Piše: Jusuf Trbić

 

Evo jedno nagradno pitanje za Valentina Incka i ostale visoke, srednje i oniske predstavnike : koliko džamija neko treba da sruši da bi dobio zabranu obavljanja javnih djelatnosti u BiH? Sudeći po Draganu Davidoviću, za takve rabote nikakva kazna nije ni predviđena. Pomenuti Davidović bio je ministar vjere (vere) u pet Karadžićevih vlada, i bio je na tom mjestu kad su porušene sve džamije i ostali muslimanski vjerski objekti na teritoriji koju su držali SDS-ovi fašisti, ukupno 614 džamija, 218 mesdžida, 69 mekteba, 4 tekije, 37 turbeta i 405 raznih drugih vakufskih objekata. Srušeno je sve, i nije ostao ni kamen na kamenu. Bio je to nezapamćeni rušilački pohod, nešto što se nikad nije dogodilo u Bosni, u njenoj hiljadugodišnjoj istoriji. Prolazili su ovuda ratovi i oluje, ali bogomolje su ostale. Nas su u školi učili kako je strašna bila turska okupacija, a nakon pet stotina godina te «strašne» turske vladavine ostale su brojne srpske crkve i manastiri. I u Bosni, i u Srbiji. Nakon godinu dana Karadžićeve vlasti srušeno je sve što je podsjećalo na muslimane. Muslimanski vjerski objekti su rušeni planski, sistematski, detaljno, svuda na isti način, kao dio velikog projekta zatiranja jednog naroda i rušenja jedne države. (Treba li reći da su tamo, gdje su opstali Bošnjaci, crkve ostale nedirnute, čak i u Srebrenici, Sarajevu, Bihaću, Olovu, Gradačcu…)

Ali, niko zbog toga nije odgovarao. Niko se nije zapitao zašto je to urađeno, ko su bili naredbodavci a ko rušitelji, ni jedan sud u entitetu stvorenom zločinom nije pokrenuo to pitanje, ni jedan medij nije o tome napravio ni najmanji prilog, ni Bošnjaci se nisu pretrgli da podignu krivične prijave, jer rušenje vjerskih objekata je ratni zločin, niko se nije potrudio da išta od toga objasni ili opravda. Debeli sloj tišine prekrio je sve. A čovjek koji je bio najodgovorniji, jer je bio ministar vjere, ne samo što nije odgovarao, već je nagrađen i šakom i kapom. Od 2002. godine on je bio generalni direktor javne televizije manjeg b/h entiteta, televizije svih građana, za svoj rad je dobio pregršt ordena i njegov autoritet je bio neprikosnoven, u tolikoj mjeri, da je mogao naređivati čak i prisilnu naplatu TV pretplate. Mediji su zabilježili pljenidbu stvari iz kuća, pa čak i svinja od neurednih platiša. Federalna televizija je mnogo puta emitovala snimak na kojem ovaj četnik-veteran pjeva gromoglasno četničku himnu «Spremte se, spremte…» I nikom ništa.

Za to vrijeme RTRS je postao privatno vlasništvo Dodika i kompanije, sa očajnim programom, koji je više ličio na kombinaciju luka i vode nego na moderni medij. Ali, kabadahijama na vlasti nije bio bitan program, već poslušnost. A toga je Dragan Davidović imao u izobilju. Posljednji njegov direktorski «podvig» bio je direktan prenos dolaska ratnog zločinca Momčila Krajišnika.

Nedavno je  Dragan Davidović  otišao s mjesta direktora RTRS-a i vratio se na mjesto zločina. Postavljen je za v.d. direktora Republičkog sekretarijata za vjere. Da li je to Dodikova vlast zaključila da je obnovljeno previše džamija, pa im je opet potreban dokazani rušitelj? Ili je u pitanju nešto drugo?

