U posljednjih tridesetak godina BiH je prošla kroz krupne promjene.

Piše: Eldar Dizdarević

Zemlja je iz socijalističkog samoupravnog sistema prešla u kapitalizam, i to odmah u najradikalniji oblik – u neoliberalni kapitalizam. Paralelno s tim pristigle su i nove ekonomske teorije od kojih su pojedine prilično upitne jer ne mogu da objasne stanje u kojem se danas nalazimo. Probajmo, dakle, sagledati kojih je to pet najvećih ekonomskih zabluda.

Prva zabluda vezana je za kapitalizam, odnosno za sam društveno-ekonomski sistem. Nama je nametnut stav da je kapitalizam najefikasniji sistem koji postoji i ta se tvrdnja uzima zdravo za gotovo, kao nešto što je apriori tačno i što ne treba dokazivati. Istini za volju, neke od najbogatijih zemalja danas na planeti su zaista kapitalističke, ali je također činjenica i da su neke od ekonomski najjadnijih zemalja danas u svijetu također kapitalističke. Osim toga, često se “zaboravlja” pomenuti da je najveća ekonomija današnjice – i to najveća prema kriterijima Svjetske banke – ekonomija Kine, dakle jedne komunističke zemlje.

Bogatstvo jedne države, kaže ekonomija, definiraju njeni prirodni resursi, veličina tržišta te poduzetno i pametno stanovništvo. Prirodni resursi i veličina tržišta su sami po sebi jasni te ćemo ovom prilikom samo osmotriti poduzetno i pametno stanovništvo. U ovom se slučaju misli na pametno, dakle inteligentno stanovništvo, a ne obrazovano stanovništvo kako se to kod nas često pogrešno postavlja. Između obrazovanog i pametnog ne mora neminovno stajati znak jednakosti. Naprimjer, danas BiH u prosjeku ima najviše studenata po glavi stanovnika u Evropi, a naši studenti bilježe zaista sjajne rezultate na raznim fakultetima od Australije do Amerike. Sve nam to, nažalost, nije previše pomoglo da se ne nađemo na predzadnjem mjestu u Evropi prema koeficijentu inteligencije (IQ) lokalnog stanovništva u veoma uglednoj studiji dvojice psihologa (R. Lynn, T. Vanhanen – IQ and the Wealth of Nations). Studija naime vezuje inteligenciju stanovništva sa ekonomskim uspjehom zemlje. IQ stanovnika u Hong Kongu, Singapuru, Južnoj Koreji i Japanu kreće se između 108 i 105, u Švajcarskoj je 101, u Austriji 100 i tako dalje. Prosječan IQ u Evropi je 97… a u BiH samo 90! Hrvatska ima isti IQ kao BiH, a u Evropi od nas je lošija samo Srbija sa IQ 89. Treba li pominjati da su pobrojane zemlje sa visokim IQ stanovništva ekonomski veoma uspješne, čak uprkos evidentnom nedostatku prirodnih resursa i velikog tržišta?

Osim pomenutih, postoji još jedna važna stvar koja određuje blagostanje neke države, a o kojoj ekonomisti ne vole pretjerano govoriti. Riječ je o kolonijalnim aspiracijama neke države. Ako je neka država u prošlosti imala kolonijalnih aspiracija, odnosno ako ih čak i danas ima i provodi ih pod okriljem globalizacije, ona može u ekonomskom smislu biti uspješnija, s obzirom na to da na taj način koristi tuđe prirodne resurse i tuđe tržište.

Druga velika zabluda je privatizacija. Privatizacija je zapravo riječ koja označava samo promjenu vlasništva od državnog (ili društvenog) ka privatnom. Međutim, kod nas se od privatizacije očekuju čuda. Doduše, nama je nametnuto mišljenje da je privatizacija čarobno rješenje za sve ekonomske nedaće, a taj se stav veoma uspješno i danas promovira. Prodajte (privatizirajte) telekome i elektroprivrede i riješit ćete sve svoje probleme. Nažalost, ni to ne funkcionira tako. Dobra kompanija je dobra, bez obzira na to ko joj je vlasnik. Kada su u Kini pokušali nametnuti taj stav o privatizaciji, Deng Xiaoping, vođa Komunističke partije Kine, izrekao je sada već čuvenu rečenicu: “Nije bitno da li je mačka crna ili bijela – bitno je da ona lovi miševe”. Dobru kompaniju čini prevashodno dobar menadžment, a lošu loš. Privatni vlasnik može unajmiti i zaposliti dobre menadžere, baš kao što to može učiniti i država.

