Piše: Jusuf Trbić

Štovani roditelju zvani tata

 

Evo nađoh malo cajta da ti se javim, jer radim po triest štunde na dan. Skoro toliko. Slobodan sam samo utorkom, taki mi sad raspored, al utorak je ovdje vrlo rijedak u hefti, nema ga dugo, i-haa, a i kad bahne, proleti sad pa sad. Ovdje se mora raditi, jer ako nemaš para, onda si propo. A ti si nam govorio da nisu pare najvažnije, tako je bilo u Titinom vaktu. Pročitali mi u našim novinama kako je jedan naš u Berlinu na ulici našo 200 hiljada maraka, pa ih vratio vlasniku. I ja Zulfi objašnjavam kako je to lijepo, a on se buni, ko biva, nije trebo. Pitam ga : «A šta bi ti uradio, života ti?» Ja bih ga objesio za muda», veli on.

I zato ti mi radimo ko konji, a svi patimo za Bosnom, i svi smo zbog toga toliko ludi, da to nije normalno. Zaželjeli se domovine. Pa kad nam najave da ćemo dobiti šup karte, da idemo nazad, svaki od nas prvo padne u nesvijest. Što pokazuje da smo svjestan narod, jer da nismo, kako bismo padali u nesvijest? A onda svako trči advokatu, da ga ostavi u Dojčlandu, ako ikako more. Nikom se, haman, ne ide u tu vašu ljepotu.

Al nisu samo pare u pitanju. Već i drugo. Recimo, zubi. Mi, socijalni slučajevi, moremo džaba dobiti umjetne zube, pa svi nabavili proteze, neki i po dvije-tri, nek ima za rezervu. Došli neki dan Aida i Fejzo, ja kad ti on zinu na nas, puna usta zuba, pregledati ne mereš. Ja izbrojo četeres i dva zuba, samo u gornjoj vilici. Ne mere da zatvori usta od njih. Kad se počne smijati, sami zubi od njega. Al sad ima problem, veli Aida, ne mere mu kalodont biti nikolko, pare dade na to. Pa, velim ja, ne mora prati sve zube, nije ni prije, nek pere samo one što se vide. Ne ide to, kaže Aida. Jes, babo dragi,  u čojka usta numera 42, Hanka Paldum de luks, nije mu zubar džaba radio jednu protezu četiri mjeseca! A kad se samo sjetim kako je to kod nas bilo skupo…. Kad je umro daidža Rešad, pa mi iznosimo njegove stvari, neko našo obadvije vještačke vilice u ladici, a dajnica Đula veli : Nemojte to nositi, to je skupo, more kome zatrebati.

Al sad ko da te čujem da kažeš : Pa ima l išta osim toga rada i para, ima l anam onoga?  E, moj tata, to jest babo, nije nam više do onijeh stvari. Što reko jedan naš čojk : Ja volim seks i rado ga se sjećam. Za nas ti važi sad samo anam ona jedna poza – leđa uz leđa. I ništa više. Doduše, teško vi to razumijete, vi imate seksa preko glave, handre vas oni međedi tolike godine.

A znaš kako se mi osjećamo? Ko Salkan onda. Znaš, naišo jedan naš čojk prugom prema Jabanuši, a Salkan sjedi tužan, kap kiše bi ga ubila. Pita ga onaj šta mu je, a Salkan samo uzdiše. Pa veli : Haj da ti pokažem, kad si navalio. Odvede ga do onog svog kućerka, kad tamo – nekaki žena i čojk na kamari. E, veli Salkan, vidiš li onu anam ženu? Vidim.  To je moja žena. A vidiš li onoga čojka na njoj? Vidim. E, to sam trebo biti ja, a nisam.

Eto, i mi nismo na našemu mjestu, u našoj avliji, pod našim nebom, pa nam ništa ne valja. Imamo svega, svaki dan kupujemo banane, ko majmuni, jebem ti banane. A čistimo tuđe ćenife, i još nam vi zavidite na tome. Ko, biva, mi smo za vas Zapad. Pa, kaki ste to vi, kad je za vas ćenifa – Zapad? A ne valja što smo sad tako daleko jedni od drugih, pa mi ti sad, takoreći, nisi više bližnja, već daljnja familija. Kad si tako daleko.

Al opet ja tebe cijenim i poštujem individualno, iz petnih žila. To nema niđe više, oca mi. Pazi na sebe, nemoj puno da piješ, da ne bi u pijanstvu proguto protezu, pa da te grize iznutra.

A što se tiče naše situacije, situacija je ista, zajebana, postali smo ko hajvani. Radimo ko konji, jedemo ko krave, pa opet nanovo. Hanuma moja u mene čuva noću babe, spava kod njih, a ja sam kod kuće. Sad, ko da te čujem da kažeš : Pa, što ne nabaviš rezervnu ženu, da ti se nađe? E, moj fateru, pametnom je i jedna previše.

Hej, kako ti je bilo za Novu godinu, znam da je slaviš još od Austro-Bugarske. Ne znam moreš li još zapjevati? Ja ne mogu, čim počnem, grlo mi se stisne, ne merem dihat. A sjećam se kako si ti lijepo pjevo sevdalinke. E,  nekad su se pjevači cijenili. Sjećam se kad je jedne noći Veljo Drvenica išo pred zoru kući, horoz zapjevo uz tarabu, a on mu bacio šaku para, i veli : Nije Velji niko pjevo džabe, pa neš ni ti. Taka su to vremena bila.

Babo dragi, pazi na sebe ko na svog najrođenijeg, a eto i nas uskoro, kad smo ja i mi zajedno, meni je srce veće od Lutvinog čardaka.

                                                                       Voli te tvoj Jusuf