dobro, i sve ostalo je u redu. Bar za njih.

Bosancu je glava najkorisnija kad  njome udara loptu. Al ako se sudari s kamenom, onda se vidi koliko je glava slaba : ona pukne, a kamenu ništa! Glava može mnogo više da smeta nego što donosi koristi. Došo je taki vakat : ko misli svojom glavom, ne misli joj dobro. A jedan naš ima toliku glavu, ne može da nađe kacigu za vožnju biciklom, stalno plaća kazne. Nije industrija dotle napredovala, nema takve kalupe. A ispadne i nezgodno, ko da je Bog napravio promašenu investiciju, jer ovome našem glava ionako slabo služi, i da je duplo manja, bila bi  prevelika. Za njegove potrebe. Ubio se za političara. Kod nas dotični, to jest političar, uglavnom malo zna. Poznat je po tome. A i to malo što zna, ne zna bogzna kako. Ali zato svi političari lijepo izgledaju, onako bucmasti i dotjerani, pucaju od zdravlja. Samo se ne zna jesu li zdravi oni što su za njih glasali.

Eto, naši se bošnjački političari jako brinu za Bošnjake koji žive u RS-u. Toliko se brinu, da od silne brige ne stignu ni da nas posjete, ne ide im se iz njihovih udobnih sarajevskih stanova, nemaju vremena, boje se za svoju bezbjednost, a i kolege bi mogle da im zamjere. Pa mi od silne njihove brige imamo sve manje Bosne. A i nas je sve manje, mladi odoše, stariji jedva preživljavaju. Pa ih molim da se za mene više ne brinu, možda će mi tako biti lakše. Neka čuvaju svoje glave za važnije poslove.

A kod nas su glave  danas postale skladišta nepotrebne robe : magle, mraka, mržnje, neznanja. U njima odjekuje arlaukanje turbo-folk dvonožaca, svađe sa TV farme, skandiranje na utakmicama, pucanje iz nacionalističkih rovova, prepucavanje političara. Naše škole zaostaju za onima u Tunguziji, naši fakulteti su gori od tromjesečnih kurseva za trgovačke pomoćnike u evropskim zemljama, kod nas se za kulturu iz svih budžeta odvaja koliko i za pišanje u javnim toaletima. Najčitanije štivo su loto-listići  i šareni časopisi koji slikaju iz donjeg rakursa polugole guze popularnih pjevaljki i pričaju nam o tajnama ispod mantija i nevjerstvima poznatih. Čuveni autoput dupe-glava nikad nije bio kraći.

Dok svuda u svijetu ljudi magistriraju i doktoriraju mladi, da bi se bavili naučnim radom, kod nas glavonje kupuju titule, pa dok se okreneš – dojučerašnji magacioner postao doktor organizacije rada, šaner postao pravnik, blagajnik doktorirao ekonomiju, svi nekadašnji propali đaci postali naučnici bez i jednog naučnog rada. I to nakon pedesete godine. Da im se ima šta napisati na spomeniku, kad umru. Al nije ni to najgore, već ti se oni zaposle na fakultetima, dvije rečenice ne znaju napisati bez četiri pravopisne greške, al uče studente, nije šala! A studenti hrle na privatne fakultete, tu su jeftinije ocjene nego na državnim. Pa se tatitini sinovi i kćeri odmah zaposle, i eto ih kako mudro šute i vode državu. A kuda je vode, to se vidi. Pa se sjetim kako je Molijer u «Učenim ženama» rekao : « Učeni glupan je gluplji od glupana neznalice.» Al njima to ne smeta, pa ti naši brojni novokomponovani mudraci, doktori nauka i profesori uglas traže da se raskrinka međunarodna zavjera zbog koje oni ne uživaju nikakav ugled u svijetu. Dok kod nas izgledaju tako važni sami sebi i bližoj familiji, a uz to zauzimaju i važna mjesta u državi. Zar je bitno to što nisu posve pismeni i što ni jednog naučnog rada nemaju, zauzeti su, pa nisu stigli. Kakvi su narogušeni, bojim se da mogu uvesti porez na pamet. To bi mene jako pogodilo, a njima svejedno.  Ja sam vrlo malobrojan, a njih je kamara, ne mogu ja plaćati za sve njih.

Blago nama kad imamo  njih, narod koji ima takve vođe i učitelje ne treba da se brine kako će ići dalje u budućnost. Ići će guzicom  naprijed.

Komentari