U svakom slučaju, krenula je opšta hajka na medije, kakva čak ni kod nas nije odavno zabilježena. Najprije je usvojen novi zakon o RTRS-u, kojim je predviđeno da se dodatno finansiranje ovog medija može vršiti iz budžeta RS-a, što znači samo jedno : ja te plaćam i piši kako ja govorim! Uz to je odlučeno da članove Upravnog odbora imenuje Skupština RS-a, sa liste koju utvrdi nadležno skupštinsko tijelo, što je do sad radila Regulatorna agencija za komunikacije ( RAK), na nivou države. Dakako, to je novi akt u daljem razvlašćivanju države BiH sa prostora RS-a, što je naišlo i na kritike predstavnika međunarodne zajednice, od Incka i Sorensena, do šefova misija EU i američke ambasade. Pobunili su se i novinari, koji kažu da je to direktan udar na nezavisno novinarstvo, mada tako žučnih reakcija nije bilo kad je Dodikova Vlada davala pare medijima po svom izboru, ranijih godina, mimo zakona i bez ikakvih jasnih kriterija. Tako će biti i dalje – vladari manjeg b/h entiteta davaće RTRS-u kad hoće i koliko hoće, jer, zaboga, počela je predizborna godina.

Istini za volju, ni do sad nije bilo bogzna kako bolje. Kad sam prije nekoliko godina konkurisao za člana Upravnog odbora RTRS-a, a RAK me predložio, kao jedinog kandidata, Dodik je lično intervenisao ( vjerovatno je imao dobre savjetnike) i zaprijetio da će posmjenjivati sve Bošnjake u Vladi, ako ja budem izabran. Pa je Skupština odlučila da produži još jednu godinu mandat SNSD-ovom Bošnjaku u tom tijelu. Sljedeće godine RAK je predložio dva kandidata, mene i tog SNSD-ovog Bošnjaka. Naravno, on je opet izabran. Dakle, ne događa se ništa novo, samo će sad vladarima ovog entiteta biti lakše.

Čini se, ipak, da nikakve pare ne mogu spasiti RTRS, koji je postao pravo medijsko smetljište, od kad se pretvorio u glasnogovornika politike SNSD-a, pa u njemu ima mjesta samo za podobne, a ne i sposobne. A izgleda  da i građani počinju shvatati da stotinu puta ponovljena laž ne mora postati istina. Nervozni Milorad Dodik je otišao i korak dalje, pa javno zabranio svim članovima svoje stranke da daju izjave bijeljinskoj BN Televiziji, kao da su svi ti ministri, poslanici i odbornici, svi ti direktori, pomoćnici, upravnici – na nekakvom privatnom poslu, pa ne moraju polagati računa građanima, niti ih informisati i svom radu! Da ne govorimo o tome šta kaže Ustav i šta kažu zakoni o obavezi javnosti rada.

Ali, nije SNSD jedini koji želiu da komanduje medijima. I u Federaciji BiH je pukla afera, kad je Goran Zubac, direktor Državne agencije za istrage i zaštitu ( SIPA), zatražio da se prisluškuju telefoni Oslobođenja i magazina Dani, kako bi zaustavio pisanje tih medija o svom radu. Ovaj nečuveni potez naišao je takođe na javnu osudu, jer je suprotan svim evropskim pravilima o radu novinara. Ali, pitanje je ima li ikoga u ovoj zemljni ko može zaštititi novinare i obezbijediti im slobodu izražavanja, garantovanu svim međunarodnim konvencijama u ovoj oblasti. Nedavno je Osnovni sud u Banjoj Luci osudio novinarku Ljiljanu Kovačević zbog navodne klevete Milorada Dodika, pa se još jednom pokazalo da sudovi sude onako kako političari komanduju. Koliko puta smo vidjeli prostačke, siledžijske Dodikove napade na novinare, bez ikakve reakcije? Ali, nije on jedini. U BiH se još nije desilo da neki političar odgovara, na bilo koji način, zbog napada na novinara ili pritisaka na medije, a, prema podacima Linije za pomoć novinarima, svake godine se zabilježi najmanje pedeset slučajeva napada na novinare ili direktnih prijetnji medijima. Prijetnje upućuju svi, političari, biznismeni, kriminalci, pa čak i ombudsmeni za ljudska prava. I obični građani, naravno. I, nikom ništa.

Zbog prijetnji novinarima čak su i šerifi i desperadosi na Divljem Zapadu  doživljavali razne neprijatnosti. Pa ispada da je to vrijeme revolveraša za nas i sad primjer demokratije. A dokle će još biti, ostaje da se vidi.

Komentari