Strane investicije. U BiH se ni u šta ne vjeruje više nego u strane investicije. Strane investicije su nešto što može riješiti apsolutno sve probleme. Svaka politička stranka u BiH u svom programu u vrhu prioriteta (?!?) ima privlačenje stranih investicija. Strane investicije doduše jesu dobre, ali ne sve nego samo one greenfield, to jeste one u kojima strani investitor počinje sa biznisom sa zelene poljane (otuda naziv greenfield, od engleskih riječi green = zeleno i field = polje). Međutim, ako strane investicije dolaze u već postojeće kompanije, sa etabliranim tržišnim udjelom i biznisom, onda su one štetne, pokazalo je empirijsko istraživanje u tranzicijskim zemljama slovenskog makroekonomiste dr. Jože Mencingera. Ako strane investicije ulaze samo u već postojeće kompanije – kako je to slučaj u BiH – onda one uvijek rezultiraju povećanjem nezaposlenosti i padom bruto proizvoda, pokazalo je istraživanje.

Četvrta velika zabluda u ekonomiji se odnosi na propast banaka. Trenutno i kod nas preovladava nametnuto mišljenje da ako propadne neka velika banka, propast će i cijela ekonomija. Naravno, ni to nije tačno. Ako propadne neka banka, desit će se samo to – propast će banka. Ništa više. Primjer Islanda je više nego poučan. Kada se 2008. iz SAD-a finansijska kriza prelila na cijeli svijet, i Island je bio na udaru. Tamošnja vlada je odlučila, kao i druge zemlje, da se državnim novcem saniraju tri najveće islandske banke, koje su zajedno kontrolisale više od dvije trećine tržišta. Međutim, građani su se pobunili. Na referendumu su odbili da svojim novcem spašavaju tuđe, uglavnom holandske privatne banke te su izglasali da ih puste da propadnu. I šta se desilo? Ništa. Banke su propale, njihovo mjesto na tržištu su zauzele nove “zdrave” banke, a Island je za samo par mjeseci izašao iz krize. Jedini gubitak su zapravo pretrpjeli holandski vlasnici banaka.

I na kraju peta zabluda, vjerovatno najveća. Slobodna trgovina. Slobodna trgovina ne postoji u praksi, ona je poput ljepote – nalazi se samo u oku promatrača, kaže Ha-Joon Chang, profesor ekonomije na Cambridgeu i autor knjige “23 stvari koje vam neće reći o kapitalizmu”. Najveći zagovornici slobodne trgovine su SAD i Velika Britanija, pojašnjava prof. Chang, a te su zemlje svoje bogatstvo stekle radeći sve suprotno od onoga što što su zagovarale pod plaštom slobodne trgovine. Na američkim dolarima danas se štampaju uglavnom likovi bivših predsjednika SAD-a. Međutim, postoji samo jedan pojedinac koji se nalazi na novčanicama a koji nije bio predsjednik. To je Alexander Hamilton (1755. – 1804.), nekadašnji ministar finansija SAD-a, koji je pregovarao sa Britancima o trgovini. Amerikanci još uvijek slave i veličaju njegove riječi: “Ma kakva slobodna trgovina! Ja hoću upravo suprotno jer taj model mene dovodi do toga da se ja specijalizujem za uzgoj krava i lovljenje dabrova, a vi za tekstil”. Slobodna trgovina je zapravo uvijek bila samo ušminkani izgovor za (neo)kolonijalizam, kojim bogate zemlje crpe resurse i tržišta siromašnih zemalja. Sve dok to ne shvatimo, odnosno sve dok ne “posložimo” na pravo mjesto pomenutih pet najvećih zabluda u ekonomiji, ne možemo uraditi ništa da nam bude bolje, jer smo jednostavno na pogrešnom mentalnom smjeru.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari