Piše: Jusuf Trbić

       Pisma koja ćete čitati sljedećih nekoliko dana napisana su prije skoro četvrt vijeka i dugo su stajala u ladici. Učinilo mi se da sad mogu da ugledaju svjetlo dana, jer je prošlo dovoljno vremena  od onoga teškog vakta, a moglo bi to biti odgovarajuće štivo za ove praznične dane. Lako ćete razumjeti : protjeran je iz Bosne čovjek koji je imao svoj mali život, svoju kuću, grad, familiju, prijatelje, i odjednom je izbačen iz svega toga, pa se našao u svijetu koji dotle nije mogao ni da zamisli. S vremena na vrijeme piše pisma ocu koji je ostao kod kuće.  Glupo mu je da se žali, jer mu je ipak mnogo lakše nego onima koji su ostali, a ne želi da ocu pristaje na muku, pa pokušava, na svoj način, da ga malo oraspoloži i da mu, koliko je to moguće, pokaže i vedriju stranu života. Taj naš pošiljalac pisama, nazovimo ga Jusuf, pokušava da objasni ocu sva čuda sa kojima se susreće u tom nepoznatom svijetu, a kako to izgleda – čitajte u narednim danima.

………………………

 

  Dragi babo, roditelju moj jedini po muškoj liniji

 

Evo, i ja da ti se konačno javim iz ovoga inostranstva, da ti opričam kako živimo u ovom tuđem svijetu i kako se patimo daleko od svog užeg zavičaja i svoje mjesne zajednice. Al ne znam kako   da ti to opišem, kad je  neopisivo. Najprije da ti kažem dokle smo došli, bježeći od onijeh tamo međeda, da spasimo živu glavu, mada kažu da nama Bosancima glava više nije vitalni organ, haman tako nekaka nauka utvrdila. Helem, nejse. Evo ti nas u inostranstvu, jedini moj babo, kako smo unišli u to inostranstvo, nikako da iziđemo iz njega, kako god se okrenemo dupe nam pozadi, a inostranstvo svud okolo. Tako nam i treba kad smo od malehna govorili da nam je otići u bijeli svijet, jebalo nas inostranstvo.

Ono, nije da nam je loše ovdje, ima svega ko na vašaru, i ića i pića, i haljinki smo nakamarali, moremo Bangladeš obući, udebelili se, pa došli, mašala, ko ćenife, tolikački smo, sve nam puno, samo nam srce prazno. Sad ko da te čujem da kažeš :»Jebeš srce kad su džepovi puni.» More biti da si u pravu, al mi opet tugujemo, tugujemo, pa se od tuge ponapijamo svaki drugi dan. A svaki prvi dan mahmuramo. A da ne bismo nasuho tugovali, hanume naše odu pa nakupuju svašta, pa kad iznesu, babo dragi, ti bi upo u prvu činiju, toliko bi se začudio.Tu ti je meso vako, pa meso nako, pa ćevapi, pljeskavice, bajlagovi, krzatma, sogan dolma i ćufte, pečenje solo i pečenje bez ičega, tirit i pite razne, ribe i ribci, sirevi i suhovina, povrća na kile i voća na tone, pinđuviši i zerzevati iz cijeloga dunjaluka. A da se oni ne bi patili sami na hastalu, tu su i škembići, pa kulaci, razboljeli se u kajmaku, đuveč od samog mesa, tučija prsa, šnicle kojekake, batci od leptira i krila od krokodila, nema šta nema. Tako tugujemo mi, socijalni slučajevi, a Švabe liježu čim padne mrak, valja im sutra raditi. Ko im je kriv?

Sad ko da kažeš : «Pa, jebiga, šta vam fali?» Čuj, šta nam fali! Prvo i prvo, nije zdravo toliko jesti, jer izgleda da se od hrane goji. Pa mi onda ne jedemo, već samo mezetimo. Da nas vidiš kolikački smo, ja spao na devedeset i pet kila, obrazi mi došli, Bože me oprosti, ko guzne polutke one Sofije Loren, kad je bila malehna, od dvaest ljeta. A hanuma se u mene raširila u svim pravcima, ko lađa, obići je ne mereš za pola sahata. Kupila vagu kod Turčina, pa kad god stane na tu vagu, a ono piše : Mašala!

Tako, da se ne brineš da ćemo krepati od gladi. A što se tiče situacije, situacija je zajebana. Ne govori niko ni s kim, samo reže jedni na druge i gledaju kolko ko ima. Pogotovo familija. Pa jedan čoek kaže : Da mi je da okupim svu svoju familiju, da ih lijepo ugostim, pa da ih sve zajedno pošaljem u pizdu materinu, da ih ne šaljem jedno po jedno.

Bio sam skoro kod amidže Mehe. On je bio nešto slab, reko mu doktor da mora šetati, al njemu se ne hoda, jedva ga strina išćera iz kuće. Al jedno veče izveo ga Alija Zlatanče, jedva ga nagovorio, i idu oni, kad, kraj velikog prozora skida se Švabica, i to natenane. Sutradan – isto. Sad strina ne mere da ućera amidžu u kuću, osladila mu se šetnja.

Bili nam Lida i Hamza, oni su u jednom selu. Sav svijet došo u civilizaciju, naučili da se ponašaju, neš vjerovati, ne pljuju po trotoaru, ne pišaju kraj drveta, rijetko kad, i sve se fino ponašaju, jedino njih dvoje došli u Njemačku da postanu seljaci. Šta ćeš, sudbina. Žao mi je što i ti nisi tu, ti si mi najbliži rod, moj neposredni predak, takoreći, neka nama nas, jebeš ti njiha ako nema nas. Pazi mi se, javiću ti se opet.

 

                                                                ( Nastavak sutra)